Broj: Gž-2439/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića kao predsjednica vijeća, Ivice Botice, suca izvjestitelja i Nediljke Radić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, zastupana po punomoćnici mag.iur. D. G., radnici tužitelja, protiv tuženika K.-I. d. d. S., ..., zastupanog po punomoćnici M. M., mag.iur, radnici tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1461/04 od 30. studenog 2012. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 08. lipnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se neosnovana žalba tuženika u pobijanom dosuđujućem dijelu iz točke I. izreke i odluke o trošku iz točke III. izreke presude te se u pobijanom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1461/04 od 30. studenog 2012. godine.

II. Djelomično se odbija kao neosnovna žalba tužitelja u pobijanom odbijajućem dijelu iz točke II. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.585,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1461/04 od 30. studenog 2012. godine.

III. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja u pobijanom odbijajućem dijelu iz točke II. izreke presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 54.277,53 kune pa se preinačava presuda u tom dijelu te se sudi: dužan je tuženik isplatiti (preko pravomoćnog dosuđenog iznosa od 86.059,42 kune) daljnji iznos od 54.277,53 kune sa zakonskom zateznom kamatom od po stopi od 14% godišnje od 1. svibnja 2010. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi do 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, od 01. srpnja 2016. godine po stopi od 7,80 % do 31. prosinca 2016. godine, a od 1. siječnja 2017. godine pa do isplate po stopi od 7,68 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za relevantno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 86.059,42 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu od 55.862,53 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pored toga, istom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.500,00 kuna.

Protiv presude žalbu ulažu tužitelji i tuženik pobijajući istu iz svih žalbenih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Predmet prvostupanjskog postupka je zahtjev za regresnom isplatom iznosa od 108.624,95 kuna na ime isplate naknade s osnova invaliditeta osiguranika tužitelja u smislu odredbi članka 160. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 159/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10 – dalje: ZMO-a).

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev dok je isti djelomično i odbio nakon što je utvrdio:

- da je osiguranik tužitelja kao bivši tuženikov radnik pretrpio ozljedu na radu dana 18. listopada 1994. godine,

- da osiguranik tužitelja A. T. slomio nogu nakon što je pao s ljestava na gradilištu,

- da je isti bio zaposlen kao dizaličar, a u vrijeme ozljeđivanja je čistio zaostalih dasaka od betonskih zidova na gradilištu,

- da je radnju u trenutku ozljeđivanja obavljao na visini,

- da sudski vještak zaštite na radu u svom vještvu navodi da A. nije bio osposobljen za rad na siguran način na ljestvama koji posao je kritične prigode obavljao,

- da je A. T. bio osposobljen za rad siguran način za radno mjesto dizaličara, a ne i za poslove radnog mjesta kojeg je obavljao u trenutku nesreće,

- da je tuženik odgovoran za nastanak štete.

- da je u određenom razdoblju nastupila zastara potraživanja tužitelja spram tuženika,

- da tužitelj nije dokazao potraživanje u iznosu od 1.585,00 kuna.

Takva utvrđenja prvostupanjskog suda su djelomično žalbenim navodima tužitelja dovedena u sumnju.

Naime, za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je cijenio sve okolnosti koje se tiču ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva i pri tome vodio računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, sa kojim utvrđenjima se u cijelosti slaže ovaj drugostupanjski sud.

Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO/05) tko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Kod donošenja ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a time i odgovornosti tuženika za nastalu štetu prvostupanjski sud je vještačenjem utvrdio da osiguranik tužitelja prilikom nastanka štetnog događaja nije bio obučen za rad na siguran način za poslove i radne zadatke koje je obavljao u trenutku nastanka štetnog događaja.

Naime, sama okolnost da je osiguranik tuženika u vrijeme nastanka štetnog događaja bio obučen za rad na siguran načina za poslove i radne zadatke dizaličara (u vrijeme nastanka štete radio druge poslove) ne uključuje po sebi u ocjenu da je isti bio osposobljen za rad i za poslove na ljestvama, što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud unatoč tvrdnjama tuženika tijekom cijelog prvostupanjskog postupka.

Obzirom je tuženik tijekom postupka osporavao ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva kada je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sve sporne okolnosti i utvrdio da je za nastalu štetu isključivo odgovoran tuženik zbog čega se žalba tuženika u cijelosti ocjenjuje kao neosnovana.

Nadalje, kod ocjene visine postavljenog tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe članka 161. stavak 3. ZMO-a koji propisuje odredbe o zastari potraživanja tužitelja spram tuženika. Naime, iako isti primjenjuje pravilan propis, prvostupanjski sud kod donošenja odluke nije vodio računa o tome da je tužitelj podnio tužbu radi isplate spram tuženika 2004. godine te da je istu tužbu proširivao tijekom trajanja ovog parničnog postupka u nekoliko navrata.

Nadalje, pravilno prvostupanjski sud navodi sudsku praksu iz koje proizlazi da se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog od oblika štete ne prekida zastarijevanjem tražbine naknade drugog oblika štete, ali ta sudska praksa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Naime, podnošenjem tužbe radi isplate spram tuženika proizlazi da tužitelj postavlja određeni regresni zahtjev spram tuženika radi isplate određenog iznosa novca.

Tijekom trajanja cjelokupnog prvostupanjskog postupka po kojem je tužitelj povećavao postavljeni tužbeni zahtjev riječ je o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od početka samog postupka zbog čega se ne može kazati da je u konkretnom slučaju riječ o drugom obliku štete, pa se istaknuti prigovor zastare tuženika u konkretnom slučaju kazuje neosnovanim.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.585,00 kuna primjenjujući pravilno teretu dokaza vodeći računa tužitelj nije ničim dokazao navedeni trošak u istaknutom tužbenom zahtjevu.

Zbog svega navedenog ovaj sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja u pobijanom odbijajućem dijelu te preinačio presudu na način da je naložio tuženiku isplatu daljnjeg iznosa od 54.277,53 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio odbijajući dio presude u iznosu od 1.585,00 kuna.

Nadalje, odbijena je žalba tuženika u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi troška ovog postupka jer je odluka o trošku donesena sukladno odredbi članka 154. u svezi s člankom 155. ZPP-a.

Zbog svega navedenog ovaj sud je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio u cijelosti žalbu tuženika te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

Nadalje, ovaj sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja te pozivom na odredbu članka 373. točka 3. preinačio presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 54.277,53 kune jer je prvostupanjski sud kod donošenja ovog dijela presude činjenično pravo pravilno utvrdio ali je pogrešno primijenio materijalno pravo pa je u tom dijelu odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

U Splitu, 8. lipnja 2017. godine