Broj: Gž R-244/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., … kojeg zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. G. d.o.o. u stečaju, Z., …kojeg zastupa punomoćnica K. B., dipl. iur., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 24 Pr-13159/13-46 od 06. srpnja 2015., u sjednici održanoj 07. travnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

              I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 24 Pr-13159/13-46 od 06. srpnja 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka.

              II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 24 Pr-13159/13-46 od 06. srpnja 2015. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu odbija kao neosnovan. 

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom utvrđuje se opstojnost tražbine tužitelja, kao vjerovnika I. višeg isplatnog reda pod r. br. 4, broj prijave 259 u iznosu od 70.600,00 kn (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku-stečajnom dužniku da iznos iz toč. I. izreke isplati tužitelju u roku od 8 dana (točka II. izreke). Također je tom presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 47.482,89 kn (točka III. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku-stečajnom dužniku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna u roku od 8 dana (točka IV. izreke).

              Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući je u dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluke o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. –pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i postupi  prema žalbenim navodima.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu štete koju trpi zbog ozljeđivanja u nezgodi na radu koja se desila 02. prosinca 2008., kada je kao radnik tuženika obavljao poslove rezanja komada ploče i kada je došlo do odskoka iste, odnosno kada je list kružne pile nanio tužitelju teške tjelesne ozljede. 

U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, te visina i obujam štete.

              Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

              - da iz prijave o ozljedi na radu tužitelja, proizlazi kako se u istoj navodi da je tužitelj zadobio ozljedu na radu 02. prosinca 2008. pri obavljanju redovitih poslova svog radnog mjesta, točnije pri rezanju police na kružnoj pili, a kao uzrok nastanka ozljede navedeno je pomanjkanje posebnog uvjeta, 

              - da je kao izvor ozljede tužitelja navedena kružna pila, kao i da je tužitelj predmetne prigode koristio osobna zaštitna sredstva,

              - da je u toj prijavi kao neposredni rukovoditelj naveden D. M., a očevidac da je D. H.,  

              - da iz iskaza tužitelja, te svjedoka D. M. proizlazi kako je navedenu ozljedu tužitelj zadobio dok je tom svjedoku pomagao odrezati ploču na kružnoj pili, a što ga je zamolio upravo ovaj svjedok, jer je za taj posao bilo potrebno dvoje radnika, s time što je tužitelj pristupio rezanju ploče, dok je svjedok pridržavao ploču,

              - da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaku zaštite na radu prof. ing. strojarstva J. V., proizlazi da je za skidanje lista pile, zamjenu i postavljanje zaštite poslije zamjene potrebno određeno stručno znanje s vještinama za ovaj posao, da zamjenu lista pile i postavljanje zaštite u pravilu rade stručni, odnosno kvalificirani radnici, dok pomoćni PKV radnici samo rukuju pilama,

              - da je tužitelj kao PKV radnik trebao imati stručnu osposobljenost za rad na podstolnoj kružnoj pili,

              - da iz istog nalaza i mišljenja proizlazi da tuženik nije dostavio zapisnik Povjerenstva koje je obavilo ispitivanje stroja, kao ni dokaz osposobljenosti tužitelja za rad na siguran način,

              - da iz nalaza i mišljenja također, proizlazi da je zaštita na pili bila previsoko podignuta za 100 mm, iako je debljina predmeta obrade 16 mm, što je u suprotnosti s člankom 36. Pravilnika o zaštiti na radu pri mehaničkoj preradi i obradi drveta i sličnih materijala ("Narodne novine",  broj 49/86) koji propisuje da list pile mora biti pokriven te zaštita podignuta iznad predmeta obrade za svega 6 mm, a u predmetnom slučaju kroz otvor od 84 mm da je mogla ući cijela ruka,

              - da vještak navodi da je poslovođa D. M. V. stolar koji je trebao primijetiti propust postavljene zaštite i tražiti od tužitelja da se zaštita spusti na propisanu visinu, odnosno zabraniti mu rad s tako previsoko postavljenom zaštitom,

              - da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak 01. listopada 2012., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu,

              - da je 16. listopada 2012. sud donio rješenje o prekidu postupka i pozvao je stečajnog upravitelja da preuzme postupak te je nastavio postupak,

              - da je tužitelj prijavio tražbinu iz ovoga postupka u stečajnom postupku i da je ova tražbina u stečajnom postupku osporena.  

              U ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete zbog doživljene predmetne radne nezgode, u smislu odredbe članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u daljnjem tekstu: ZOO, a u vezi s odredbom članka 1067. ZOO-a, kao i na temelju odredbe članka 103. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR), a u svezi sa odredbom članka 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09. – u daljnjem tekstu: ZZR), koji su vrijedili u momentu ozljeđivanja tužitelja 02. prosinca 2008.

              S obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski sud zaključio je da je do štetnog događaja došlo na način što je poslovođa D. M. kao VKV stolar propustio izvršiti pregled stroja i zaštite prije pristupanja postupku piljenja ploče, s time što je utvrdio i to da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način, jer tuženik nije dokazao da je proveo osposobljavanje tužitelja niti je dostavio dokaz o osposobljenosti za rad tužitelja na siguran način s kružnom pilom, zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da na strani tužitelja nema krivnje niti doprinosa tužitelja nastaloj mu šteti, imajući u vidu da nije bio upoznat sa svim opasnostima, radnim postupcima i mjerama zaštite prigodom obavljanja poslova na stroju za obradu drveta i da je radna nezgoda tužitelja nastala u procesu rada i da ista nije posljedica krivnje tužitelja, pritom zaključivši da je za istu isključivo odgovoran tuženik kao poslodavac.

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije bio obučen za siguran rad, kao što je utvrdio i da je zaštita lista pile bila previsoko podignuta i da je tužitelj koristio osobna zaštitna sredstva, to je slijedom toga smatrao da ne postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja i da je štetni događaj nedvojbeno uzročno posljedično vezan uz proces rada tužitelja kod tuženika po nalogu neposrednog rukovoditelja, pa kako tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbe članka 1067. stavka 2. ZOO, to je smatrao da je istog u smislu odredbe članka 15. ZZR-a, valjalo obvezati da naknadi nastalu štetu tužitelju u cijelosti.

              U odnosu na osnovu odgovornosti pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije kriv za nastanak štetnog događaja i da je do štetnog događaja došlo isključivo zbog propusta u organizaciji i nadzoru rada od strane tuženika kao tužiteljevog poslodavca, jer je tužitelju dao nalog na obavljanje radova na kružnoj pili bez da je bio obučen za siguran rad na istoj i bez da je provjerio je li pila s kojom je tužitelj radio bila sigurna za rad. Kako je nedvojbeno utvrđeno da je zaštita na pili bila previsoko podignuta i da tužitelj nije bio obučen za siguran rad na istoj, a što je u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem tužitelja, to neosnovano tuženik tvrdi da nije odgovorna za ozljedu koju je tužitelj kao njegov radnik doživio, pritom tvrdeći da je proveo svu zaštitu na radu sukladno odredbama ZZR-a, kada to ne proizlazi iz prethodno navedenog

              Nadalje je prvostupanjski sud odlučujući o neimovinskog šteti koju je tužitelj pretrpio u svezi sa štetnim događajem na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka M. M. utvrdio, da je tužitelj u štetnom događaju zadobio višeiberni otvoreni prijelom pete metakarpalne kosti te prvog članka petog prsta lijeve šake i konkvasaciju dijela šake, zbog čega mu je peti prst lijeve ruke amputiran kao i dio šake do ručnog zgloba, s time što utvrdio i da se radi o teškoj tjelesnoj ozljedi.

Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je trpio bolove i to jakog intenziteta u trajanju od osam dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana, blažeg intenziteta u trajanju od dva mjeseca, kao i povremene bolovi koji se ubrajaju u pojačane napore, dok je prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja bio prisutan primarni strah u trenutku ozljeđivanja koji je bio intenzivan i kratkotrajan, nakon kojeg je sekundarni strah kao posljedicu tjelesnih ozljeda osjećao jakog intenziteta osam dana (4 operativna zahvata), srednjeg intenziteta 20 dana, te blažeg intenziteta mjesec dana.

Kod tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka postoji i naruženost u srednjem stupnju, kao posljedica amputacije petog prsta lijeve ruke i dijela šake do ručnog zgloba, a što je vidljivo trećim osobama, s time što su zaostale i trajne posljedice ozljeda  u odnosu na umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost za 20%, u kojem omjeru su tužitelju potrebni pojačani napori u svakodnevnim životnim aktivnostima, a izražavaju se u vidu stanja po ozljedi lijeve šake sa značajno smanjenim funkcionalnim kapacitetom usred gubitka vanjskog dijela šake, petog prsta uz leziju u smislu pareze lakog do srednjeg stupnja te u vidu umanjenja opsega pokreta lijevog ručnog zgloba u lakom stupnju.

              Tuđa njega i pomoć tužitelju je bila potrebna prema nalazu i mišljenju vještaka 30 dana po dva sata dnevno, a koju su mu pružali ukućani.

              S obzirom na navedeno, neosnovano tuženik prigovara dosuđenoj pravičnoj novčanoj naknadi zbog povrede prava osobnosti, jer i prema ocjeni ovoga suda, uzimajući u obzir težinu i narav povrede koju je tužitelj zadobio navedene prigode, pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, istom pripada za povredu prava osobnosti pravična novčana naknada u iznosu od 70.000,00 kn, a imajući u vidu da je pritom prvostupanjski sud vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha, te utvrđenom stupnju smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, kao i cilju kojem služi ta naknada, pa je pravilno taj sud postupio kada je utvrdio da tužitelju pripada navedeni iznos po ovoj osnovi, pa  neosnovano tuženik tvrdi da je utvrđeni iznos previsok, odnosno kada utvrđenu visinu osporava.

              Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je utvrdio da u odnosu na potraživanje u iznosu od 32.532,89 kn s osnove kamate tužitelj istu nije dokazao, odnosno kada je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio (koji dio predmetne presude tužitelj ne pobija), dok tuženik samo općenito navodi da osporava obračun kamata, ali kako je u ovom dijelu zahtjev tužitelja odbijen to tuženik nema pravni interes isti pobijati. 

U odnosu na imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, tužitelju temeljem odredbe članka 1095. ZOO-a, pripada pravo na ime naknade za tuđu njegu i pomoć u iznosu 600,00 kn, a koju ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

Neosnovni je i žalbeni navodi tuženika da nije bila ispunjena procesna pretpostavka za nastavljanje postupka nakon prekida istog, s obzirom na to da je rješenje o nastavljanu postupka pravomoćno, jer to proizlazi iz spisa (potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj 5 Gžr-1837/13-2 od 18. listopada 2013).

Budući da je među strankama nesporno da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, potrebno je istaknuti da stečajni vjerovnici u skladu s odredbom čl. 96. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10., 25/12. i 133/12. – u daljnjem tekstu: ZS), mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Prema odredbi članka 178. stavka 1. SZ-a, ako je stečajni upravitelj ili koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, a na temelju članka 179. SZ-a, ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice, što znači da je u navedenim slučajevima jedini dopušteni put pravne zaštite isticanje deklaratornog zahtjeva.

Tužba radi utvrđenja osporene tražbine treba sadržavati zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja u skladu s odredbom članka 187. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a, i to samo na temelju osnove, u iznosu i isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu (odredba članka 180. SZ-a), a kako je to pravilno u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelj postavio, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je zahtjev u ovom dijelu prihvatio i odlučio kao pod točkom I. izreke.

Međutim, nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je naložio tuženiku-stečajnom dužniku da utvrđeni iznos pod točkom I. izreke, od 70.600,00 kuna isplati tužitelju, odnosno kada je odlučio kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

Naime, na temelju pravomoćne presude kojom se utvrđuje postojanje tražbine tužitelja (vjerovnika) prema tuženiku (dužniku) i njezin isplatni red, tužitelj kao stečajni vjerovnik ima pravo od stečajnog suca tražiti ispravak tablica stečajnog suca i uvrštenje u određeni isplatni red u kojem je utvrđeno postojanje njegove tražbine. Na navedeni način stečajni vjerovnik jedino i može namiriti svoju tražbinu prema dužniku u stečaju, i to zajedno sa ostalim stečajnim vjerovnicima  putem dioba.

Iz navedenog proizlazi kako nakon otvaranja stečaja nad tuženikom kondemnatorne tužbe protiv tuženika nisu dopuštene, odnosno nisu dopušten put pravne zaštite.

U konkretnom slučaju, tužiteljev tužbeni zahtjev u navedenom dijelu je kondemnatoran, pa ga je iz navedenih razloga valjalo odbiti, kako to osnovano tvrdi i tuženik.

Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, a koju i tuženik pobija bez isticanja bilo kojeg žalbenog razloga.

              S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, odluku o trošku postupka sadržanoj pod točkom IV. izreke, te na temelju odredbe članka 373. točke 3. djelomično uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke, te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 07. travnja 2016.