Broj: Rev 2008/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. A. iz M., II-tužitelja M. I. iz M., i III-tužitelja D. Z. iz M., koje zastupaju punomoćnici D. L. i B. F.,  odvjetnici u M., protiv tuženika K. d.o.o. z. i. n., M., kojeg zastupa punomoćnik S. P. L., odvjetniku u M., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžmed-17/2014 od 27. veljače 2015., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-133/09 od 28. veljače 2014., u sjednici održanoj 23. veljače 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki I. i III. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti na ime naknade neimovinske štete svakom od tužitelja iznos od po 9.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2014. do isplate, kao i naknaditi im trošak parničnog postupka u iznosu od 13.525,00 kn. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu i to svakom od tužitelja do iznosa od 51.000,00 kn, kao i u dijelu kamatne tražbine s tijekom od 2. veljače 2009. (kao dana podnošenja tužbe) do 28. veljače 2014. (kao dana presuđenja).

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i to samo u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate koja im je preinačenjem odbijajućeg dijela prvostupanjske presude dosuđena počevši od 2. veljače 2009. do 27. veljače 2014., dok su u preostalom dijelu žalbe tužitelja i tuženika odbijene kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja (točka II. do IV. izreke drugostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavka 2. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se revizija prihvati i prvostupanjska presuda ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju članka 382. stavak 3. ZPP-a, u reviziji iz stavka 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

              U reviziji je istaknuto da je podnesena zbog materijalnopravnog pitanja koje se odnosi na pravilan izbor i primjenu mjerodavnog zakona na predmetni spor pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade neimovinske štete, tj. na pravilnu primjenu odredbe iz članka 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05).

U tom smislu tuženik je postavio slijedeće pravno pitanje:

„U slučaju povrede prava osobnosti koja je počinjena informacijom objavljenom u medijima, može li sud u smislu odredbe članka 1100. stavak 2. ZOO/05 utvrditi težinu povrede i dosuditi pravičnu novčanu naknadu, ako nije utvrdio jačinu i trajanje duševnih boli, te može li u smislu te zakonske odredbe odlučiti o visini pravične novčane naknade?“

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja tuženik ističe da je u revizijskim odlukama već zauzeto ali je  pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Pritom se poziva na revizijske odluke br. Rev-1356/2007 od 4.6. 2008., Rev-1626/80, Rev 2016/87 od 22.3.1988., Rev-2049/87 od 6. 1.1988.,  Rev-2715/2000 od 10.9.2003., Rev-990/2010 od 15.9.2010., Rev-2930/1993 od 18.1.1996., Rev-550/2011, od 24.1.2012., Rev-406/2010 od 11. 1.2012., Rev-269/2011 od 1.6.2011 i Rev-1793/2010 od 11.5.2011.

U tom smislu revident navodi da je u naznačenim odlukama, uz ostalo, zauzeto pravno shvaćanje prema kojem se pravična novčana naknada za neimovinsku štetu uslijed povrede prava osobnosti priznaje samo iznimno, kada je ta povreda iznimno teška da je kod oštećenika opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, kao i shvaćanje da jačina i trajanje duševnih bolova predstavljaju kriterije po kojima se u smislu odredbe članka 1100. stavak 2. ZOO/05 određuje visina pravične novčane naknade.

Međutim, pobijana presuda nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev ocjenjujući da je objavom članka u javnom glasilu tjednika M. k. povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast tužitelja jer su na naslovnici rečenog tjednika povezani s pripadnicima narko-miljea i trgovinom drogom, uz objavu fotografija svakog od njih.

Polazeći od sadržaja spornog članka, a uvažavajući i ostale okolnosti slučaja (kao što su naknada glasila u kojem je objavljen članak te ispravak informacije na neodgovarajućem mjestu u javnom glasilu uz dodatni omalovažavajući komentar novinara), nižestupanjski sudovi su zaključili da su u ovoj pravnoj stvari ostvarene sve pretpostavke za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti (na dostojanstvo, čast i ugled). Stoga su primjenom odredbe iz članka 21. stavak 1. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13) i članka 1100. ZOO/05, dosudili tužiteljima naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od po 9.000,00 svakom od njih.

Prema odredbama članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO/05, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Prema tome, jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, kao kvalifikatorni elementi za odluku o visini naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.

Slijedom toga, budući odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje u ovoj pravnoj stvari zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, dakle, konkretnih okolnosti koje ne moraju i zapravo ne mogu biti jednake u pojedinim životnim situacijama, to postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo odbaciti reviziju tuženika i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 23. veljače 2016.