Broj: Gž-886/17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. S., OIB: …, iz S., N. 30, koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. Grada S., OIB: …, S. R. 42, S., koga zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u S., Z. 71 i 2. M. M., OIB: …, iz S., N. 42, koga zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-388/13 od 22. prosinca 2016., dana 16. lipnja 2017.,
p r e s u d i o j e
Odbija se djelomično tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-388/13 od 22. prosinca 2016. u dijelu kojim je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Grad S. i u dijelu kojim je tužitelju naloženo da nadoknadi tuženiku Gradu Solinu troškove postupka (točka II. izreke).
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-388/13 od 22. prosinca 2016. u dijelu kojim je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika M. M. i u dijelu kojim je tužitelju naloženo da nadoknadi tom tuženiku troškove postupka (točka III. izreke) i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odbija se zahtjev tuženika Grada S. za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženicima naloži da mu solidarno isplate iznos od 36.800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. lipnja 2012. do konačne isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i nadoknade parnični trošak (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženicima parnični trošak, i to tuženiku Gradu S. u iznosu od 26.562,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. prosinca 2016. do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke), a tuženiku M. M. u iznosu od 28.237,30 kuna (točka III. izreke).
Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene Zakona o obveznim odnosima i bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i tuženicima naloži da mu nadoknade parnični trošak, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.
Tuženik Grad S. (dalje: prvotuženik) je u odgovoru na žalbu osporio navode žalbe te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana. Zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu.
Tuženik M. M. (dalje: drugotuženik) je također odgovorio na tužiteljevu žalbu i osporio osnovanost žalbenih navoda te je predložio da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu.
Žalba je djelomično osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete nastale na povrtlarskim kulturama u njegovu plasteniku zbog plavljenja plastenika u noći između 27. i 28. prosinca 1997. do kojeg je došlo nakon probijanja parapetnog zida podruma drugotuženikove kuće izgrađene na predjelu N., uslijed čega je došlo do naglog prodora vode iz drugotuženikova podruma koja je ušla u tužiteljev plastenik.
O zahtjevu za naknadu štete u odnosu na prvotuženika
Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na odgovornost prvotuženika za spornu štetu nema nedostataka i može se ispitati jer pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između navedenih razloga, a razlozi presude nisu u protivnosti s izvedenim dokazima, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP). Prvostupanjski sud je dokaze koji su odlučni za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja koje se odnosi na odgovornost prvotuženika za nastalu štetu savjesno ocijenio, i to svaki dokaz za sebe i u vezi s ostalim dokazima te je na temelju takve savjesne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica za koje su dani jasni i valjani razlozi. Druga je stvar što tužitelj subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani te ih ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.
Tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženika temelji na tvrdnji da su navedene prigode kada je došlo do naglog prodora vode u podrum obiteljske kuće drugotuženika odgovorne osobe prvotuženika naložile izvođenje radova na probijanju ogradnog zida što je dovelo do naglog prodora vode u njegov plastenik i da je prvotuženik preuzeo obvezu da će tužitelju naknaditi štetu koja mu je nastala na povrtlarskim kulturama zbog prodora vode iz drugotuženikova podruma u tužiteljev plastenik.
Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da prvotuženik nije naložio rušenje zida obiteljske kuće drugotuženika, kako bi se omogućilo istjecanje vode iz drugotuženikova podruma i da prvotuženik nije preuzeo obvezu eventualne naknade štete koja bi nastala tužitelju zbog plavljenja njegovog plastenika. Utvrđeno je, naime, da tadašnji gradonačelnik prvotuženika Z. H., premda je bio u kontaktu s vatrogascima koji su u povodu poplave drugotuženikova podruma od velikih kiša izišli na lice mjesta, te znao da radi ispražnjenja vode iz podruma treba srušiti dio zida nije preuzeo obvezu saniranja štete nastale slijevanjem vode u tužiteljev plastenik. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je između tužitelja i svjedoka Z. H. nakon nastanka štetnog događa bilo razgovora o zahtjevu tužitelja da mu prvotuženik naknadi nastalu štetu, ali o tome nije postignut nikakav pravnoobvezujući sporazum za prvotuženika, već je sve ostalo, ako ga je i bilo, na nerealiziranom obećanju naknade štete.
Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je naveo valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja, pa ta utvrđenja prihvaća kao pravilna i ovaj drugostupanjski sud.
Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (članak 154. stavak 1.; članak 17. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima-„Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima-„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) kada je odbio tužbeni zahtjev.
Odluka o troškovima postupka koje je tužitelj dužan nadoknaditi prvotuženiku pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15)
Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i u dijelu kojim je tužitelju naloženo da nadoknadi prvotuženiku parnične troškova.
Zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).
O zahtjevu za naknadu štete u odnosu na drugotuženika
Odlučujući o odgovornosti drugotuženika za štetu koja je tužitelju nastala plavljenjem plastenika prvostupanjski sud je utvrdio:
- da na predmetnom lokalitetu gdje su položene tužiteljeva nekretnina označena kao kat. čest. … k.o. S. i drugotuženikova nekretnina zk. oznake čest. zem. … k.o. S. postoji više izvora podzemnih voda, time da se jedan izvor nalazi na drugotuženikovoj nekretnini, a druga dva izvora se nalaze na nekretnini zk. oznake čest. zem. … k.o. S., a koja nekretnina se jednako kao i drugotuženikova nekretnina nalaze poviše tužiteljeva plastenika,
-da se između drugotuženikove nekretnine i tužiteljeva plastenika u nižoj razini u odnosu na drugotuženikovu nekretninu nalazi nekretnina J. N. zk. oznake čest. zem. … k.o. S. koja u naravi predstavlja travnatu površinu,
- da je, kako to proizlazi iz tužiteljeva iskaza, voda u tužiteljev plastenik prodirala u noći kada je on s drugotuženikom bio u plasteniku i da je bilo poplavljeno 20 do 30% plastenika, i to u vrijeme kada još uvijek nije bio probijen parapetni zid drugotuženikova podruma,
- da su kritičnog dana bili aktivni i drugi izvori podzemnih voda iz kojih se voda također slijevala prema tužiteljevu plasteniku,
- da je u podrumu drugotuženikove kuće kritične prigode bilo vode, i to do visine ispod prozora nekih cca 60 cm, i da bi ta veća količina vode bez obzira na ispumpavanje i stvaranje otvora u zidu, zasigurno prelazila i preko samog zida,
- da je tužiteljev plastenik površine 700 m2 i da nije logično da bi količina vode koja je napunila drugotuženikov podrum bila dovoljna za plavljenje tužiteljeva plastenika,
- da je iznad tužiteljeva plastenika postojao odvodni kanal, koji nije bio čišćen ni održavan, te je bio obrastao dračom i zatrpan u vrijeme kritičnog događaja, a zbog čega se voda upravo slijevala iz više podzemnih izvora, te se prelijevala u tužiteljev plastenik.
- da povrtlarske kulture (salata i kapula) koje su bile u tužiteljevu plasteniku nisu zbog plavljenja propale, nego ih je tužitelj negdje oko Uskrsa 1998 pobrao i usmjerio na tržište.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da radnja koju je drugotuženik poduzeo probijanjem rupe u zidu radi ispumpavanja i otjecanja vode nije u uzročnoposljedičnoj vezi s plavljenjem tužiteljeva plastenika, odnosno nije bila od utjecaja na plavljenje tužiteljeva plastenika, budući da se sveukupna količina vode koja je otjecala iz izvora podzemnih voda nije ni povećala ni smanjila. Nadalje je prvostupanjski sud zaključio da je kritične prigode izostala tužiteljeva aktivnost a i dužnost da spriječi, odnosno, smanji štetu. Tužitelj, po ocjeni prvostupanjskog suda, nije postupao savjesno i pošteno jer nije održavao kanal za odvodnju vode koji se nalazi uz sjeverni rub njegove parcele, čime je omogućio nastanak, odnosno, povećanje štete, te nije pokušao štetu smanjiti, a sve s ciljem da drugom nametne obvezu naknade štete ili poveća opseg te obveze. Osim toga prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu na povrtlarskim kultura. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, pa je odbio tužbeni zahtjev prema drugotuženiku.
Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika ne može se prihvatiti jer činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.
Osnovano tužitelj u žalbi ističe da je zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju uzročnoposljedične veze između probijanja rupe u drugotuženikovu zidu i plavljenja tužiteljeva plastenika u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka R. M.. Naime, iz nalaza i mišljenja (list 27.–38. spisa) i dopune odnosno očitovanja (list 48. spisa) navedenog vještaka proizlazi da je kritične prigode došlo do većeg prodora vode unutar podrumskog prostora drugotuženika i da je količina vode bila takvog obujma da samo ispumpavanje vode putem vatrogasne postrojbe ne bi dalo pozitivne rezultate te da je s tim u vezi drugotuženik izvršio probijanje parapetnog zida podruma te skrenuo vodu niz postojeću padinu, a kojom prilikom je vjerojatno došlo do plavljenja tužiteljeva plastenika.
Što se tiče čišćenja i održavanja odvodnog kanala koji se nalazi iznad tužiteljeva plastenika prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj taj kanal nije čistio ni održavao iako mu je bilo poznato da postoji više izvora podzemnih voda na nekretninama koje se visinski nalaze iznad njegove nekretnine, iz čega bi se dalo zaključiti da prvostupanjski sud smatra je neodržavanje navedenog kanala od strane tužitelja u uzročnoj vezi s plavljenjem tužiteljeva plastenika. Međutim, iz iskaza svjedoka J. N., koji je predmetnu nekretninu prodao drugotuženiku, i M. N. (list 164. i 165. spisa), bi proizlazilo da su oni imali kanal-„fošu“ na dnu svoje nekretnine i da je voda s njihove nekretnine otjecala u kanal a onda u potok i da se kanal dok je nekretnina bila njihova čistio i bio uredan. Ako se navedeni kanal nalazio na drugotuženikovoj nekretnini, a što treba u daljnjem tijeku postupka valjano raspraviti i utvrditi, tada se ne može tužitelju predbacivati u krivnju neodržavanje tog kanala, nego je drugotuženikova dužnost da održava i čisti taj kanal koji je na njegovoj nekretnini. Prvostupanjski sud nije valjano i pravilno ocijenio iskaze navedenih svjedoka, posebno svjedoka J. N. kojemu je kao bivšem vlasniku svakako dobro poznato stanje oko predmetnog kanala, na što tužitelj s pravom upozorava u žalbi.
Ni zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao nastanak štete u svojem plasteniku nije za sada prihvatljiv. Tužitelj je prije pokretanja parnice angažirao vještaka poljoprivredne struke L. B. radi procjene štete na povrtlarskim kulturama u njegovu plasteniku, što je navedeni vještak učinio i tu procjenu je tužitelj priložio uz tužbu. Kasnije tijekom parnice tužitelj je predložio da se izvede dodatno vještačenje na okolnosti štete i njezine visine, pa je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 3. listopada 2001. odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku za poljoprivredu L. B., koji je uz suglasnost stranaka imenovan za vještaka u ovom postupku (list 52. na poleđini spisa). Navedeni vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja (list 57. spisa) koji je dostavljen strankama. Na dopunu nalaza i mišljenja tužitelj nije imao primjedaba, dok je drugotuženik u podnesku od 14. lipnja 2002. (list 61. spisa) iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, pa je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 8. srpnja 2002. odredio izvesti dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke L. B. (list 62. spisa). U dopisu koji je zaprimljen kod prvostupanjskog suda dana 14. studenoga 2002. vještak L. B. se očitovao na traženje prvostupanjskog suda, navodeći da je pri izradi temeljenog i dopunskog nalaza i mišljenja koristio sve postojeće parametre i vrijednosti unutar referentnih kriterija i da nema ništa novo iskazati u odnosu na već iskazana mišljenja u ovom postupku. Kod takvog stanja stvari neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj na okolnost visine štete nije predložio vještačenje po sudskom vještaku poljoprivredne struke jer je u suprotnosti sa stanjem spisa, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
Zbog svega navedenog trebalo je na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a prihvatiti tužiteljevu žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će imajući na umu iznesene primjedbe u ovom rješenju kao i u rješenju ovoga suda poslovni broj Gžx-307/2013 od 12. rujna 2013. savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi i ocijeniti relevantne činjenice u poglede uzroka nastanka štetnog događaja i ovisno o tom utvrđenju visinu štete koju je tužitelj pretrpio, pa će nakon toga donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženika.
U Splitu 16. lipnja 2017.
