Broj: Rev 92/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. l. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T. u Z., protiv tuženika H. H. š. d. d. iz S., zastupanog po punomoćniku V. R., odvjetniku u S., radi isplate odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1280/11 od 5. listopada 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-121/05 od 27. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2016.

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 231.089,25 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj zakonom za razdoblje od 29. travnja 2003.g. do 31. prosinca 2007.g. te od 1. siječnja 2008.g. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, dok se tužbeni zahtjev odbija za više zatraženi iznos stope zatezne kamate (za tri postotna poena).

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.796,74 kuna.“

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-121/05 od 27. travnja 2011. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači istu, a podredno ukine pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tog revizijskog razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za iznos 231.089,25 kuna u smislu odredbe članka 208. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08).

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-          da su stranke pripremile nagradnu igru pod nazivom „H. T.“ prigodom održavanja nogometne utakmice H.-C. 13. travnja 1997.

-          da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju Sporazuma o zajedničkoj promidžbenoj akciji od 10. ožujka 1997. prema kojem je tužitelj bio obvezan pripremiti Pravila nagradne igre koju će stranke organizirati prigodom navedene nogometne utakmice,

-          da je tužitelj 17. ožujka 1997. donio Pravila nagradne igre „H. T.“ u kojima je određeno kako je obveza tuženika za navedenu utakmicu tiskati blokove ulaznica koji će se sastojati od talona i kupona, na način da na talonu i kuponu bude tiskan broj ulaznice,

-          da je za tu utakmicu tuženik tiskao blokove ulaznica koji se sastojao iz talona (dio koji ostaje u bloku) i kupona (dio koji dobiva gledatelj),

-          da je u poluvremenu utakmice izvučen talon sa brojem 05654 ulaznica za utakmicu H.-C.,

-          da su dvije osobe I. M. i G. D. bile posjednici talon-ulaznice dobitnog broja, a nagrada - osobni automobil Fiat Brava predana je I. M.,

-          da je G. D. podnio tužbu protiv stranaka u ovom postupku, i da su pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda P-922/97 od 8. listopada 1998. tužitelj i tuženik obvezani solidarno predati G. D. u posjed i isključivo raspolaganje osobni automobil marke Fiat Brava, s tim što su obvezani u slučaju nemogućnosti ispunjenja te obveze, isplatiti G. D. iznos 82.456,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. travnja 1997. do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu 4.480,00 kuna.

-          da je tužitelj 29. travnja 2003. na temelju rješenja o ovrsi isplatio G. D. iznos 231.089,25 kuna.

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja.

Neosnovano se tuženik poziva na važnost boje talona, obzirom da iz Sporazuma o zajedničkoj promidžbenoj akciji kojeg su stranke sklopile 10. ožujka 1997. proizlazi kako je obveza tužitelja bila pripremiti Pravila nagradne igre koju će stranke organizirati prigodom nogometne utakmice H.-C. 13. travnja 1997. Na temelju navedenog Sporazuma tužitelj je 17. ožujka 1997. donio Pravila nagradne igre „H. T.“ u čijem je čl. 5. st. 1. izrijekom određeno kako je obveza tuženika, dakle N. H. za navedenu utakmicu tiskati blokove ulaznica koje će se sastojati iz talona (dijela koji ostaje u bloku) i kupona (dijela koji dobiva gledatelj), na način da na talonu i kuponu bude tiskan broj ulaznice, dok je čl. 6 određeno da će se izvlačenje nagrade obaviti u poluvremenu utakmice, na način da osoba koja izvlači nagradu slučajnim odabirom izvuče jedan talon i objavi taj broj putem javnog razglasa.

Stoga su sudovi prvog i drugog stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 142. st. 2. i 3. ZOO sukladno kojoj uvjeti ugovora objavljeni na uobičajen način obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora. Uvjete Sporazuma prihvatili su svi sudionici danom objave, na način da su prihvatili sva prava i obveze iz njih (čl. 10. Pravila nagradne igre „H. T.“), te ti uvjeti obvezuju sve sudionike te nagradne igre. Tuženik je dakle tiskao ulaznice za predmetnu nogometnu utakmicu na način da nije osigurao da ne postoje dvije ulaznice s istim serijskim brojem, pa je time prekršio odredbu čl. 142. st. 3. ZOO jer nije postupio sukladno uvjetima tj. Pravilima koja je prihvatio zajedno s ostalim sudionicima nagradne igre.

Isključiva je dakle, krivnja tuženika za nastalu štetu koju je u cijelosti nadoknadio tužitelj G. D. kao imatelju drugog kupona ulaznice s dobitnim serijskim brojem kojem nije uručena nagrada.

Stoga su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno primijenili i odredbu čl. 208. ZOO kojom je propisano da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega, a koliko iznosi udio svakoga pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja, te ako se udjeli dužnika ne mogu utvrditi svakom pripada jednak dio, osim ako pravičnost zahtjeva da se u konkretnom slučaju drugačije odluči.

Pravilno su dakle sudovi primijenili materijalno pravo, te prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom je za štetu nastalu G. D. isključivo kriv upravo tuženik, a kako je štetu u cijelosti isplatio tužitelj, to je sukladno gore navedenoj odredbi čl. 208. ZOO tuženik u obvezi naknaditi tužitelju ono što je on platio za njega.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 16. ožujka 2016.