Broj: Rev 2357/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. L. iz R., (OIB: …), zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz R., protiv tuženice Ž. M. iz B., Republika Srbija (OIB: …), zastupane po punomoćnici J. B., odvjetnici iz B., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i vraćanja dara u ostavinu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3141/11-2 od 3. lipnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1077/06 od 2. prosinca 2009., u sjednici održanoj 2. veljače 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku 1. izreke, utvrđeno je "da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između J. G. kao primatelja uzdržavanja i Ž. M. kao davateljice uzdržavanja od dana 28. listopada 2005. u R.",

 

              - u stavku 2. izreke, odlučeno je da se u ostavinsku imovinu iza pok. J. G. vraća dar učinjen tuženici temeljem ugovora o darovanju od 2. lipnja 1993., i to "u odnosu na nekretninu upisanu u podulošku 303 zk.ul.br. 1194 k.o. P. pod AII kao dvosobni stan broj … na drugom katu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe i drvarnice, ukupne površine 53,82 m2 u zgradi u R. u ulici …, sagrađenoj na k.č.br. 1758" te dar učinjen tuženici temeljem "ugovora o darovanju od dana 4. studeni 2002. i to u odnosu na dvostruku nišu na groblju K. u R., polje "…", sekcija blok …, redni broj …, i to u ¼ dijela navedenih nekretnina radi namirenja nužnog dijela tužiteljice" iza smrti ostavitelja pok. J. G.,

 

              - u stavku 3. izreke, tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak od 15.632,50 kn,

 

              - u stavku 4. izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice:

 

a) na utvrđenje "da djelomično nije pravno valjan" Ugovor o darovanju od 2. lipnja 1993. sklopljen između darodavca J. G. i tuženice kao daroprimca u odnosu na navedeni stan u R., u ulici …, površine 53,82 m2, upisan u zk.ul.br. 1194, broj poduloška 303, u kući sagrađenoj na k.č.br. 1758 k.o. P. - jer (da) je njime povrijeđen nužni nasljednički dio tužiteljice, pa da se slijedom navedenog utvrdi da je tužiteljica suvlasnica u 1/4 dijela toga stana - te tuženica obveže to priznati i tužiteljici izdati tabularnu ispravu radi prijenosa prava toga suvlasništva,

 

              b) na utvrđenje "da nije pravno valjan Ugovor o darovanju nekretnina" - navedene dvostruke niše na groblju K. u R., polje "…", sekcija blok …, redni broj …" od 4. studenoga 2002. - jer (da) je njime povrijeđen nužni nasljednički dio tužiteljice, pa da se slijedom navedenog utvrdi da je tuženica dužna tužiteljici izdati tabularnu ispravu radi prijenosa toga prava suvlasništva,

 

              c) na obvezivanje tuženice naknaditi tužiteljici parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom 2. izreke,

 

- u stavku II. izreke, djelomično je usvojena žalba tuženice i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod stavcima 1. i 3. izreke, tako da je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje "da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između J. G. kao primatelja uzdržavanja i Ž. M. kao davateljice uzdržavanja od dana 28. listopada 2005. u R." i odlučeno da "svaka stranka snosi svoje troškove",

 

- u stavku III. izreke, tužiteljica je obvezana na ime naknade parničnog "žalbenog troška" isplatiti tuženici 586,00 kn - i odbijen zahtjev tuženice za naknadu preostalog troška.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude pod stavcima II. i III tužiteljica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku, obzirom drži da je ta presuda donesena u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a, ali i kao izvanrednu - na temelju odredaba čl. 382. st. 2., 3. i 4. ZPP-a. Prijedlog tužiteljice je da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači tako da se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju prihvati ili da se u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. lipnja 2015., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stav I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.“, (stav II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stav III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona.“.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na utvrđenje "da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju" kojeg je 28. listopada 2005. tuženica sklopila s J. G. kao primateljem uzdržavanja. Tužiteljica drži da je taj ugovor ništetan obzirom "da se radi o prividnom ugovoru i apsolutnoj simulaciji".

 

Drugostupanjski sud je na temelju činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu (u svijetlu činjenica koje su bile predmetom dokazivanja ili ocjenjivanja u prvostupanjskom postupku) zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, a pritom je predmet spora razmotrio u smislu:

 

odredbe čl. 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) - zbog trenutka u kojemu je sporan odnos nastao, a kojom je propisano: "Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama",

 

te iz te odredbe zaključio da posljedica prividnosti ugovora nije njegova ništavost - već to da među ugovornim stranama nema učinka.

 

Sukladno tome, a jer drugostupanjski sud pobijanu presudu nije donio na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, kako to revidentica sugerira prihvatiti - već (prema izloženom) na temelju odredaba čl. 368. st. 2. i 373. t. 3. ZPP-a (na koje se uostalom drugostupanjski sud i pozvao, a što je u osporenoj presudi jasno i naznačio), dakle samo nalazeći da je prvostupanjski sud iz neospornih i utvrđenih činjenica izveo pogrešno pravno shvaćanje o posljedici prividnosti ugovora, odnosno (time) nalazeći da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, revizija tužiteljice nije dopuštena kada je temelji na odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. u svezi odredaba čl. 373.a. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

 

Tužiteljica je reviziju podnijela i na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavila pitanje:

 

- "da li je prividan ugovor, (i to apsolutna simulacija), ništetan ugovor, te da li je pravilno postavljen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti (ništavosti) takvog ugovora.",

 

              te istakla da je to pravno pitanje važno za odluku o sporu jer je pobijana odluka upravo posljedica pogrešnog stava drugostupanjskog suda u odnosu na to materijalnopravno pitanje, a o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje - ali je odluka suda drugog stupnja utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanje.

 

Obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova pa i raniju praksu revizijskog suda u sporovima u kojima se odlučnim pojavilo navedeno pitanje - u odnosu na izraženo shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu, na koju praksu revidentica u reviziji i ukazuje, postavljeno pitanje revizijski sud nalazi važnim za odluku o konkretnom sporu.

 

Međutim, revizijski sud drži da odgovor na postavljeno pitanje daje već i sama odredba čl. 66. st. 1. ZOO-a, koju - jer je jasna - nije potrebno još i tumačiti, a prema ovoj posljedica prividnog ugovora nije njegova ništavost - već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, on je pravno nepostojeći pravni posao (u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a, prema kojoj: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora."): između ugovornih stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja (iz tog čl. 26. ZOO-a) za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već "nešto drugo", što tome ugovoru ne odgovara) i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja.

 

Takav ugovor, jer kao pravno neegzistirajući (nepostojeći) nema učinaka među strankama, ne može biti "protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva" - pa slijedom toga niti ništav u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a, koja posljedicu ništavosti vezuje uz te okolnosti.

 

Kod toga je za ukazati da postoje i bitne razlike između ništavog i pravno nepostojećeg ugovora: primjerice, nepostojeći ugovor, kakav je prividni (kod sklapanja kojeg nije postojala suglasnost volja da takav postoji i u ičemu djeluje, a bez koje suglasnosti ugovor ne nastaje: čl. 26. ZOO-a), nikada ne može konvalidirati.

 

Suštinski isto shvaćanje (iako za drugi pravni institut, ali s posljedicama propisanim ZOO-om kao i kod prividnog ugovora - tako da svoju važnost nalazi i u ovome predmetu) revizijski sud prihvatio je na trećoj sjednici Građanskog odjela održanoj 14. studenoga 2013., odgovarajući na pitanje: "Može li se tužbenim zahtjevom osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe iako je odredbom čl. 88. Zakona o obveznim odnosima propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen, a odredbom čl. 91. Stečajnog zakona propisano je da su takva raspolaganja bez pravnog učinka?, a prema takvom shvaćanju:

 

"Tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom čl. 88. st. 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen."

 

Sukladno tome, a budući da se ovdje osporena presuda upravo i temelji na izloženom shvaćanju revizijskog suda, u reviziji naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima je pitanje postavljeno) i podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

 

Revizijski sud pritom ukazuje:

 

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga revidentica obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi onog što je revidentica naznačila u reviziji preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

 

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo uz naznaku pitanja: mora se raditi o pitanju o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje) - a koje bi (ovdje odlučno) ujedno bilo važno (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 2. veljače 2016.