Broj: Rev 1942/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. I., 2. T. I. i 3. J. I., svi iz V., koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i H. Č. u G., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Daruvaru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 1639/2010-2 od 19. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P - 536/10-22 od 6. rujna 2010., u sjednici održanoj 16. ožujka 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu po osnovu naknade štete i to tužitelja pod 1. na isplatu 141.000,00 kuna, tužitelja pod 2. na isplatu 141.000,00 kuna i tužitelja pod 3. na isplatu 123.000,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nije počinjena. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužitelji. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpe u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem od 11. svibnja 1994., kada je smrtno stradao D. I., sin tužitelja pod 1. i 2. i brat tužitelja pod 3., te u kojem je tužitelj pod 3. i sam zadobio teške tjelesne ozljede.

Odgovornost tuženice tužitelji temelje na odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT-a) - jer je sin tužitelja pod 1. i 2., te brat tužitelja pod 3. ubijen u terorističkoj akciji izvršenoj iz neprijateljskih pobuda prema Republici Hrvatskoj s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana u smislu odredbe čl. 1. st. 1. i 2. ZOŠT-a, u svezi koje postoji odštetna odgovornost Republike Hrvatske po odredbi njegova čl. 2.

Tijekom postupka utvrđeno je: - da je do štetnog događaja došlo 11. svibnja 1994., kada je smrtno stradao D. I., sin tužitelja pod 1. i 2. i brat tužitelja pod 3., te u kojem je tužitelj pod 3. i sam zadobio teške tjelesne ozljede, a kada su tužitelji za ovaj događaj i saznali, - da je i liječenje tužitelja pod 3. od povreda zadobivenih u štetnom događaju završilo prije 3. veljače 1996., - da u vrijeme štetnog događaja na području B. rijeke nije bilo vojnih ili borbenih djelovanja, te da je Vojno tužiteljstvo B. optužnicom Kt - 120/94 od 14. srpnja 1994. optužilo više osoba za počinjeno kazneno djelo protiv Republike Hrvatske - terorizam, jer da „su u namjeri ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske poduzeli čin nasilja kojim je stvoren osjećaj nesigurnosti kod građana i pri izvršenju djela s umišljajem lišili života više osoba među kojima se navodi i D. I.“, a koji postupak do trenutka kada je zaključena glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari nije dovršen osuđujućom presudom, te - da su tužitelji zahtjev za naknadu štete (čl. 186.a st. 1. i 3. ZPP-a) podnijeli 27. ožujka 2009.

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su ispravno prigovor zastare tražbine kojeg je u postupku istaknula tuženica cijenili osnovanim primjenom odredbe čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji je tada bio na snazi i koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08). Ovim odredbama propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva (u subjektivnom roku) za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), odnosno u svakom slučaju (u objektivnom roku) za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

Prema shvaćanju ovog suda (iznijetom u više odluka, tako i Rev - 1108/08, Rev - 845/07, Rev - 83/08, Rev - 1305/07, te u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III - 454/2008 od 9. prosinca 2010.) u primjeni odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a kod odgovornosti za štetu prema čl. 180. ZOO-a (na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja), kao i kod odgovornosti Republike Hrvatske po odredbama sada važećeg ZOŠT-a, kao početak zastarnog roka u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a smatra se dan kada je oštećenik saznao za onu osobu koja je odgovorna za drugog ili zajedno s njim, odnosno u takvim slučajevima „doznati za štetu“ znači doznati za opseg i visinu štete, a „saznanje za osobu koja je štetu učinila“ podrazumijeva saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna, a to je, i sukladno odredbi čl. 180. ZOO-a i sukladno odredbama ZOŠT-a Republika Hrvatska.

Naime, u vrijeme predmetnog štetnog događaja na snazi je bila odredba čl. 180. ZOO-a („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94) kojom je bilo propisano da za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija ili manifestacija, odgovara društveno politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu. Međutim, ta je odredba ZOO-a brisana Zakonom o izmjeni ZOO-a („Narodne novine“, broj 7/96), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996., a kojim je bilo propisano da se svi postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbi čl. 180. ZOO-a prekidaju i da se imaju nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Taj je propis donijet 2003., i to kao ZOŠT, koji je uredio odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, propisujući u odredbi čl. 10. da će se sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni ZOO-a nastaviti po odredbama tog Zakona.

Odredbom čl. 11. st. 1. ZOŠT-a propisano je ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona (a to je 31. srpnja 2003.), a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Sukladno tome, a budući su tužitelji zahtjeve za naknadu štete kojima je prekinuto zastarijevanje, podnijeli zastupniku tužene tek 27. ožujka 2009., valja i uz primjenu navedene odredbe čl. 11. st. 1. ZOŠT-a zaključiti da je zastarni rok tužiteljima za predmetno potraživanje istekao prije prekida zastarijevanja.

Neosnovano pri tom tužitelji u reviziji ističu da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredba čl. 377. st. 1. ZOO-a. Ova odredba predviđa mogućnost izvanredno duljeg vremena zastare, u slučaju kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom i da je za kazneno gonjenje predviđen dulji rok zastare od onog iz čl. 376. ZOO-a. U smislu čl. 377. ZOO-a zastarom kaznenog gonjenja zastarijeva i potraživanje naknade štete uzrokovane kaznenim djelom. Pritom zastarijevanje potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom počinje teći od dana kada je kazneno djelo počinjeno, a ne od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, kako je to predviđeno odredbom čl. 376. st. 1. ZOO-a. Međutim, prema shvaćanju ovog suda (iznijetom u više odluka, tako i Rev - 897/06, Rev - 1187/08, Rev - 914/08, Rev - 460/08, te u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III - 454/2008 od 9. prosinca 2010.), ZOŠT uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima (čl. 1. st. 1. ZOŠT-a). Za ovu štetu odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja (čl. 2. ZOŠT-a), a shodno odredbi čl. 3. ZOŠT-a, obveza naknade štete po ovom Zakonu postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. Iz navedenog proizlazi da se na Republiku Hrvatsku kod odgovornosti za štetu utemeljenoj na prethodno citiranim odredbama ZOŠT-a ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz čl. 377. ZOO-a, već rokovi o zastari iz čl. 376. ZOO-a.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje se pozivaju tužitelji, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 16. ožujka 2016.