Broj: Rev 2295/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu Željku Pajaliću, u pravnoj stvari tužitelja A. F. iz P., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V., protiv tužene Lj. b. d.d., Glavna filijala Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8205/09-2 od 18. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7185/05-21 od 3. lipnja 2009., 9. ožujka 2016.,

r i j e š i o   j e

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.558,86 € s pripadajućim zateznim kamatama te naknadi parnični trošak. Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu navedenog iznosa u protuvrijednosti u kunama, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u toč. I. i III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je navedeno da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a koje pitanje se tiče statusa stare devizne štednje, odnosno deviznih depozita kod banaka u bivšoj SFRJ, položaj štediša Lj. b. d.d. Lj., a s tim i u svezi pravo tužitelja na isplatu deviznog depozita s njene devizne knjižice. Tuženik predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovna revizija), a takav je i ovaj spor s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn, te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, stranke mogu prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (izvanredna revizija), primjerice ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu (čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP-a).

Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Naznačeno pitanje mora biti važno za rješenje konkretnog spora i odnositi se na primjenu propisa na kojima se temelji obrazloženje pobijane odluke, a mora biti važno i u općem smislu na način da odgovor na naznačeno pitanje ujednačava sudsku praksu i osigurava jedinstvenu primjenu zakona.

U ovom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj vlasnik deviznog računa - štedne knjižice broj: ... Lj. b. d.d. Lj., Glavne filijale Z., sa saldom na računu od 10.872,18 DEM, a što je prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan konverzije 1. siječnja 2002. 1.95583 DEM = 1 € iznosi 5.558,85 €. Nije sporno da tuženica odbija isplatiti navedeni iznos pa je tužbeni zahtjev prihvaćen i tuženici je naloženo isplatiti sredstva s depozita pozivom na Odredbu 1038. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe iz čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO/05) jer je obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.

Tuženik revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava, iznoseći tvrdnju da se u odnosu na neisplaćenu deviznu štednju treba primijeniti načela sukcesije države, a ne pravila Općeg obveznog prava.

U reviziji se nadalje navodi da tuženik nije stjecatelj koji bi sredstva deviznih depozita građana mogao vraćati sukladno čl. 137. ZOO-a i to:

- upravo zbog toga što je iznos deviznih sredstava građana koji je tuženik deponirao kod Narodne banke Jugoslavije veći od tuženikovih obveza koje proizlaze iz ugovora o depozitu koje je sklopio s građanima,

- zbog toga što su države slijednice bivše SRFJ u praksi već podijelile najveći dio aktive bivše SFRJ i njezine Narodne banke,

- te da navedeno samo po sebi dokazuje da su države slijednice bivše SFRJ stjecaoci aktive Narodne banke Jugoslavije kod koje je tuženik kao i ostale banke u bivšoj SFRJ redeponirao devizna sredstva građana.

Tuženica je nadalje navela da su materijalnopravna pitanja važna jer da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajuće razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava - trebao preispitati sudsku presudu.

U prilog tvrdnji da je sporno pitanje drukčije riješeno novim zakonodavstvom, međunarodnim sporazumom, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava tuženica se poziva na slijedeće:

- shvaćanje Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava (npr. presuda Maresti protiv Republike Hrvatske broj 55759/07 od 25. lipnja 2009.,

- shvaćanje Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačić i dr. protiv Republike Slovenije broj 44574/98, 4513/98, 48316/99,

- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1290/2003 od 19. lipnja 2009.,

- Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1410/2004 te posebno na mišljenje suca Ressa u predmetu Kovačić i dr. protiv Republike Slovenije, te na - Ugovor o pitanjima sukcesije potpisan u Beču 29. lipnja 2001.

Iz navedene revizije slijedi da, osim što tuženica nije određeno naznačila konkretna pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, također nije ni priložila dokaze da postoje promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava, pa time nije ni valjano obrazloženo zbog čega bi trebalo preispitati sudsku praksu. Naime, navedene navode iznesene u reviziji tuženica je već bez uspjeha isticala u postupku koji je prethodio reviziji, da odluke Europskog suda za ljudska prava nisu odluke o meritumu spora, pa se ne može govoriti o novom pravnom shvaćanju tog suda u odnosu na predmetna pitanja, a materijali na koje se tuženica pozivala, odnosno pravna shvaćanja izražena u tim materijalima su načelne naravi, pa tuženica nije iznijela valjano obrazloženje zašto bi pitanja, kada bi ih revizijski sud i uspio formulirati na temelju sadržaja cjelokupne revizije, bila važna za rješenje konkretnog spora.

Napominje se međutim da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, a nije ovlašten ni ispitivati kriju li se, moguće, takva pitanja u navodima revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovne revizije, dok bi se sud doveo u situaciju da formulira pitanja koja moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

S obzirom na to da u ovom sporu nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije po  čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, zato se radi o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe iz čl. 392. ZPP-a.

Zagreb, 9. ožujka 2016.