- 1 -              I Kž 479/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 479/2019-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 4. lipnja 2019. broj K-12/2018., u sjednici održanoj 7. studenog 2019., u prisutnosti branitelja optuženog V. B., odvjetnika M. M. iz Z. te branitelja optuženog N. I., odvjetnika M. B. iz Z., u zamjeni za braniteljicu S. M., odvjetnicu iz D.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom, temeljem članka 453. stavka 3. (ispravno: točke 3.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), oslobođeni su od optužbe i to optuženi V. B. i N. I. da bi počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., a optuženi P. B. isto kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganjem iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 38. KZ/11., činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

 

              O troškovima kaznenog postupka odlučeno je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., na način da troškovi iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada optuženikovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Odgovore na žalbu podnijeli su optuženi V. B. po branitelju odvjetniku M. M. i optuženi N. I. po braniteljici odvjetnici S. M. Odgovorima pobijaju osnovanost žalbenih navoda, suglasno predlažući da drugostupanjski sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu. Ujedno, odgovorima traže obavijest o sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u propisanom roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su branitelj optuženog V. B., odvjetnik M. M. te u zamjenu za braniteljicu optuženog N. I., odvjetnik M. B. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženi V. B. i N. I., nisu pristupili sjednici pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

Uvodno treba reći da je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, u dva navrata ranija oslobađajuća presuda protiv tada optuženih V. B., N. I., P. B. i A. G. ukinuta. Prvotno je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 68/2014-6 od 24. veljače 2015. prvostupanjska presuda ukinuta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a potom rješenjem ovog suda broj I Kž-171/2018-6 od 6. prosinca 2018. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Predmet je upućen na ponovno suđenje i odluku, uz uputu prvostupanjskom sudu da, između ostalog, utvrdi i ocijeni je li i tko te u kojem svojstvu sa nerezidentnih računa inozemnih pravnih osoba podizao novčana sredstva, u kojim iznosima i u koju svrhu, a ako jest, koja je sudbina tih sredstava, te da u tom pravcu valjano analizira i ocijeni dokaze, osobito one proturječne te potom za svoju odluku i donesene zaključke o odlučnim činjenicama iznese jasne, razumljive i neproturječne razloge.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Obrazloženje pobijane presude, iako opet djelomično šturo, sada sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se pravilnost odluke suda prvog stupnja može s uspjehom ispitati.

 

Drugo je, pak, pitanje jesu li odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, odnosno jesu li tako izloženi razlozi, u kontekstu cjelokupne dokazne građe, dostatni za zaključak o nedokazanosti ostvarenja svih elemenata terećenih kaznenih djela optuženicima V. B. i N. I., kao počiniteljima, a optuženom P. B. kao pomagaču pri učinu djela.

 

U pravu je državni odvjetnik kada pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, s pravom žalitelj ističe da je u ovom postupku, a temeljem nedvojbene dokumentacije, utvrđeno da su upravo optuženici V. B. i N. I. odgovorne osobe tuzemnih društava N. d.o.o. i I. C. d.d. sa sjedištem u D. i da su isključivo temeljem njihovih naloga plaćani inkriminirani računi ispostavljeni od inozemnih društava sa sjedištem u S.-u, a nerezidentnim računima u A. (B. C., C. C. C., D. C. i I. W. limited C.). Istovremeno nije upitno ni to da su optuženici (kao i raniji optuženi pokojni A. G.), bili ujedno i osobe ovlaštene za raspolaganje sredstvima po tim nerezidentnim računima društava sa sjedištem u S.-u. Tako je nedvojbeno utvrđeno da je optuženi V. B. bio ovlaštenik po računu društva B. C., N. I. po računu društva C. C. C., P. B. po računu društva D. C., a pokojni A. G. po računu društva I. W. L. C. Potpuno je nesporno i to da su upravo oni (uz iznimku podizanja 51.000 DEM od strane M. F. s računa društva C. C. u ime i za račun optuženog N. I.) podizali novac s tih računa, i to ubrzo nakon uplate istog od strane tuzemnih društava N. d.o.o. i I. C. d.d. Navedene činjenice kao nesporne se utvrđuju dokumentacijom iz spisa predmeta te nalazom i mišljenjem knjigovodstveno – financijske vještakinje I. S., time da izložene okolnosti nisu sporili ni optuženici.

 

Nasuprot tome, u konkretnom je postupku, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i dalje je manjkavo utvrđena daljnja sudbina tih novčanih sredstava, odnosno pitanje jesu li inkriminirani, u inozemstvu podignuti, novci u gotovinskim iznosima utrošeni u svrhu poslovanja, dakle za korist tuzemnih društava N. d.o.o. i I. C. d.d., ili pak za osobnu korist optuženih V. B. i N. I.

 

Prvostupanjski sud zaključak o dokazanosti legalne i legitimne svrhe trošenja tog novca (edukacija djelatnika i poslovna "špijunaža"), za sada, neosnovano temelji u prvom redu na nalazu i mišljenju provedenog informatičko-telekomunikacijskog vještačenja te iskazima svjedoka I. Z. i M. A., kao i nekritičnim prihvaćanjem obrana optuženika N. I. i P. B.

 

S pravom, u tom kontekstu, ukazuje žalitelj da prvostupanjski sud nije s dovoljnom marnošću i kritičnošću sagledao i analizirao dokaze na kojima temelji svoje zaključke o nedokazanosti djela, osobito nalaz i mišljenje informatičko-telekomunikacijskog vještaka M. A., na čijem se zaključku o vjerodostojnosti računa i obavljenosti poslova iz istih, zapravo temelji zaključak vještaka knjigovodstveno-financijske struke I. T. Naime, ovaj vještak u svom nalazu i mišljenju ističe, kako obzirom na činjenicu da je informatički vještak ustvrdio da su svi ugovoreni i plaćeni poslovi obavljeni, onda i on zaključuje da su plaćeni računi vjerodostojni.

 

Međutim, informatičko-telekomunikacijski vještak M. A. svoj zaključak o stvarnom izvršenju usluga iz spornih računa temelji na dvjema općenitim činjenicama, a to je da se ugovorene usluge iz inkriminiranih ugovora sadržajno podudaraju s djelatnošću i uobičajenim poslovanjem tuzemnih trgovačkih društava N. d.o.o. i I. C. d.d. iz D., te nadalje, da cijena ugovorenih usluga odgovara tadašnjim tržišnim cijenama takvih usluga na inozemnom tržištu. Ove uopćene i, zapravo, paušalne konstatacije o podudarnosti ugovorenih usluga s redovnim poslovanjem društva naručioca usluge, kao i usporedba cijene usluge s tadašnjim tržišnim cijenama istih, uz izostanak konkretnih materijalnih ili pak personalnih dokaza, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nikako ne mogu predstavljati dostatnu podlogu za zaključak da su sve ugovorene marketinške i prezentacijske usluge iz konkretnih inkriminiranih ugovora doista i obavljene, odnosno da su ti ugovori u stvarnosti realizirani.

 

Nastavno tome, pogrešno prvostupanjski sud podlogu informatičko-telekomunikacijskom vještačkom zaključku, a u odnosu na društvo N. d.o.o. kojeg je odgovorna osoba optuženi V. B., nalazi u iskazima svjedoka I. Z. i M. A. Naime, iako ovi svjedoci kao raniji zaposlenici tog društva iskazuju da su odlazili na stručna usavršavanja u inozemstvo te da je N. d.o.o. puno ulagao u znanje i edukaciju, oni jasno nadalje iskazuju da nemaju nikakvih saznanja da bi društvo N. d.o.o. poslovalo s društvom D. C., W., S., ili pak drugim društvima iz izreke presude, dok da su usavršavanja na koja su odlazili bila u organizaciji društva I. i A. s. Obzirom na izloženo, ovakvi iskazi svjedoka I. Z. i M. A. doista ne predstavljaju potvrdu zaključku vještaka o obavljenosti konkretnih usluga, kako to pravilno primjećuje žalitelj.

 

Nadalje, glede materijalne dokumentacije koja je po obrani optuženog V. B. predana u spis predmeta tek 2016. godine, dakle, protekom skoro 20 godina od inkriminiranih radnji te nakon što je društvo N. d.o.o. krajem 2015. likvidirano, a na kojoj je bezrezervno i nekritički zasnovana zadnja dopuna informatičko-telekomunikacijskog vještačenja pa prema tome i oslobađajuća presuda, valja ponovno naglasiti da (iako je to istaknuto u ranijoj ukidnoj odluci), prvostupanjski sud i ovom odlukom propušta ocijeniti prihvatljivost ove dokumentacije te analizirati njen eventualni značaj za utvrđenje meritornih činjenica. Pregledom iste jasno je da se radi o dopisima na engleskom jeziku (koji ni sada nisu prevedeni), upućenim od strane četiri inozemna društva tuzemnom društvu N. d.o.o., koji navodno predstavljaju razradu usluga iz sklopljenih ugovora. Međutim, već prvim pogledom jasno je da ova dokumentacija, osim oznake naziva jedne od inozemnih pravnih osoba iz činjeničnog opisa izreke, ne sadrži naznaku imena i prezimena osobe koja ga je izradila, njen potpis, a niti pečat inozemne pravne osobe, te se odnosi samo na društvo N. d.o.o., ali ne i na društvo I. C. d.d. Također, niti u ovim dopisima nema nikakve naznake, a kamoli jasne, koliko je osoba i koje to osobe su radnje iz navodno pruženih usluga izvršile, u kojem vremenu i s kolikim materijalnim troškom vezanim uz obavljanje same usluge, dok bi upravo ovi podaci predstavljali vjerodostojnu razradu ugovora temeljem kojih je moguće provjeriti jesu li ugovoreni poslovni događaji faktično izvršeni. Ove je okolnosti, prilikom ocjene pitanja stvarnog obavljanja plaćenih poslova, svakako bilo potrebno dovesti u vezu s konstatacijama iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenih vještaka I. T. i I. S. koji jasno iskazuju da račune koji se nalaze u spisu predmeta nije trebalo prihvatiti jer u njima nije specificirano koja se usluga vrši po čovjeku, po danu, niti su naznačene jedinične cijene, iznosi materijalnih troškova i ostali nužni podaci, što sve, kako je to navedeno, izostaje i u ovoj naknadno dostavljenoj dokumentaciji.

 

Nadalje, pri zaključivanju o utvrđenosti odnosno neutvrđenosti terećenih činjenica iz optužnice, predmetnu je dokumentaciju društva N. d.o.o., bilo potrebno dovesti u vezu s ostalim provedenim dokazima, u prvom redu s obranom optuženog N. I., što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Tako, sukladno činjeničnom opisu djela pod a), kao i dokazima izvedenim u postupku, nije dvojbeno da je društvo N. d.o.o., kojeg je odgovorna osoba V. B., između ostalog, sklapalo ugovore i plaćalo ispostavljene račune društvu C. C. C., kojeg je ovlaštenik za raspolaganje po računu optuženi N. I., a koji je neupitno upravo s nerezidentnog računa tog društva podizao gotovinska sredstva po njihovoj uplati. Uvidom u naknadno dostavljenu dokumentaciju koja bi trebala razrađivati navodno izvršene usluge (uz svaki račun jedan dopis bez nužnih sastojaka, u prilogu kojeg je preslika određenog članka iz određene publikacije), proizlazi da je društvo C. C. C. za društvo N. d.o.o. pribavljalo objavljene članke relevantne literature te pronalazilo uvjete prezentacije i prezentiralo N.-ov softwer u A., a bez dokaza da je takvo što doista i obavljeno, od koje točno osobe i uz koje materijalne troškove. Nasuprot tome, iz obrane optuženog N. I., kao jedine osobe koja se dovodi u vezu s društvom C. C. C. (ovlaštenik za raspolaganje po računu), pak proizlazi nešto sasvim drugačije. Naime, optuženi N. I. u obrani iskazuje da je društvo C. C. C. osnovano isključivo u svrhu prikrivenog plaćanja "poslovne špijunaže", koja je trebala poslužiti prikrivenoj pribavi tehničko-tehnoloških rješenja za unapređenje poslovanja njegovog tuzemnog društva I. C. d.d.

 

Iz izloženog je jasno da, za sada, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda kako obranu N. I. potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka informatičko-telekomunikacijske struke M. A., budući da se, barem u dijelu poslovanja društva N. d.o.o. s društvom C. C. d.o.o., obrana N. I. koji tvrdi da je podignutim novcem s računa društva C. C. plaćana "poslovna špijunaža" i to za korist društva I. C. d.d. te nalaz i mišljenje ovog vještaka, koji pak ističe da su za društvo N. d.o.o. obavljeni upravo svi oni poslovi koji su i ugovoreni (konkretno marketinški i prezentacijski poslovi N. softwera), međusobno isključuju.

 

Jednako tako, pogrešno prvostupanjski sud analizirajući izvedene dokaze navodi da vještačka utvrđenja potvrđuje obranom optuženi P. B. koji da u bitnome ustvrđuje da su "plaćanjem stranih računa plaćene usluge koje su strane tvrtke i fizičke osobe iz inozemstva obavljale za domaće tvrtke". Naime, razmatranjem obrane koju je P. B. iznio još u istrazi, a kasnije je u postupku pročitana, jasno je da ovaj optuženik nema baš nikakvih saznanja o tome gdje su i za što utrošena sredstva uplaćena na račun društva D. C., čijim je sredstvima po računu on bio ovlaštenik za raspolaganje, već vrlo općenito i paušalno iskazuje da je novac podizao po uputama određenih austrijskih državljana koje spominje samo kao B., K. i G., bez ikakvog drugog podatka podobnog za identifikaciju navedenih osoba.

 

Stoga, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je nalaz i mišljenje informatičko-telekomunikacijskog vještaka, koje je ujedno osnovom zaključka knjigovodstvenog vještaka I. T., utemeljeno na paušalnim i općenitim konstatacijama o podudarnosti ugovorenih usluga s uobičajenim poslovanjem tuzemnih društava kao i iznosa istih s tadašnjim tržišnim cijenama tih usluga, a dopuna tog vještačenja na dokumentaciji upitne vjerodostojnosti i razrađenosti troškova. Isto tako, kako je već ranije obrazloženo, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje o sukladnosti vještačenja s iskazima svjedoka I. Z. i M. A., te obranama N. I. i P. B. Stoga nije moguće, barem za sada, prihvatiti ocjenu suda prvog stupnja o nedokazanosti predmetnog kaznenog djela vezano za pitanje u koju je svrhu utrošen novac uplaćen od tuzemnih društava N. d.o.o. i I. C. d.d., inozemnim društvima B. C., C. C. C., D. C. i I. W. L. C., te u gotovini po optuženicima podignut s njihovih austrijskih nerezidentnih računa.

 

Ovo iz razloga jer, osim paušalne tvrdnje iz obrane optuženog N. I. o tome da se radilo u tzv. „bussines inteligence“ djelatnosti, dakle svojevrsnoj špijunaži u pribavi računalnih softwerskih rješenja, nije izveden niti jedan dokaz koji bi s razboritom logičnošću mogao objasniti činjenicu zašto ista osoba u tuzemnom društvu naručuje uslugu od inozemnog društva kojem po navodno izvršenoj usluzi vrši plaćanje, pa potom s računa tog društva u inozemstvu podiže ta novčana sredstva u gotovini, bez ijednog materijalnog ili pak personalnog dokaza da je taj novac u konačnici doista utrošila na plaćanje nepoznatim inozemnim pravnim ili fizičkim osobama. Naime, nitko ne spori da je društvo I. C. d.d. doista kasnije razvilo svoje poslovanje, za razliku od društva N. d.o.o. koje je nakon blokade računa nedugo po inkriminiranom razdoblju prestalo poslovati, međutim niti jednim dokazom, osim bezrezervnim vjerovanjem obrani optuženog N. I., nije potvrđeno da je takva poslovna uspješnost postignuta upravo spornim novčanim sredstvima. U odnosu, pak, na društvo N. d.o.o. i optuženog V. B. (koji se u postupku brani šutnjom), nije izveden niti jedan dokaz koji bi dao životan i logičan odgovor na pitanje zašto bi društvo N. d.o.o. plaćalo stručne edukacije djelatnika i relevantnu stručnu te znanstvenu literaturu u gotovini pribavljenoj posredstvom inozemnog društva, a ne direktno sa vlastitog računa.

 

Slijedom svega ranije izloženog, a pravilnom i detaljnom analizom izvedene dokazne građu, pogrešnim se i, za sada, preuranjenim ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da su sporna novčana sredstva, utrošena za korist društava N. d.o.o. i I. C. d.d., a ne za osobnu korist optuženika V. B. i N. I.

 

Kako je time odlučna činjenica za zaključak o ostvarenju odnosno izostanku bitnog obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., dakle kome je ostvarena korist inkriminiranim poslovnim radnjama, pogrešno utvrđena, to je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet uputiti sudu na ponovno suđenje i odluku, i to pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

U ponovljenom suđenju, izmijenjeno će prvostupanjsko vijeće izvesti sve već provedene dokaze i nove ukoliko ih ocjeni opravdanima te će iste, sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08., nakon temeljite poredbe, valjano analizirati i ocijeniti. Ovo osobito glede ocjene proturječnih dokaza, a sve vezano za utvrđenje sudbine podignutih gotovinskih iznosa novca s nerezidentnih računa američkih trgovačkih društava, te nadalje, prihvatljivosti temeljenja odluke o vjerodostojnosti računa i istinitosti ugovora na nalazu i mišljenju vještaka informatičke struke. Pri tome će posebnu pozornost posvetiti ocjeni tog nalaza i mišljenja, osobito obzirom na ukazane nedostatke istog. Valja ovdje još ukazati, sve u svrhu budućeg pravilnog postupanja, da u izreci oslobađajuće odluke nije pravilno reproducirana izmijenjena optužnica u dijelu ukupno pribavljene koristi odnosno nastale štete (listovi 2417. – 2419. spisa). Novu odluku prvostupanjski je sud dužan valjano i temeljito obrazložiti, sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08.

 

Stoga je, sukladno članku 483. stavka 1. u vezi s člankom 484. stavkom 1 .ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

 

Zagreb, 7. studenog 2019.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                  Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.                                                                      Ranko Marijan, v.r.