Broj: Gž-1587/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja po sucu ovog suda Amari Trgo kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužiteljice pod 1. T. K. iz R. S., K., B. T. 40, OIB: ……….. i pod 2. K. M. iz R. S., K., Đ. R. 4, OIB: ………. oboje zastupani po punomoćnici Milki Savić odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene N. Z. iz S., U.. M. K. 31, OBI: …………… koju zastupa punomoćnik Alen Blagajac, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 29. ožujka 2017. godine pod posl. br. P-2767/1999, dana 19. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2017. godine pod posl. br. P-2767/1999 u pobijanom dijelu odluke o glavnoj stvari (pod točkom I. izreke presude).

 

              II. Djelomično se uvažava žalba tužene, kojom se pobija odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja na način da se nalaže tužiteljima da u roku od 15 dana isplate tuženoj na ime troška parničnog postupka daljnji iznos u visini od 625,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29. ožujka 2017. godine pa do isplate, dok se zahtjev tužene za naknadu preostalog parničnog troška kao i trošak odgovora na žalbu tužitelja, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim su tražili da sud naloži tuženoj da tužiteljima solidarno isplati iznos od 29.397,87 kuna sa kamatom na označeni iznos u vremenu i na način koji je pobliže naveden pod točkom I. izreke presude suda prvog stupnja.

 

              Ujedno je naloženo tužiteljima da tuženoj na ime trošak parničnog postupka isplate iznos u visini od 18.775,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je pobliže navedena pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja, a koja kamata teče od 29. ožujka 2017. pa do dana isplate.

 

              Žalbu protiv presude suda prvog stupnja podnose stranke.

 

              Tužitelji pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlažu da ovaj sud žalbu usvoji, preinači pobijanu presudu te u cijelosti prihvati zahtjev tužitelja podredno da presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Protiv presude suda prvog stupnja i to u dijelu odluke o parničnom trošku žalbu podnosi tužena navodeći da je odluka o trošku činjenično i pravno neutemeljena te nepravilna i protivna zakonu zbog čega tužena podnosi žalbu.

 

              U smislu odredbe iz članka iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tužitelja dostavio na odgovoru.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelja tužena je osporila žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Žalba tužene djelomično je osnovana.

 

              Ni u ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporna okolnost; da je tužena zajedno sa članovima svoje obitelji koristila stan koji se nalazi u Zagrebu u zgradi anagrafske oznake Grižanska 7/1 u razdoblju od svibnja 1995. godine do kolovoza 1997. godine i da bi dana 16. srpnja 1997. godine zaključila ugovor o podstanarstvu zajedno sa tužiteljima, od kada je uredno plaćala naknadu za razdoblje koliko dugo je kao podstanar koristila sporni stan.

 

              Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa u visini 29.397,87 kuna na ime naknade za korištenje stana i to s naslova neosnovanog obogaćenja na koji osnov tužitelji ustraju i u podnesenoj žalbi.

 

              Ispitujući pobijanu presudu koja je donesena u ovom predmetu spora kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

              Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno ukazuje tužena iz razloga što je pobijana presuda jasna, razumljiva, moguće je ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje koji su međusobno jasni, razumljivi i utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji posebno ne ukazuju.

 

              Tužitelji kako tijekom postupka pa tako i u podnesenoj žalbi ustraju u potraživanju naknade za korištenje stana s osnova stjecanja bez osnova pozivom na odredbu iz članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 71/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) odnosno odredbu iz članka 219. ZOO-a po osnovi upotrebe tuđe stvari u svoju korist.

 

              Tužitelji u žalbi osporavaju da bi svoje potraživanje utemeljili na naknadi štete i to baš na odredbi iz članka 189. stavak 3. ZOO-a po principu odgovornosti za štetu s osnova izmakle koristi o kojem pravnom temelju prvostupanjski sud da raspravlja i koju osnovu otklanja.

 

              S obzirom da tužitelji traže naknadu s naslova korištenja predmetnog stana u razdoblju od petog mjeseca 1995. do sedmog mjeseca 1997. godine to je temeljem odredbe iz članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) valjalo primijeniti odredbe ZOO-a iz 1991. godine sa svim izmjenama koje tome slijede budući je obvezni odnos nastao u vrijeme važenja odredaba ZOO-a.

 

              Prema odredbi iz članka 210. ZOO-a kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

              Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom a prema stavku 3. iste zakonske odredbe obveza vraćanja imovine odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

              Naprijed citirana odredba iz članka 210. ZOO-a je opće pravilo izvan ugovorne obveze stjecanja bez osnova dok je pravilo propisano odredbom iz članka 219. ZOO-a tek jedan poseban slučaj stjecanja bez osnova.

 

              Naime, prema odredbi iz članka 219. ZOO-a kojom je stipulirano upotrjebljavanje tuđe stvari u svoju korist, određeno je navedeno da kad netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

              U vrijeme važenja ZOO-a, a s obzirom na sporno razdoblje na snazi je bio Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) koji zakon je prestao važiti dana 01. siječnja 1997. godine stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV).

 

              U praksi u konkurenciji ova dva temeljna zakona ZV-a i ZOO-a pojavilo se sporno pitanje primjene pravila iz članka 219. ZOO-a koji je naprijed citiran i odredbe iz članka 38. stavak 2. ZOVO-a prema kojoj odredbi savjesni posjednik nije dužan platiti naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari što su nastali za vrijeme njegova savjesnog posjedovanja.

 

              Ovu dilemu je razriješio doneseni Zaključka na savjetovanju Saveznog suda, Vrhovnih sudova koji je obuhvaćao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu dana 14. lipnja 1984. godine a kojeg valja citirati:

 

              Pod upotrebom tuđe stvari u smislu članka 219. ZOO-a podrazumijeva se takvo korištenje stvari pri kome se ona pretvara u nešto drugo ili prestaje da postoji. Korist ostvarenu upotrebom stvari dužan je da nadoknadi imaoc stvari i savjesni stjecalac.

 

              Korištenje tuđe stvari u smislu članka 38. stavak 2. ZOVO-a podrazumijeva upotrebu pri kojoj identitet stvari ostaje očuvan uz moguće smanjenje vrijednosti zbog upotrebe savjesni držalac odnosno sticalac nije dužan da plati naknadu za takvo korištenje stvari za vrijeme dok je bio savjestan.

 

              Odredbe iz članka 38. stavak 2. ZOVO-a od 01. siječnja 1997. godine kada je stupio na snagu ZV-a, odgovaraju odredbi iz članka 18. stavak 3. i članku 164. ZV-a; prema odredbi iz članka 18. stavak 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

              U valjano provedenom parničnom postupku sud je utvrdio da je tuženoj 1995. godine kada je uselila u predmetni stan, taj stan predao na korištenje njen ujak Drago Čorić koji je u svom iskazu decidirano naveo da je isto dao tuženoj na korištenje stana bez naknade; da je Drago Čorić tuženoj naveo da je on vlasnik predmetnog stana i istoj predočio presudu kojom je utvrđen kao vlasnik stana; da u vrijeme kada je tužena uselila u predmetni stan i isti koristila u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini nije bio uknjiženi ni ujak tužene Drago Čorić a niti tužitelji odnosno njihov prednik.

 

              Iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku koje dokaze je prvostupanjski sud cijenio na način kako to nalaže odredba iz članka 8. ZPP-a o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge koje žalba nije dovela u sumnju a koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Temeljem iznesenih utvrđenja sud zaključuje da je tužena u to vrijeme bila savjesni posjednik sukladno odredbi članka 18. stavak 3. ZV-a te da ni iz kojeg razloga nije dužna "tužiteljima platiti naknadu za korištenje predmetnog stana kao tuđe stvari".

 

              Pri tom se napominje da je sud tijekom postupku izvršio uvid u spis pod posl. br. P-9288/07 (ranije P-3307/97) te da je utvrdio da je pravomoćnom presudom u tom postupku tužitelj D. Č. utvrđen vlasnikom spornog stana kojeg je koristila u utuženo vrijeme tužena; te da su tuženi u tom postupku D., T. i K. M. tu okolnost dužni priznati i dozvoliti tužitelju upis prava vlasništva na predmetnom stanu; da su tuženi u tom postupku dana 18. svibnja 1999. godine podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka koji je dozvoljen i u ponovljenom postupku došlo je do presumiranog povlačenja tužbe.

 

              Ove okolnosti sud je utvrdio na ročištu za glavnu raspravu dana 04. lipnja 2014. godine (str. 65 spisa) i nitko od stranaka nije doveo u sumnju ta utvrđenja.

 

              Nadalje je iz izvatka iz zemljišnih knjiga sud utvrdio da bi na spornom stanu bili uknjiženi tužitelji u ovoj građansko pravnoj stvari temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2012. godine pod posl. br. P-4639/12, temeljem kupoprodajnog ugovora od 04. travnja 1985. godine, darovnog ugovora od 25. rujna 1986. godine te izvoda iz matične knjige rođenih i umrlih pobliže navedenih u vlasničkom listu nekretnine koju bi koristila tužena kroz razdoblje od 1995. do 1997. godine. Ova uknjižba vlasništva tužitelja izvršena je pod posl. br. Z-1238/13 a na temelju prijedloga za uknjižbu koji je zaprimljen na Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu dana 09. siječnja 2013. godine.

             

              Dakle, utvrđenja suda o savjesnosti tužene sukladno odredbi iz članka 18. ZV-a u cijelosti je prihvatiti te s tim u vezi i ocjenu suda prvog stupnja da tužena kao savjesni odnosno pošten posjednik predmetnog stana u razdoblju od 1995.- 1997. godine kada nije znala niti je iz okolnosti slučaja mogla  znati da njen ujak koji joj je predao ključeve stana nije vlasnik tog stana, nije u obvezi tužiteljima naknaditi korist koju je imala upotrebom njihovog stana kroz navedeno razdoblje.

 

              Iz izloženog dakle proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena kao ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti to je žalbu tužitelja temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. dispozitiva presude ovog žalbenog suda.

 

              Tužena osporava odluku suda prvog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku.

 

              Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem zahtjev tužene za parnični trošak sukladno odredbi članka 164. ZPP-a te valjanom primjenom odredbe iz članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

 

              Prvostupanjski sud je detaljno ocijenio trošak koji je bio potreban tuženoj za vođenje parnice, za pismene podneske koje tuženoj nije priznao, prvostupanjski sud je dao razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

              Međutim, ovaj žalbeni sud ne prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da trošak ročišta za objavu presude nije bio potreban jer da je objava presude izvršena putem e-oglasne ploče suda.

 

              Naime, ročište za objavu presude je potrebno, ono je sastavni dio postupka koji se vodi pred sudom prvog stupnja i na ročište koje je bilo zakazano za objavu presude na glavnoj raspravi kada je ista zaključena dana 13. siječnja 2017. godine, održano je dana 29. ožujka 2017. godine; na istom ročištu je bio prisutan i punomoćnik tužene odnosno njegov vježbenik, te tuženoj pripada naknada tog troška u zatraženoj visini od 500,00 kuna uz dodatni PDV-e ili ukupno 625,00 kuna za koji iznos su temeljem odredbe iz članka 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a obvezani tužitelji da naknade tuženoj dok se ostali žalbeni navodi u odnosu na trošak postupka pred sudom prvog stupnja ukazuju bez osnova.

 

              Tužena koja je podnijela žalbu na odluku o parničnom trošku nije zatražila trošak sastava te žalbe, a trošak odgovora na žalbu koji je popisan od stran tužene po ocjeni ovog suda nije bio potreban budući se radi o ponovljenim navodima tužene iznesenim tijekom trajanja postupka pred sudom prvog stupnja.

 

              Stoga je o žalbi tužene odlučeno kao pod II. izreke presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu, 19. srpnja 2017.