Broj: Rev 697/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika: 1. G. K. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. sa sjedištem u Z. i 2. M. M. iz R., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž - 2240/2013-2 od 2. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P - 471/10 od 27. veljače 2013., u sjednici održanoj 6. travnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda na utvrđenje da kupoprodajni ugovor od 4. travnja 2009. i aneks tog ugovora od 7. travnja 2009., sklopljen između tuženika pod 1. kao prodavatelja i tuženice pod 2. kao kupca, temeljem kojeg je tuženik pod 1. prodao svoje nekretnine upisane u zk. u. 856. k.o. D., a koje se sastoje od kat. čest. br. 67/125, poslovno – stambeni objekt u G. b.b., površine 809. m2, gubi pravni učinak prema tužiteljici, u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljičina potraživanja u iznosu od 653.646,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 30. svibnja 2009. do isplate, pa je slijedom toga tuženica pod 2. dužna trpjeti namirenje tužiteljice iz kupovnine dobivene eventualnom prodajom nekretnina upisanih u zk. u. 856. k.o. D., a koje se sastoje od kat. čest. br. 67/125, poslovno – stambeni objekt u G. b.b., površine 809. m2, za iznos od 653.646,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku pod 1. iznos od 29.525,00 kuna, a tuženiku pod 2. iznos od 37.700,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a kako to nalaže odredba čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP).

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na pobijanje dužnikovih pravnih radnji

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da su tužiteljica i tuženik pod 1. G. K. bivši bračni drugovi koji su nakon razvoda braka svoje imovinskopravne odnose uredili „Ugovorom o uređenju međusobnih potraživanja“ od 28. ožujka 2007., - da je tuženik pod 1. u ispunjenju ugovorenih obveza prema tužiteljici dužan tužiteljici isplatiti 653.646,00 kuna, koja obveza je dospjela (pravomoćna presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P – 422/10 od 26. travnja 2011.), - da je tuženik pod 1. kao prodavatelj kupoprodajnim ugovorom od 4. travnja 2009. i aneksom tog ugovora od 7. travnja 2009., sklopljenim s tuženicom pod 2. kao kupcem, prodao svoju nekretninu označenu kao kat. čest. br. 67/125 z.u. 856. k.o. D. tuženici pod 2., - da ova nekretnina nije bila objektom stvarnopravnog osiguranja predmetne tražbine tužiteljice prema tuženiku pod 1., niti je u zemljišnim knjigama proveden takav upis, te - da tuženica pod 2. M. M. kao kupac nekretnine nije imala niti je mogla imati saznanja o sklopljenom ugovoru između tužiteljice i tuženika pod 1., pa tako niti o njegovoj obvezi prema tužiteljici.

Navodi kojima revidentica dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o naprijed iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Na prethodno navedeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, riječ je o tužbi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu odredbi čl. 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Ova tužba vjerovniku iz obveznog odnosa u svrhu namirenja njegovih tražbina pruža mogućnost pobijati valjana imovinskopravna raspolaganja njegovog dužnika koja su poduzeta na štetu vjerovnika (čl. 66. ZOO-a). U okolnostima kada sud prihvati tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine (čl. 70. ZOO-a), te tako tužitelju kao vjerovniku iz obveznog odnosa omogućava namirenje tražbine iz nekih vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini njegovih pravnih slijednika na toj imovini.

Međutim, kada su sudionici u sporu aktivno i pasivno legitimirani u smislu odredbe čl. 69. st. 2. i 3. ZOO-a, uz opće pretpostavke pobijanja predviđene odredbom čl. 66. ZOO-a (- dospjelost tražbine za isplatu, - pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika /radnja zbog koje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine/, te time – postojanje oštećenja vjerovnika tako da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje), treba biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki pobliže uređenih odredbom čl. 67. ZOO-a (dolozne, odnosno kulpozne paulijanske tužbe u smislu odredbe čl. 67. st. 1. ZOO-a, obiteljske paulijanske tužbe u smislu odredbe čl. 67. st. 2. ZOO-a, ili kvazipaulijanske tužbe u smislu odredbe čl. 67. st. 3. i 4. ZOO-a), s tim da se pojedine od navedenih posebnih pretpostavki / inačica uzajamno ne isključuju.

U konkretnom slučaju, prema činjeničnom osnovu kojeg je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka iznijela, te posebne pretpostavke nisu ispunjene. Naime, shodno odredbi čl. 67. st. 1. ZOO-a, naplatno se raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svom vjerovniku i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, treća osoba - tuženica pod 2. M. M., kao kupac nekretnine, nije imala niti je mogla imati saznanja o sklopljenom ugovoru između tužiteljice i tuženika pod 1., pa tako niti o njegovoj obvezi prema tužiteljici.

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 6. travnja 2016.