- 1 -              I Kž 118/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 118/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirne Mavriček kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. rujna 2018. broj K-9/2017, u sjednici održanoj 21. studenog 2019.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda donesenom u ponovljenom postupku optuženi S. M. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

              Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi S. M. je putem svog branitelja, odvjetnika B. M. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik prije svega ističe da knjiženi ugovori o kratkoročnoj pozajmici ne odgovaraju stvarnoj volji optuženika, već da se radi o neistinitim ugovorima kojima je cilj bio dugoročno, tj. trajno uzeti novac radi svrha koje nemaju direktne veze s društvom. Obrazlažući ovo stajalište, žalitelj navodi da se u situaciji u kojoj netko kroz duži niz godina uzima velike iznose novca na ime pozajmica koje godinama ne vraća, pa je kontinuirano dužan velike iznose svom društvu, pri čemu ne plaća ni kamate, ne može govoriti o kratkoročnim pozajmicama ni o ponašanju savjesnog gospodarstvenika. Ističe da, ako je optuženi S. M. naložio da se u društvu uzimanje novca prikaže kao kratkoročna pozajmica s rokom vraćanja od 15 dana, a iznos od preko tri milijuna kuna nije vratio ni nakon proteka nekoliko godina, očito i nije postojala ozbiljna namjera kratkoročnog zaduživanja i brzog povrata duga, već se tu radilo o dugoročnom kreditiranju u odnosu na koje je notorno kakve stroge uvjete i osiguranja traže banke.

 

Nije sporno da je optuženi S. M. u inkriminirano vrijeme bio osnivač i član uprave trgovačkog društva S. d.o.o. Prema tome, to mu je trgovačko društvo, sukladno odredbi članka 249. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima (,,Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07. i 146/08. – dalje: ZTD) kao svome članu uprave moglo dati kredit. Pri tome je za istaknuti da niti u navedenoj, a niti u bilo kojoj drugoj odredbi ZTD-a nije propisano kakav kredit društvo može dati članovima uprave, prokuristima i članovima njihovih užih obitelji u smislu vremenske odrednice njegovog vraćanja – kratkoročni/dugoročni, već je navedeno samo to da se u odluci nadzornog odbora (na temelju koje se daje kredit) moraju odrediti kamate i otplata kredita. Iz spisu predmeta priležećih ugovora o kratkoročnom zajmu sklopljenih između trgovačkog društva S. d.o.o. i optuženika (listovi 395 do 426) proizlazi da oni sadrže sve bitne elemente – iznos zajma, kamatnu stopu i rok na koji se odobrava zajam. Prema tome, nije bilo nikakve zapreke da optuženi S. M. kao član uprave trgovačkog društva S. d.o.o. s tim društvom sklopi ugovore o kratkoročnoj pozajmici niti su ti ugovori u konkretnom slučaju po svom sadržaju protivni zakonu.

 

Nije sporno da optuženi S. M. trgovačkom društvu S. d.o.o. nije vratio te pozajmice u rokovima predviđenima u tim ugovorima. Međutim, ta činjenica, sama za sebe, nije dostatna za zaključak da optuženikova stvarna namjera u trenutku sklapanja tih ugovora nisu bile kratkoročne pozajmice, već dugoročno uzimanje novca u svrhe koje nemaju izravne veze s tim društvom te bez namjere da ih vrati,  kako to tvrdi državni odvjetnik u svojoj žalbi.

 

Naime, iz obrane optuženog S. M. proizlazi da je sve pozajmice koje je dobio od trgovačkog društva S. d.o.o. u razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom, točnije od 1989. do 2004. (dakle, u razdoblju od 15 godina) vratio. Jednako tako, da je namjeravao vratiti i ove koje su mu inkriminirane, no, da je u međuvremenu bio uhićen i lišen slobode u drugom kaznenom postupku, a kada je izašao na slobodu, trgovačko društvo S. d.o.o. d je već bilo u stečaju po sili zakona te je on onemogućen u svim daljnjim radnjama, pa tako i u vraćanju pozajmica. Takva njegova obrana potvrđena je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijske poslove, dipl. oec. S. K., iz kojega proizlazi da je iz konto kartice „11300 Dani krediti – direktoru“ za razdoblje od 2004. do 2009. razvidno da je stanje obveza (duga) direktora za dobivene kredite na dan 14. studeni 2004. bilo 0,00 kuna, dok je na kraju 2009. godine taj dug narastao na iznos od 4.751.190,59 kuna.

 

Uzevši, dakle, u obzir širi kontekst, odnosno postupanje optuženika prema trgovačkom društvu S. d.o.o. u višegodišnjem razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom, kao i prilike i okolnosti u kojima se optuženik našao nakon sklapanja inkriminiranih mu ugovora o pozajmicama, i prema ocjeni ovoga suda zaista se ne može izvan svake razumne sumnje zaključiti da optuženik u trenutku sklapanja inkriminiranih mu ugovora nije imao stvarnu namjeru vratiti dobivene pozajmice. 

 

Stoga se ne mogu prihvatiti ni žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da bi optuženi S. M., da je postupao kao savjestan gospodarstvenik, pozajmice vratio u ugovorenom roku ili bi dao neko valjano sredstvo osiguranja povrata novca, no da, ponašajući se kao da je imovina društva njegovo privatno vlasništvo, on to nije učinio sve dok društvo nije otišlo u stečaj.

 

Državni odvjetnik smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik sav posuđeni novac iskoristio u poslovne svrhe. Ističe, naime, da je, cijeneći činjenicu da je optuženik u međuvremenu ostao bez vrijedne imovine i da je proživio i obiteljsku tragediju te uzimajući u obzir i benevolentan stav vještaka i stečajnog upravitelja, on optuženika teretio za najmanji mogući, ali nedvojbeno dokazani iznos štete. Međutim, smatra da to ne znači da u optuženikovim radnjama nisu dokazana sva bitna obilježja kvalificiranog kaznenog djela za koje je optužen. Mišljenja je da to što se optuženi S. M. eventualno nadao da će njegove druge privatne investicije pomoći poslovanju društva i što je, bez pokrića u vlastitoj imovini, i sebe zadužio u tako velikom iznosu ne govori u prilog zaključku da je taj novac iskorišten za potrebe društva. Ističe da nije vidljivo kakvu je to korist trgovačko društvo S. d.o.o. imalo od društva iz Omana. Osim toga,ističe da je optuženik tuđi novac uložio u strano društvo kao osobno ulaganje, a to da je mogao, ali da je trebao osigurati imovinu trgovačkog društva S. d.o.o. jer je ulaganje u Omanu očito bio rizični poslovni pothvat.

 

U odnosu na istaknuto treba reći da iz obrane optuženog S. M. proizlazi da je on taj novac prije svega iskoristio za poslove i osnivanje društva u Omanu s namjerom uvoza proizvoda trgovačkih društava S. d.o.o. i P. d.d. u zemlje arapskog zaljeva. Budući da prema omanskim zakonima strani partner nije mogao biti pravna, već samo fizička osoba, on je kao fizička osoba u više navrata podizao novac za operativno poslovanje omanskog poduzeća i za operativne troškove, zatim za plaćanje stručnih osoba za otvaranje stranih tržišta te za certifikate i analize u cilju poslovanja trgovačkog društva, kao i za kupovanje darova i plaćanje ručkova fizičkim osobama.

 

I stalni sudski vještak za ekonomsko-financijske poslove, dipl. oec. S. K. je izrazio mišljenje da je uplatu optuženika u iznosu od 1.236.385,29 kuna u temeljni kapital  društva I. F. M. E. I. (riječ je o iznosu koji je optuženik kao fizička osoba 23. prosinca 2008. uplatio na račun društva I. F. M. E. I., M., S. of O. koji se vodi kod J. C. B., N.A., N. Y., U.) prihvatljivo tretirati kao korištenje sredstava pozajmice u poslovne svrhe društva S. d.o.o. Isti je vještak također utvrdio da je iz konto kartica „11300 Dani krediti – direktoru“ za razdoblje od 2004. do 2009. razvidno da je optuženik 12. prosinca 2008. izvršio povrat dijela pozajmica u iznosu od 70.000,00 kuna.

 

U odnosu na podnesak naslovljen „Plan troškova poslovanja u 2009.“, koji je optuženik dostavio u spis predmeta (list 1970), a iz kojeg proizlazi da su planirani troškovi poslovanja društva I. F. M. E. I., M., S. of O. za 2009. u iznosu od 2.067.000,00 kuna, vještak je naveo da u raspoloživoj dokumentaciji nije pronašao nijedan financijski dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da je optuženik uplatio taj iznos. Zbog toga se nije mogao izjasniti da li se taj iznos može tretirati kao trošak financiran iz pozajmica danih optuženiku od strane trgovačkog društva S. d.o.o.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s pravom prihvatio kao istinitu obranu optuženog S. M. i u tom dijelu, iz kojeg proizlazi da se radilo o novcu upotrijebljenom za širenje poslovanja društva S. d.o.o. Naime, time što se, s obzirom na nepostojanje odnosno nepronalazak nikakve dokumentacije u prilog tome nije mogao izjasniti u smislu potvrđivanja navoda obrane optuženika, vještak nije isključio tu mogućnost. Osim toga, ovdje valja imati u vidu i iskaze u svojstvu svjedoka saslušanih zaposlenika trgovačkog društva S. d.o.o. iz inkriminiranog vremena koji su potvrdili postojanje troškova za distribuiranje proizvoda u inozemstvo i širenje poslovanja na inozemno tržište, pa tako i na arapski poluotok.

 

Tako je svjedok Ž. S. (voditelj ekonomsko-financijskog poslovanja u trgovačkom društvu S. d.o.o.) potvrdio da je optuženi S. M. posuđivao novac od društva te mu je poznato da je iznos od oko 1.200.000,00 kuna pozajmio radi osnivačkog uloga za društvo u Omanu koje se osnivalo s ciljem distribuiranja proizvoda društva S. d.o.o. u O. i okolnim arapskim zemljama. Naime, upravo je on (svjedok) sređivao dokumentaciju koja se odnosila na osnivački ulog za društvo u Omanu. Potvrdio je i da je optuženik često putovao u inozemstvo radi istraživanja tržišta, a trgovačko društvo S. d.o.o. je izvozilo svoje proizvode u Ameriku, Sloveniju, BiH, Nizozemsku i dalje te je planiralo svake godine povećavanje poslovanja i plasiranja tržišta u inozemstvo, a proizvodi su se izvozili i distribuirali i u Oman.

 

I svjedokinja M. G. (u trgovačkom društvu S. d.o.o. bila je zaposlena od 1995. do 2008., i to najprije kao pripravnik u službi marketinga, a nakon toga kao voditelj marketinga i potom kao direktor prodaje) potvrdila je da je društvo S. d.o.o. imalo cilj proširenja tržišta na čitavu domaću regiju i inozemstvo, zbog čega su se obavljala službena putovanja. Kada su se dogovarali neki veliki poslovi u Ameriku, Ujedinjene Arapske Emirate, Oman, Njemačku, Kanadu, putovao je optuženi S. M., a troškovi reprezentacije poslovnih partnera također su se plaćali preko trgovačkog društva S. d.o.o., dok je službene ručkove plaćao optuženik. Potvrdila je i da je trgovačko društvo S. d.o.o. osnivalo društvo u Omanu i to je bilo prvi put da se osniva društvo u inozemstvu, pa su poslovni partneri iz Omana dolazili u trgovačko društvo S. d.o.o., a troškovi su bili podmireni od strane trgovačkog društva S. d.o.o. Osnivač društva u Omanu bio je optuženi S. M., a cilj mu je bio da Oman bude distributivni centar za arapski poluotok, Dubai i Saudijsku Arabiju, time da je prema njihovim zakonima firmu u Omanu morala osnivati fizička osoba. Također je navela da se u te zemlje višestruko putovalo i da su se poslovnim partnerima poklanjali razni pokloni, parfemi, umjetničke slike i slično, a poslovni partneri iz regija dolazili su na motivacijska druženja, tzv. „team buildinge“.

 

Uz sve navedeno, svakako valja uzeti u obzir i sljedeće nesporne činjenice – da optuženik nema u vlasništvu bilo kakvu imovinu niti je istu stekao (što bi, kako je to zaključio prvostupanjski sud, ukazivalo na to da je pozajmice zadržao za sebe), da je 21. listopada 2009. bio lišen slobode u drugom kaznenom predmetu, uslijed čega je prekinuta i sva poslovna aktivnost društva S. d.o.o., koje je nakon izlaska optuženika na slobodu preuzeo stečajni upravitelj te da ni stalni sudski vještak za ekonomsko-financijske poslove, dipl. oec. S. K. nije pronašao dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da su optuženiku inkriminirani iznosi isplaćivani kao akontacije dobiti.

 

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da je optuženi S. M. sav iznos pozajmica od trgovačkog društva S. d.o.o. iskoristio u poslovne svrhe te da nije dokazano da ih nije upotrijebio u poslovne svrhe tog društva.

 

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u sličnom predmetu donio odluku broj I Kž-298/14 u kojoj je zaključio da nepostojanje pokrića u vlastitoj imovini uz dodatno ugrožavanje financijske likvidnosti i stabilnosti društva nedvojbeno upućuje na postupanje s namjerom neplaćanja duga.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti. Riječ je, naime, o odluci donesenoj u predmetu s drugačijom činjeničnom osnovom od ovoga, tako da je i pozivanje na zaključke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u tom predmetu neprimjenjivo na ovaj predmet.

 

Prvostupanjski je sud u ovom ponovljenom postupku potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je, nakon savjesne i svestrane analize svakog dokaza posebno, kao i svih dokaza u njihovoj ukupnosti te u povezanosti s obranom optuženika, ispravno zaključio da nije dokazano da bi optuženi S. M. počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret optužbom državnog odvjetnika. Budući da pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje, a kako ni njenim ispitivanjem sukladno u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno ni postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je, na temelju članka 482. ZKP/08., kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. studenog 2019.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Vesna Vrbetić, v.r.