Broj: Revr 981/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice D. C. iz B., koju zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č., oboje odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Š., protiv tuženika T. d.d., Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1341/2013-2 od 6. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-1921/11 od 20. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženika tražila isplatu preostalog dijela pripadajuće otpremnine u iznosu od 82.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2008. godine do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, – dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška revizije u iznosu 1.875,00 kn.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio istu odbaciti kao nedopuštenu te podredno istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu parničnog troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.

 

U konkretnom slučaju pobijana drugostupanjska presuda donesena je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP pa je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stoga se podnesena revizija ne može razmatrati prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP (kao izvanredna), na koju se zakonsku odredbu revidentica pogrešno pozvala.

 

Na temelju odredbe čl. 392. a. st.1. ZPP, revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora, u ovoj pravnoj stvari, je zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 82.500,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2008.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2006.;

 

- da je tužiteljica s tuženikom potpisala dana 5. rujna 2008. Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je ugovoreno da joj pripada otpremnina u iznosu od 82.500,00 kn, da joj radni odnos prestaje 8. rujna 2008., kao i da isplatom navedenog iznosa prestaju obveze tuženika (kao poslodavca) prema tužiteljici s osnova radnog odnosa, a tužiteljica se odrekla bilo kakvog daljnjeg potraživanja po tom osnovu.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrđujući da se tužiteljica odrekla prava na isplatu dijela otpremnine nakon otkaza ugovora o radu i stoga njeno odricanje od prava na otpremninu ima pravni učinak jer u smislu čl. 125. Zakona o radu ("Narodne novine" br.137/04 - dalje: ZR) pravo na otpremninu vezano je uz otkaz ugovora o radu i tražbina po osnovi otpremnine ne može dospjeti prije nego što je otkazan ugovor o radu, odnosno jedino odricanje od otpremnine učinjeno prije otkaza ugovora o radu ne bi imalo pravni učinak.

 

Drugostupanjski sud je ispitujući prvostupanjsku presudu ocijenio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP jer su u obrazloženju iste navedeni proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, te je koristeći se procesnim ovlaštenjima iz čl. 373.a. ZPP odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da je tužbeni zahtjev neosnovan ali iz drugih razloga od onih koje je utvrdio prvostupanjski sud. Drugostupanjski sud zaključuje da radni odnos tužiteljice nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već je prestao sporazumno, što je utvrđeno Sporazumom od 5. rujna 2008. iz kojeg proizlazi da su stranke kao dan prestanka radnog odnosa odredile dan 8. rujna 2008. i otpremninu u iznosu od 82.500,00 kn. U takvoj pravnoj situaciji drugostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nije niti imala pravo na otpremninu sukladno čl. 125. ZR i sukladno Kolektivnom ugovoru tuženika na koji se poziva, jer joj radni odnos nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već je isplata otpremnine rezultat sporazuma stranaka, a činjenica da je navedeni Sporazum potpisan prije prestanka radnog odnosa ne može biti od utjecaja na ostvarenje utužene tražbine tužiteljice.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, iz drugostupanjske presude proizlazi da radni odnos tužiteljici nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već Sporazumom od 5. rujna 2008. (na zahtjev tužiteljice) iz kojeg proizlazi da su stranke kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika odredile 8. rujna 2008. i ugovorile otpremninu u iznosu od 82.500,00 kn, koju je tuženik isplatio tužiteljici.

 

Odredbom čl. 125. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 dalje: ZR) određeno je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

 

Budući da tužiteljici radni odnos nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu za zaključiti je da tužiteljica sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR nije niti imala pravo na isplatu otpremnine, a niti je pravo na otpremninu, u slučaju sporazumnog raskida radnog odnosa, predviđeno Kolektivnim ugovorom tuženika.

 

Dakle, stranke su sporazumno, slobodnom voljom ugovorile otpremninu u dogovorenom iznosu sukladno čl. 11. ZR prema kojem poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim Zakonom ili drugim zakonom, kao i  čl. 11. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08) kojim je određeno da sudionici mogu svoj odnos urediti drugačije nego što je tim Zakonom određeno.

 

Budući da je isplata otpremnine u okolnostima konkretnog slučaja isključivo rezultat sporazuma stranaka, da je tužiteljici radni odnos prestao na temelju sporazuma zbog čega ni nema pravo na otpremninu (čl. 125. st.1. ZR), to suprotno navodima revidentice, nema mjesta primjeni instituta najpovoljnijeg prava iz odredbe čl. 12. ZR.

 

Zbog navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti reviziju tužiteljice i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potreban za vođenje parnice.

 

Zagreb, 22. ožujka 2016.