Broj: Rev 2162/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu Željku Pajaliću, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz G., koju zastupa punomoćnik Đ. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika Lj. b. d.d. Lj., Glavna filijala Z., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1545/10 od 18. veljače 2011., kojim je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6233/06-24 od 21. prosinca 2009., 9. ožujka 2016.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužene odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 2.556,46 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te troškovima postupka.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba kao neosnovana te potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u odnosu na glavnicu i troškove parničnog postupka (st. I izreke), djelomično je uvažena žalba tuženika te je preinačena odluka o zateznim kamatama (st. II izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe (st. III izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.              Podredno, predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovnu reviziju), a takav je i ovaj spor, s obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn (2.556,46 €), te s obzirom da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, stranke mogu prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (izvanrednu reviziju), primjerice ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu (čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP-a).

Prema st. 3. ovog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Naznačeno pitanje mora biti važno za rješenje konkretnog spora i odnositi se na primjenu propisa na kojima se temelji obrazloženje pobijane odluke, a mora biti važno i u općem smislu na način da odgovor na naznačeno pitanje ujednačava sudsku praksa i osigurava jedinstvenu primjenu zakona.

U ovom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužiteljica vlasnica deviznog računa štedne knjižice broj: ..., sa saldom na 5.000,00 DEM. Nije sporno da tuženica odbije isplatiti navedeni iznos pa je tužbeni zahtjev prihvaćen i tuženici je naloženo isplatiti sredstva s depozita pozivom na odredbu čl. 1038. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO/05) jer je obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.

Tuženik revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava, iznoseći tvrdnju da se u odnosu na neisplaćenu deviznu štednju treba primijeniti načela sukcesije države, a ne pravila Općeg obveznog prava.

U reviziji se nadalje navodi da tuženik nije stjecatelj koji bi sredstva deviznih depozita građana morao vraćati sukladno čl. 137. ZOO-a i to:

- upravo zbog toga što iznos deviznih sredstava građana koje je tuženik deponirao kod Narodne banke Jugoslavije veći od tuženikovih obveza koje proizlaze iz ugovora o depozitu koje je sklopio s građanima,

- zbog toga što su države slijednice bivše SRFJ u praksi već podijelile najveći dio aktive bivše SFRJ i njezine Narodne banke,

- te da navedeno samo po sebi dokazuje da su države slijednice bivše SFRJ stjecatelji aktive Narodne banke Jugoslavije kod koje je tuženik kao i ostale banke u bivšoj SFRJ redeponirao devizna sredstva građana.

Tuženica je nadalje navela da su materijalnopravna pitanja važna jer da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajuće razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudske odluke.

U prilog tvrdnji da je sporno pitanje drukčije riješeno novim zakonodavstvom, međunarodnim sporazumom, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava tuženica se poziva na slijedeće:

- shvaćanje Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava (npr. presuda Maresti protiv Republike Hrvatske broj 55759/07 od 25. lipnja 2009.,

- shvaćanje Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetima Kovačić i dr. protiv Republike Slovenije broj 44574/98, 45133/98, 48316/99,

- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1290/2003 od 19. lipnja 2009.,

- Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1410/2004, te posebno na mišljenju suca Ressa u predmetu Kovačić i dr. protiv Republike Slovenije, te na

- Ugovor o pitanjima sukcesije potpisan u Beču 29. lipnja 2001.

Iz navedene revizije slijedi da, osim što tuženica nije određeno naznačila konkretna pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, također nije ni priložila dokaze da postoje promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava, pa time nije ni valjano obrazložila zbog čega bi trebalo preispitati sudsku praksu. Naime, navode iznesene u reviziji tuženice je već bez uspjeha isticala u postupku koji je prethodio reviziji.

Napominje se međutim da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, a nije ovlašten ni ispitivati kriju li se, moguće, takva pitanja u navodima revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog ili postupovnog prava - budući bi se takvim ekstezivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovne revizije, dok bi se sud doveo u situaciju da formulira pitanje koje moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

S obzirom na to da u ovom sporu nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije iz  čl. 382. st. 1. ZPP-a, a revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, to se radi o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo na temelju odredbe iz čl. 392. ZPP-a odbaciti.

Zagreb, 9. ožujka 2016.