Broj: Rev 179/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u  Z., protiv tuženika A. G. iz D., zastupanog po punomoćniku R. R., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5663/2013-2 od 26. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku broj P-683/2009-10 od 24. svibnja 2013., u sjednici održanoj 6. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5663/2013-2 od 26. ožujka 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku broj P-683/2009-10 od 24. svibnja 2013. u toč. I. izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5663/2013-2 od 26. ožujka 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku broj P-683/2009-10 od 24. svibnja 2013. u toč. II. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 359.766,40 kn (slovima: tristopedesetdevettisućasedamstošezdesetšestkunaičetrdesetlipa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na isti iznos od dana 27. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.989,35 kn (slovima: desettisućadevetstoosamdesetdevetkunaitridesetpetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na isti iznos od 28. siječnja 2009. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 41.434,35 kn (slovima: četrdesetjednatisućačetiristotridesetčetirikuneitridesetpetlipa) u roku od 15 dana.

 

III. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija se kao neosnovan.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na plaćanje parničnog troška tuženiku prema troškovniku dostavljenom u spis, odnosno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su stranke 19. travnja 2006. zaključile ugovor o građenju kojim se je tužitelj kao izvođač obvezao izvesti građevinsko-obrtničke radove, instalaterske radove, nabaviti i ugraditi opremu u sklopu projekta gradnje i opremanja po sistemu „ključ u ruke“ za stambenu zgradu na otoku K. u naselju K., sve u skladu s ponudom i ponudbenim troškovnikom te projektnom dokumentacijom koja je sastavni dio ugovora, a tuženik se kao naručitelj obvezao isplatiti cijenu u iznosu od 3.084.664,30 kn,

 

- da su stranke 24. svibnja 2007.  potpisale Okončani obračun radova i podmirenja obveza po ugovoru o gradnji K.-K. (u daljnjem tekstu Okončani obračun), kojim su sporazumno utvrdili da je konačna vrijednost radova 2.714.500,00 kn, rok dovršetka objekta 15. lipnja 2007. te da je tuženik kao naručitelj u obvezi dana 15. srpnja 2007. isplatiti tužitelju preostali iznos od 364.500,00 kn i s danom završetka radova ispostaviti mjenicu kao osiguranje plaćanja,

 

- da su stranke 20. lipnja 2007. potpisale Zapisnik o dovršetku radova prema sporazumu od 24. svibnja 2007. kojim su suglasno utvrdili da su izvedeni svi radovi prema čl. 3. Okončanog obračuna te da se obzirom na čl. 5. istog, od sporazumno utvrđenog iznosa od 364.500,00 kn, odbija vrijednost tuš kabine ukupne vrijednosti 4.733,60 kn, slijedom čega da je ukupna vrijednost radova utvrđena zapisnikom 2.709.766,40 kn,

 

- da je iz zapisnika o predaji dokumentacije od 22. studenoga 2007. potpisanog po odgovornoj osobi tužitelja i tuženiku razvidno da je tuženik potvrdio da mu je tužitelj kao izvođač radova predao svu dokumentaciju potrebnu za tehnički pregled objekta, kao i ostale isprave poimenično određene u tom zapisniku,

 

- da je tužitelj temeljem mjenice tuženika izdane dana 26. studenoga 2007. na iznos od 359.766,40 kn ishodio donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-5/09 od 28. siječnja 2009., osnovom kojeg je određena ovrha na cjelokupnoj imovini tuženika kao ovršenika, a protiv kojeg rješenja je tuženik pravovremeno izjavio prigovor,

 

- da iznos naveden u mjenici od 359.766,40 kn predstavlja iznos koji se dobije umanjenjem nesporne tuženikove obveze utvrđene u čl. 2. Okončanog obračuna od 364.500,00 kn za vrijednost tuš kabine od 4.733,60 kn s uključenim porezom na dodanu vrijednost, a prema sadržaju zapisnika o dovršetku radova od 20. lipnja 2007.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, da iz Okončanog obračuna od 24. svibnja 2007. ne proizlazi da je tuženik tužitelju bio u obvezi predati bianco mjenicu, a što tuženik navodi u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, da je mjenična obveza apstraktna obveza iz vrijednosnog papira te kao takva odvojena od osnovnog posla na kojem se zasniva, pa da tek ukoliko bi bila riječ o bianco mjenici, odnosno o mjenici koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna da tuženik kao izdavatelj mjenice u smislu odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10 – dalje: ZM) može prema tužitelju kao imatelju mjenice s kojim je bio u poslovnom odnosu, osim mjeničnih prigovora isticati i prigovore što se odnose na poslovni odnos utemeljen na ugovoru o građenju i kasnijim izmjenama tog ugovora, odnosno prigovore da je mjenica ispunjena protivno sporazumu. Pritom prvostupanjski sud navodi da čak ukoliko se i prihvate navodi tuženika da je tužitelju predao mjenicu koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna da se prigovori tuženika ne mogu cijeniti osnovanim jer je tuženik potpisao Okončani sporazum od 24. svibnja 2007. i zapisnik o dovršetku radova od 20. lipnja 2007. iz kojih proizlazi da bi tužitelju dugovao iznos od 359.766,40 kn. U obrazloženju prvostupanjske presude još se navodi da su rok dospijeća obveze tuženika stranke odredile s danom 15. srpnja 2007. ne ugovorivši pritom nikakve dodatne obveze koje bi tužitelj morao izvršiti da bi taj iznos dospio te su izričito odredile da će s danom završetka radova tuženik izdati mjenicu kao osiguranje plaćanja tužitelju.

 

U odnosu na navode tuženika o kašnjenju radova i odredbu o ugovornoj kazni prvostupanjski sud ističe da ovi navodi nisu u smislu odredbe čl. 16. st. 2. ZM podobni za osporavanje mjenične obveze, tim više što temeljem odredbe čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ukoliko je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu, pa kako je u konkretnom slučaju tuženik primio stambeni objekt od strane tužitelja, te je počeo objekt koristiti sukladno namjeni, a nije priopćio tužitelju da zahtijeva isplatu ugovorne kazne to da u tom pravcu iznesene navode tuženika nije moguće prihvatiti. K tomu prvostupanjski sud još navodi da je tuženik potpisom zapisnika o dovršetku radova od 20. lipnja 2007. potvrdio da je tužitelj izveo sve radove i da je u studenom 2007. preuzeo sve isprave, nacrte, atestnu dokumentaciju ključeva prostora sa specifikacijom, time da stranke nisu predaju dokumentacije niti ugovorile kao uvjet dospijeća mjenične obveze.

 

Ocjenjujući prigovor tuženika glede kvalitete izvedenih radova (isticanje materijalnih nedostataka), prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 634. ZOO isti otklonio uz obrazloženje da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz da je o navodno postojećim nedostacima obavijestio izvođača – tužitelja, odnosno da je pokrenuo odgovarajući postupak kojim traži uklanjanje nedostataka i naknadu štete. Pritom obzirom na vrijeme preuzimanja objekta i okolnost da je tuženik materijalne nedostatke istaknuo tek na glavnoj raspravi 19. travnja 2010. prvostupanjski sud još navodi da je očito protekao prekluzivni rok iz čl. 634. st. 2. ZOO.

 

Konačno, tuženikov prigovor formalne (ne)valjanosti mjenice prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim budući je utvrdio da mjenica ima sve nužne sastojke prema ZM. Jednako tako i prigovor zastare mjeničnog potraživanja ocjenjuje neosnovanim primjenom odredbe čl. 78. st. 1. ZM kojom je propisano da mjenični zahtjev protiv akceptanta zastarijeva u zastarnom roku od tri godine računajući od dospjelosti mjenične obveze. To iz razloga jer je tužitelj ujedno izdavatelj mjenice i glavni dužnik i akceptant koji prihvaća mjeničnu obvezu, a obveza iz mjenice je dospjela 26. studenoga 2007. pa kako je tužitelj postupak radi naplate pokrenuo 13. veljače 2007. to je prigovor zastare mjeničnog potraživanja neosnovan (čl. 78. st. 1. ZM).

 

Slijedom izloženog prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev (toč. I. izreke), dok je pod toč. II. izreke naložio tuženiku platiti tužitelju trošak ovršnog postupka (10.989,35 kn), kao i parnične troškove (41.434,35 kn). U toč. III. izreke u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan.

 

Prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu – toč. I. i II. izreke, prihvatio je i sud drugog stupnja odbivši žalbu tuženika kao neosnovanu.

 

I prema ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 359.766,40 kn s pripadajućom zateznom kamatom prihvatili.

 

Naime, suprotno shvaćanju revidenta, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je predmetna mjenica (izdana kao osiguranje po osnovnom pravnom poslu), pravilno popunjena i da sadrži sve bitne sastojke određene Zakonom o mjenici – bezuvjetni uput tuženika za isplatu određene svote novca (359.766,40 kn), oznaku dospjelosti, mjesto plaćanja, ime onoga kome ili po čijoj se naredbi mora platiti, oznaku dana i mjesta izdavanja i potpis izdavatelja. Prema tome, nije riječ o mjenici po viđenju i suprotno navodima revidenta nema mjesta primjeni odredbe čl. 33. ZM glede zastare mjenične tražbine.

 

Nadalje, neosnovano revident pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka o sadržaju mjenice glede bezuvjetnog uputa da se plati određena svota novca budući je na predmetnoj mjenici isti izražen uobičajenim riječima „PLATIT ĆU“, a osim toga u okolnostima konkretnog slučaja već je akceptiranjem mjenice kao trasat tuženik dao takvu obvezu (čl. 27. ZM). Jednako tako, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj kao imatelj mjenice može zahtijevati ispunjenje mjenične obveze od tuženika kao trasata i bez protesta obzirom da je tuženik akceptirao mjenicu što je razvidno iz samog sadržaja lica mjenice na kojoj se ispod mjesta predviđenog za akcept (prihvaćamo) nalazi potpis tuženika. U takvoj situaciji, kada protest nije potreban za zasnivanje tražbine vjerodostojna isprava jest mjenica bez protesta.

 

Prema čl. 28. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/29, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05) vjerodostojna isprava je račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava, te isprava koja se po postojećim propisima smatra javnom ispravom.

 

Prema tome, pogrešno tuženik smatra da je vjerodostojna isprava samo „mjenica s protestom“. U citiranoj zakonskoj odredbi je rečeno da je vjerodostojna isprava mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje tražbine. Slijedom navedenog, ako protest nije potreban za zasnivanje tražbine kao i u konkretnom slučaju, vjerodostojna isprava jest i mjenica bez protesta.

 

Suprotno navodima revizije pravilno su nižestupanjski sudovi tuženikov prigovor zastare mjeničnog potraživanja ocijenili neosnovanim, imajući na umu odredbu čl. 78. st. 1. ZM.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 1. ZM svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, pa kako je tuženik ujedno izdavatelj mjenice i glavni dužnik i akceptant koji prihvaća mjeničnu obvezu, a obveza iz mjenice je dospjela 26. studenoga 2007., dok je postupak radi naplate mjenice pokrenut 13. veljače 2007., to je tuženikov prigovor zastare potraživanja iz mjenice neosnovan.

 

U odnosu na revizijske navode, još valja reći, da prema odredbi čl. 16. st. 2. ZM ako je mjenica koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom. U smislu ove odredbe treba razlikovati okolnosti kad se mjenica nalazi u rukama prvog sukontrahenta, od okolnosti kad je prešla u treće ruke. Dok je mjenica u rukama prvog, mjenični dužnik može s uspjehom prigovoriti protuugovornom ispunjenje mjenice. Kod prvog sukontrahenta se može govoriti o namjeri ili krivnji u smislu naprijed citirane zakonske odredbe ako mjenicu protuugovorno ispuni. Dakle, mjenični dužnik ovlašten je staviti prigovor protuugovornog ispunjenja prvom imatelju mjenice – vjerovniku iz osnovnog posla kojem je izdana bianco mjenica. U konkretnom slučaju tužitelj je prvi sukontrahent – vjerovnik iz osnovnog posla kojem je izdana mjenica (prvi imatelj), pa su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su raspravili prigovor protuugovornog ispunjenja mjenice, ali i sve ostale prigovore subjektivne i objektivne i naravi vezane uz osnovni pravni posao iz kojeg proizlazi predmetnom mjenicom osigurana tražbina budući su predmetne stranke istodobno i sudionici osnovnog pravnog posla.

 

Pritom su, prema shvaćanju ovoga suda, pravilno ocijenili sve prigovore tuženika neosnovanim i za takvu svoju odluku dali jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Slijedom svega navedenog neosnovano tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Navode revizije kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije bilo moguće uzeti u razmatranje jer to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Revizija tuženika u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (toč. II. izreke) nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena. Iako je navedeno shvaćanje zauzeto glede dopuštenosti podnošenja revizije na odluku o troškovima u parničnom postupku, valja reći da nije prihvatljivo da bi polazeći od pravne naravi ovršnog postupka bila dopuštena revizija protiv odluke o troškovima postupka donesene u ovršnom postupku.

 

Stoga na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 1. ZPP reviziju tuženika u dijelu kojim pobija odluku o troškovima valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 6. travnja 2016.