Broj: Rev 283/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz K., koju zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u K., protiv tuženika E. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-920/2010-2 od 6. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1209/08-28 od 29. siječnja 2010., u sjednici održanoj 10. veljače 2016.,

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se revizija tuženika E. o. d.d.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku E. o. d.d., ..., da isplati tužiteljici K. B. iz C. B. ..., iznos od 18.000,00 kn (osamnaesttisućakuna) zajedno sa pripadajućom kamatom koja teče na ovaj iznos počam od 24. rujna 2008., pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, te da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.787,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

II. S viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude u pogledu odluke o glavnoj stvari u dosuđujućem dijelu i odluke o troškovima postupka, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži i određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

              Odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Tuženik je u reviziji u pogledu odluke o glavnoj stvari naveo sljedeća materijalnopravna pitanja koje su prema prosudbi revidenta važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana:

1.“Ako određivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje fizičke osobe predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa kriterijima pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje potvrdila sudska praksa, predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužiteljice u ovom sporu?“

2. „Da li prosudba da li neka od okolnosti od značaja za naknadu postoji, predstavlja utvrđivanje činjenica, a s druge strane, prosuđivanje značaja tih okolnosti za određivanje naknade u konkretnom slučaju, predstavlja primjenu materijalnog prava?“

3. „Ako u presudi nedostaje ocjena kakav je značaj neke od utvrđenih okolnosti koja je jedan od osnova za određivanje naknade, da li je pogrešno primijenjeno materijalno pravo?“

4. „A ako presuda nema ni ocjenu o tome da li neka od okolnosti koje predstavljaju kriterij ili osnovu za određivanje naknade postoji, da li je onda pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer odluka suda u sporu ovisi o rješenju ovog materijalnopravnog pitanja?“

U odnosu na prvi dio prvog pitanja („Ako određivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje fizičke osobe predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa kriterijima pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje potvrdila sudska praksa, predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona“?) tuženik postavlja materijalnopravno pitanje primjene odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05), a kao razlog važnosti postavljenog pitanja navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u svojim odlukama (primjerice tuženik navodi odluku Rev-689/08) pa da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Imajući na umu utvrđenja nižestupanjskih sudova, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda presuda drugostupanjskog suda u pogledu dosude visine pravične novčane naknade nematerijalne štete nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na odjelnoj sjednici Građanskog odjela održanoj 29. studenoga 2002. kada su razmatrani i prihvaćeni „Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete“ predstavlja, kako to sama riječ „orijentacijski“ ukazuje, na takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredaba čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01).

Ti kriteriji nisu izvor prava, pa sudovi ovisno o konkretnim okolnostima naknadu nematerijalne štete (neimovinske) mogu utvrđivati izvan granica njima predviđenih za pojedine vidove takve štete.

Stoga su ti kriteriji aktualni i u primjeni ZOO/05 - prilikom utvrđivanja pravične novčane naknade u slučaju povrede prava osobnosti, budući da u smislu čl. 1100. ZOO/05 sud će dosuditi naknadu za tu povredu ako nađe da je težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Na temelju tuženikovog pogrešnog shvaćanja primjene „orijentacijskih kriterija“, prilikom utvrđivanja pravične naknade za pretrpljenu (neimovinsku) štetu drugostupanjska presuda i ne može biti predmetom pobijanja izvanredne revizije uz obrazloženje da je njome utvrđena naknada neimovinske štete u većim iznosima od onih navedenih u „Orijentacijskim kriterijima“, jer se takvo obrazloženje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na prigovor koji sam po sebi ne predstavlja važan razlog predviđen odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a za dopuštenost takve revizije.

Drugi dio pitanja („od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužitelja u ovom sporu?“) predstavlja pitanje koje se odnosi na činjenične okolnosti konkretnog slučaja pa stoga ne predstavlja niti procesnopravno niti materijalnopravno pitanje o kojem bi ovisila jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, u odnosu na ostala postavljena pitanja valja odgovoriti da prema sadržaju obrazloženja razloga važnosti razvidno je da se radi o pitanjima koja ovise o okolnostima konkretnog slučaja i da nemaju opće značenje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa se stoga ne radi o važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

U odnosu na reviziju podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano u odluci o glavnoj stvari valja reći da je na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, te samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Kako je na temelju navedenog ocijenjeno da pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija u pogledu glavne stvari nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da u odnosu na odluku o troškovima postupka revizija tuženika nije dopuštena obzirom na zauzeto pravno shvaćanje, to je reviziju tuženika valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 392. st. 1. ZPP-a i čl. 400. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 10. veljače 2016.