Broj: Rev 1074/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz D. P., zastupanog po punomoćniku N. Đ., odvjetniku u I., protiv tuženika E. o. d.d. Podružnica S., zastupanog po punomoćnicima i odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-276/11 od 15. veljače 2012., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-175/07 od 12. ožujka 2010., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2016.

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja  odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama, te je naloženo tužitelju da tuženiku na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 53.970,00 kn.

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno presuđenje.

              U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

              Revizija nije osnovana.

              Revizijski sud je na temelju čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, s obzirom na to da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te dao jasne i valjane razloge za odluku.

              Također je drugostupanjski sud istakao kako je prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu primjene materijalnog prava, te u pogledu ocjene provedenih dokaza, te time odgovorio na bitne žalbene navode revidenta.

              Također revident obrazlažući revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi kako je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, bez da ju obrazlaže.

              Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka  postoji ako je odlučeno o zahtjevu u kojem već teče parnica, ili o kojem je već pravomoćno presuđeno, ili u kojem je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe.

              S obzirom da revident nije obrazložio navedenu bitnu povredu, u tom dijelu revizijski sud nije ispitivao pobijanu presudu.

              Nadalje, neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostatak zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturiječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u međusobnog proturječju, a također ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

              Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta njegove kćeri isplati 220.000,00 kn.

              Prema odredbi čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91 - 88/01 -  dalje: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 -  dalje: ZOO) u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njenom bračnom drugu, djeci, roditeljima pravičnu naknadu za njihove duševne bolove.

              U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

              - da je kći tužitelja A. D. stradala u prometnoj nesreći 23. prosinca 2002. u mjestu V., u vozilu tuženikovog osiguranika, te da je zadobila teške tjelesne ozljede koje su smanjile njenu opću životnu radnu sposobnost u opsegu od 85%;

              - da je kći tužitelja u štetnom događaju zadobila teške i po život opasne ozljede: natučenje mozga, posttraumatsku nakupinu krvi u jetri, prijelom desne lopatice te udarne razderotine i rane lica i koljena;

              - da su po provedenom liječenju zaostale trajne posljedice u vidu natučenja mozga, u vidu oštećenja viših živčanih funkcija, smetnje pamćenja, poteškoće u učenju, poteškoće u razumijevanju složenijih pisanih sadržaja, poteškoće u usvajanju novih znanja, reducirane spoznajne sposobnosti, višestruka oštećenja vida (ispad desnih polovina oba vidnog polja te dvoslike pri pogledu ulijevo); također je izražen organski depresivni poremećaj (napetost, tjeskoba, neraspoloženje, razdražljivost, bezvoljnost, nedostatak samopouzdanja, smetnje sna);

              - da je A. D. bila liječena u razdoblju od 23. prosinca 2002. do 23. siječnja 2003., a potom je provedena stacionarna rehabilitacija u Krapinskim toplicama od 27. siječnja 2003. do 15. ožujka 2003.;

              - da se zdravstveno stanje kćeri tužitelja stabiliziralo dvije godine nakon ozljeđivanja i to 23. prosinca 2004., nakon čega nije za očekivati bitnije poboljšanje zdravstvenog stanja narušenog ozljeđivanjem u navedenom događaju;

              - da je kći tužitelja nakon štetnog događaja i liječenja stupila u brak i da u braku ima dijete o kojem skrbi uz pripomoć ukućana na uobičajeni način;

              - da ista u komunikaciji s okolinom ima jasnu percepciju životne zbilje, da je kadra jasno se očitovati o bitnim momentima življenja;

              - da ista nema vidljiva naruženja tijela dostupna pogledima trećih osoba.

              Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su zaključili da, iako je riječ o teškom invaliditetu izravno oštećene A. D., takav invaliditet nije ona vrsta invaliditeta koji u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO opravdava roditelju ostvarenje pravične novčane naknade za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika.

              Što se smatra osobito teškim invaliditetom zakon ne određuje, pa samo kao pomoćno mjerilo može poslužiti kriterij za određivanje invaliditeta prema propisima invalidskog osiguranja. Sud je ovlašten svoje stajalište formirati na temelju vlastitih znanja i iskustava, uzimajući u obzir i okolnosti koje po životnoj logici upućuju na to da je oštećenik trpio i da će ubuduće trpjeti duševne boli. Visina invaliditeta koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka ne daje sama po sebi pravo roditelju na novčanu naknadu, već ona ovisi o konkretnoj preostaloj sposobnosti povrijeđene osobe.

              S obzirom da se  u konkretnom slučaju kći tužitelja pored visine utvrđenog invaliditeta udala, rodila dijete, brine se o obitelji te da u iskazu pred sudom normalno komunicira, potvrđuje se da pored teškog invaliditeta kod oštećenice ne postoje oštećenja odnosno ne postoji takav teški invaliditet koji bi izazvao osjećaj sažaljenja kod tužitelja i da isti nema karakteristiku i kvalitetu naročito teškog invaliditeta. Zbog toga su valjano sudovi odbili tužbeni zahtjev  primjenjujući odredbu čl. 201. ZOO.

              Uzimajući u obzir svu težinu predmetnog slučaja, kao i činjenicu da otac nedvojbeno trpi duševne boli zbog teškog invaliditeta svoje kćeri, no imajući na umu sve naprijed navedene posljedice i manifestacije tih posljedica, pravilno su sudovi ocijenili da u konkretnom slučaju ipak nije riječ o naročito teškom invaliditetu koji bi opravdavao dosuđenje naknade za duševne boli roditelju u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO.

              Točan je navod revidenta da se u prvostupanjskoj presudi za A. D. govori da se radi o tužiteljici, a ona je u ostvari oštećenica, ali takva greška u pisanju ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je vidljivo iz obrazloženja čitave presude da je A. D. direktno oštećena osoba, a da je tužitelj njezin otac N. D., koji i zahtijeva naknadu štete.

              Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).             

Zagreb, 9. ožujka 2016.