Broj: Gž-1106/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja HEP d.o.o. Z., …, OIB: …, zastupanog po J. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika 1. M. Č. iz Z., … i 2. H. Č. iz Z., …, zastupanih po M. Č. iz Z., …, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Povrv-3462/13 od 29. srpnja 2014. god., 22. travnja 2016. god.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Povrv-3462/13 od 29. srpnja 2014. godine.

Obrazloženje

Citiranom presudom, toč. 1. izreke, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika L. D. iz Z. posl. br. Ovrv-1404/12 od 13. travnja 2012. god. u dijelu u kojem je naloženo tuženicima da plate tužitelju iznos od 1.140,37 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kao u tom dijelu izreke te je odbijen zahtjev za isplatu tog iznosa kao i za isplatom zatezne kamate na glavni dug od 447,82 kn s tijekom i po stopi kao u tom dijelu izreke te zahtjev za isplatom troškova ovršnog postupka u iznosu od 487,50 kn sa zateznom kamatom od 13. travnja 2012. god. do isplate. Toč. 2 izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova. Rješenjem suda ukinut je platni nalog sadržan u citiranom rješenju te je utvrđeno da je povučena tužba za iznos od 447,82 kn.

Protiv te presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP).

U podnesenoj žalbi u bitnome tvrdi da su tuženici, u smislu odredbe čl. 42. st. 1. Općih uvjeta, trebali pismeno obavijestiti tužitelja o promjeni vlasništva na stanu jer da je obveza tuženika kao evidentiranih korisnika toplinske energije mogla prestati samo uz ispunjenje tog uvjeta. Tvrdi da su tuženici prijavili promjenu vlasnika tek po proteku dvije godine od podnošenja prijedloga za ovrhu te da je donošenjem pobijane odluke tužitelju nanesena šteta dok da tuženici ne trpe nikakvu štetu jer imaju regresno pravo prema novom vlasniku.

Predlaže uvaženje žalbe.

              Odgovor na žalbu nije dostavljen.

              Žalba nije osnovana.

Kod donošenja pobijane odluke nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9. i 11. ZPP-a zbog kojih se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati, u smislu odredbe čl. 467. ZPP-a, na koje žalbene razloge se pazi po službenoj dužnosti.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženici predmetni stan prodali trećoj osobi S. P. u korist koje je dana 01. travnja 2008. god. uknjiženo pravo vlasništva u zemljišnim knjigama te da su od 29. travnja 2008. god. tuženici prijavljeni na drugoj adresi, … u Z.. Stoga je zaključio da tuženici u razdoblju za koje tužitelj potražuje isplatu komunalne usluge za opskrbu toplinskom energijom, od ožujka 2011. god. do siječnja 2012. god., nisu bili vlasnici ni korisnici predmetnog stana. Pozivajući se na odredbu čl.  3. i 20. st. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („NN“ 36/95, 70/97, 128/99, 50/00,129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12) te čl. 88. st. 10. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom („NN“ 11/06, u daljnjem tekstu Općih uvjeta) utvrdio je da je obveznik plaćanja te komunalne usluge vlasnik ili korisnik nekretnine, kad je vlasnik plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Iako je odredbom čl. 42. st. 1. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom („NN“ 129/06, u daljnjem tekstu Opih uvjeta) propisano da je  kupac dužan u roku od 8 dana od dana nastale promjene pisanim putem prijaviti distributeru toplinske energije i opskrbljivaču toplinskom energijom svaku promjenu koja je od utjecaja na međusobne ugovorne odredbe, a osobito promjenu vlasništva, sud zaključuje da takav njihov eventualni propust ne može rezultirati obvezom plaćanja te komunalne usluge koja im nije pružena. Navedeno bi po stavu prvostupanjskog suda bilo u suprotnosti s načelom jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05., 41/08. i 125/11, u daljnjem tekstu ZOO).

Zaključno je utvrdio da je tužitelj vlasničko stanje prije utuženja mogao utvrditi provjerom digitalnih zemljišnih knjiga ili preko ovlaštenog predstavnika stanara, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stambenoj zgradi te da bi takvo postupanje  bilo u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a, odnosno poštenom poslovnom praksom u smislu čl. 108. i 109. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., u daljnjem tekstu ZOZP).

              Pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

              Budući da je utvrdio da tuženici u predmetnom razdoblju nisu bili vlasnici ni korisnici stana te da im nije pružana komunalna usluga opskrbe toplinskom energijom nisu ni obveznici plaćanja te usluge u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a.

              Odredba čl. 42. st. 1. Općih uvjeta koja propisuje da je kupac dužan u roku od 8 dana od dana nastale promjene pisanim putem prijaviti distributeru toplinske energije i opskrbljivaču toplinskom energijom svaku promjenu koja je od utjecaja na međusobne ugovorne odredbe, osobito promjenu vlasništva, ne može se tumačiti na način da bi kupac koji nije dostavio obavijest trebao osobno podmiriti tu uslugu, iako ju nije koristio. Takva odredba Općih uvjeta bila bi nepoštena, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 97. toč. 19. ZOZP-a, koji je bio u primjeni u vrijeme izdavanja pobijanog računa.

Naime, odredbom čl. 96. st. 1. ZOZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 4. tog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Budući da se o toj ugovornoj odredbi koja je sadržana u Općim uvjetima nije prethodno pojedinačno pregovaralo (tužitelj to nije dokazao) i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, jer se njome obvezuje slabiju stranu potrošača na isplatu usluge koja mu nije pružana, pogrešno tužitelj na sadržaju te odredbe Općih uvjeta temelji osnovanost tužbenog zahtjeva.

Posljedica nepoštenja je ništetnost te ugovorne odredbe, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZOZP-a, što znači da ne proizvodi nikakav pravni učinak.

Slijedom obrazloženog valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 457. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Nepobijani dio izreke rješenja ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 22. travnja 2016. godine