Broj: Rev-x 966/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „M.“ d.d. K., kojeg zastupa punomoćnica S. B. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6576/11-2 od 15. travnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 5954/07-29 od 23. prosinca 2010. ispravljena rješenjem od 17. ožujka 2011., u sjednici održanoj 3. veljače 2016.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6576/11-2 od 15. travnja 2014. u odnosu na dio iste presude kojim je u odluci o glavnoj stvari (sadržanom u t. I. izreke prvostupanjske presude) preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6576/11-2 od 15. travnja 2014. u odnosu na dio iste presude kojim je preinačena odluka o troškovima postupka.

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju po osnovu naknade štete iznos od 3.923.024,85 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 23. prosinca 2010. do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 555.793,25 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 23. prosinca 2010. pa do isplate (izreka pod I. prvostupanjske presude). S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu kamate od zatraženog do dosuđenog zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod II. prvostupanjske presude). Izrekom pod III. prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i III. izreke na način da je odbijen zahtjev tužitelja i tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka (žalbe) u iznosu od 60.331,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik. Tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ista preinači shodno navodima iznijetim u reviziji. Tuženik drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka s prijedlogom da se ista u ovom dijelu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena. Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s raskidom ugovora o uređenju zemljišta sklopljenog između prednika stranaka 14. prosinca 1981. (prema činjeničnim navodima tužbe, prednik tužitelja je dobio na korištenje zemljište za gospodarske svrhe, tuženik nije ispunio svoju obvezu predaje zemljišta predniku tužitelja na korištenje /20. 12. 1985. zemljište je dodijeljeno tadašnjoj RO R. t., a kasnije V./, nakon čega je ugovor raskinut u smislu odredbe čl. 127. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/, kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11/).

Ugovor sklopljen između prednika stranaka je raskinut, dok je tuženik prethodno pravomoćno obvezan i na vraćanje danog (1,35 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od 0,54 kune od 16. prosinca 1981., a na iznos od 0,81 kunu od 14. travnja 1982. pa do isplate) u smislu odredbe čl. 132. st. 2. ZOO-a. U ovoj fazi postupka sporan je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi, a koju tužitelj sagledava u visini vrijednosti zemljišta bez kojeg je ostao krivnjom tuženika.

Prema odredbi čl. 132. st. 1. ZOO-a, raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. U tom smislu raskid ugovora sam po sebi ne dovodi do odgovornosti jedne strane za naknadu štete drugoj, već se odgovornost za štetu ravna prema odredbama čl. 262. do 269. ZOO-a, što znači da će ugovor biti raskinut zbog neispunjenja odnosno zakašnjenja prema čl. 125. – 131. ZOO-a neovisno o odgovornosti dužnika za zakašnjenje odnosno neispunjenje, ali je (suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda) za naknadu štete zbog zakašnjenja odnosno neispunjenja potrebna odgovornost dužnika za to (čl. 263.ZOO-a).

Međutim, u ovim okolnostima vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (čl. 266. st. 1. ZOO-a). Isto tako, izmakla korist u smislu odredbe čl. 189. st. 3. ZOO-a predstavlja neizravnu štetu koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu (postojeća imovina oštećenika je neizmijenjena, ali je onemogućeno njezino povećanje u budućnosti). Tako se prema shvaćanju ovog suda, pravo na naknadu izmakle koristi priznaje u pretpostavkama: - da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, tako da nije dovoljno da je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine (Rev – 236/82 od 7. listopada 1982. i dr.), te – da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen (Rev – 1404/83 od 25. siječnja 1984.). U konkretnom slučaju tužitelj izmaklu korist sagledava u visini vrijednosti zemljišta kojim se sklopljenim ugovorom između prednika stranaka od 14. prosinca 1981. raspolagalo kao nekretninom u društvenom vlasništvu shodno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80, 42/86, 41/88, 16/90, 53/90, 44/92 i 91/96). Dakle nekretninom koja je bila izvan režima raspolaganja koji se u to vrijeme primjenjivao za nekretnine u individualnom vlasništvu. Tako je osnovan zaključak drugostupanjskog suda da u smislu prethodno navedenog shvaćanja ovog suda o pretpostavkama izmakle koristi (Rev – 236/82 od 7. listopada 1982.), sama protuvrijednost zemljišta (nakon što je prešlo u režim individualnog vlasništva) koje je bilo objekt ugovora kojim se raspolagalo društvenim zemljištem 14. prosinca 1981. ne predstavlja štetu koju je tužitelj ovlašten zahtijevati shodno odredbi čl. 132. st. 1. ZOO-a.

Shodno izloženom, nisu ostvareni razlozi za reviziju, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije tužitelja kojim se pobija odluka o troškovima postupka, kao i revizije tuženika, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 3. veljače 2016.