- 1 -              Revt 376/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 376/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. O. iz N. M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., protiv tuženika P. b. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u V., i tuženice S. m. K. d.o.o. u stečaju, V. T., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6781/13-3 od 19. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-397/12-88 od 28. rujna 2012., u sjednici održanoj 19. studenoga 2019.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora i isplatu 480.318,42 kn (toč. 1. izreke); tužitelju je naloženo tuženiku P. b. d.d., Z. naknaditi parnični trošak u iznosu od 218.383,20 kn (toč. 2. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 9.641,80 kn toč. 3. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i u po njemu pobijanom dijelu (toč. 1. i 2. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio je reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači pobijanu presudu na način da prihvati žalbu tužitelja i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavosti, u odnosu na tužitelja kao sudužnika, „ugovora o dugoročnom kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilima broj ... zaključen između tuženika M. b. d.d. Č., i 2-tuženika K. d.o.o. V. T., i tužitelja J. O. iz N. M., kao vlasnika sada odjavljenog obrta E.-... obrt“. Predmet spora je i zahtjev za vraćanje 480.318,42 kn s pripadajućom zateznom kamatom, koji iznos je na temelju ništavog ugovora naplaćen od tuženika.

 

Zahtjev za utvrđenje ništavosti tužitelj temelji na tvrdnji

 

- da je kao sudužnik s tuženicima dana 10. listopada 2003. potpisao ugovor o dugoročnom kreditiranju sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilima;

 

- da je ugovor bio namjenski - za kupnju točno određenih tegljača s priključnim vozilima;

 

- da je tuženik K. d.o.o. prestao izvršavati svoje obveze iz kredita zbog čega je od tužitelja ustegnut ukupan iznos od 480.318,42 kn;

 

- da su tuženici međusobno, bez znanja i pristanka tužitelja, sklopili dana 3. svibnja 2004. sporazum o prijenosu prava vlasništva na vozilima;

 

- da su sklapanjem navedenog sporazuma tuženici izvršili obnovu svojih dotadašnjih obveza iz ugovora od 10. listopada 2003. izmijenivši namjenu ugovora o kreditu, na način da je ugovor odobren radi nabave vozila različitih od onih navedenih u tom ugovoru;

 

- da za nabavu vozila koja je konačno kupio tuženik K. d.o.o. tužitelj nije bio sudužnik;

 

- da je tužitelj bio u zabludi u pogledu vozila za kupnju kojih je bio namijenjen kredit zbog čega da ima pravo zahtijevati poništenje ugovora;

 

- da se zbog „nepravilnosti te protivnosti ugovornih odredbi prisilnim propisima“, ugovor u odnosu na tužitelja kao sudužnika ukazuje ništavim.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje

 

- da nije osnovana tvrdnja tužitelja da je ugovor o dugoročnom kreditu broj ..., a u kojem se tužitelj pojavljuje kao sudužnik, bio fiktivan ugovor, jer je nesporno da je po tom ugovoru prvotuženik postupio i plasirao sredstva prodavatelju -M. d.o.o. radi kupnje vozila;

 

- da nije osnovana tvrdnja tužitelja da je sklapanjem sporazuma o prijenosu prava vlasništva od 3. svibnja 2004. sporni ugovor o dugoročnom kreditu obnovljen pa da je obnovom toga ugovora u skladu s odredbom čl. 348. st. 1. ZOO-a prestala njegova obveza kao sudužnika po ugovoru o dugoročnom kreditu broj ...;

 

- da je tužitelj kao sudužnik po ugovoru od 10. listopada 2003. jamčio prvotuženiku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu drugotuženika, ako ovaj to ne učini;

 

- da su stranke (tuženici međusobno) sporazumom od 3. svibnja 2004. suglasno utvrdile da postoji novčana tražbina prvotuženika prema drugotuženiku na temelju ugovora o dugoročnom kreditu broj ... u iznosu od 180.000,00 EUR te je, radi osiguranja te tražbine, drugotuženik na prvotuženika prenio vlasništvo dva tegljača i dva priključna vozila, različitih od onih, koja se obvezao radi osiguranja prenijeti na prvotuženika u ugovoru od 10. listopada 2003.;

 

- da navedenom pravnom radnjom nije došlo do promjene predmeta ugovorne obveze, već samo do promjene odredbe o osiguranju ispunjenja obveze (promjenom predmeta osiguranja);

 

- da je namjena kredita ostvarena jer je drugotuženik kupio upravo dva tegljača i dva priključna vozila;

 

- da su, s obzirom na istaknuti zahtjev za utvrđenje ništavosti, neodlučne tvrdnje o postojanju zablude;

 

- da je s obzirom na činjenicu da sporni ugovor nije ništav neosnovan zahtjev za vraćanje plaćenog temeljen na ništavosti ugovora.

 

Drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, te postojanju bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP tužitelj citira odredbu čl. 8. ZPP te iznosi tvrdnju da „drugostupanjski sud nije brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno“. Pritom ne navodi u čemu bi se nedostaci ocjene dokaza, koju u ostalom, u situaciji kad ne postupa po odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski sud ni ne izvodi, sastojali.

 

Stoga ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Drugostupanjski sud u obrazlaganju  svoje presude koristio je ovlaštenje iz čl. 375. st. 5. ZPP, pa se je tako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava pozvao na razloge prvostupanjske presude. Na taj način drugostupanjski sud, prihvaćajući obrazloženje prvostupanjske presude o neosnovanosti zahtjeva za isplatu i sam je za to dao dostatne razloge.

 

Nije stoga učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 348. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Pritom ustraje u tvrdnji da je spornim ugovorom bila određena obveza prvotuženika da kreditira kupnju točno određenih tegljača s priključnim vozilima, da su u konačnici kupljena druga vozila, dakle, u tvrdnji da je došlo do promjene predmeta obveze, na koju on tužitelj da nije pristao.

 

Prema odredbi čl. 348. st. 1. ZOO obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu. Sporazum između vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje naredba o roku, mjestu ili o načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamati, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatraju se obnovom (čl. 348. st. 2. ZOO).

 

Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom (čl. 1065. ZOO).

 

Spornim ugovorom prvotuženik (banka) obvezao se drugotuženiku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a drugotuženik (korisnik kredita) obvezao se banci plaćati ugovorenu kamatu te ugovoreni iznos platiti u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sporazumom od 3. svibnja 2004. tuženici kao vjerovnik i dužnik nisu postojeću obvezu zamijenili novom niti nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

 

U čl. 2. ugovora (list 16) bila je određena i namjena kredita:“kupnja dva tegljača sa teretnim priključnim vozilima“, pri čemu vozila nisu bila individualizirana. U čl. 9. ugovora (list 17) ugovorne strane su utvrdile da radi osiguranja ispunjenja obveza korisnika kredita prema banci protivnik osiguranja (drugotuženik) prenosi na banku fiducijarno pravo vlasništva na točno određenim vozilima. Sporazumom od 3. svibnja 2004. tuženici promijenili su osiguranje ispunjenja prenoseći radi osiguranja u vlasništvo druga točno individualizirana vozila, što u smislu čl. 348. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu.

 

U reviziji tužitelj u bitnom iznosi tvrdnju da je ugovor o kreditu bio namjenski za kupnju točno određenih tegljača i priključnih vozila, a da su sredstva kredita upotrijebljena za drugu namjenu (kupnju vozila drugih oznaka). Suprotno tvrdnji revidenta iz teksta ugovora (čl. 2.) ne proizlazi da je kredit bio odobren za kupnju točno određenih tegljača i priključnih vozila. Dva tegljača i dva priključna vozila, doduše različita od onih koja su bila predmet osiguranja, su i kupljena te je time ostvarena namjena iz ugovora o kreditu.

 

Konačno valja reći da prema odredbi čl. 1067. st. 1. ZOO okolnost da se ugovor koristi u suprotnosti s njegovom namjenom ne predstavlja razlog za ništavost kredita, već razlog za otkaz ugovora o kreditu od strane banke.

 

Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisu te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Tužitelj ničim ne obrazlaže zbog čega bi ugovor od 10. listopada 2003. bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu. Sud u postupku koji je prethodio zaključenju glavne rasprave nije izveo dokaz uvidom u kaznenu presudu protiv odgovornih osoba K. d.o.o., pa revizijski navodi kojima se ništavost spornog ugovora povezuje s njihovom kaznenom odgovornošću nisu odlučni te kao takvi nisu posebno ocjenjivani.

 

Stoga ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao ni postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 19. studenoga 2019.