Poslovni broj: 15 UsIizv–6/19-12

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

 

R J E Š E NJ E

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Milke Škaro Grozdanić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) N. V. iz K., pod 2) N. V. iz K.,  pod 3) I. Ž. iz K., pod 4) R. Ž. iz B., i pod 5) J. H. iz Š., svi zastupani po opunomoćenicima odvjetnicima iz O.D.  K. i P. d.o.o., sa sjedištem u Z.,  protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. K., sa sjedištem u K., zastupane po zakonskom zastupniku A. F., gradonačelniku G. K., radi utvrđivanja naknade za deposedirane nekretnine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 24. listopada 2019. godine u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja od pod 1) do pod 5), a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 4. studenog 2019. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja od pod 1) do pod 5) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/18-01/279, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-02 od 27. veljače 2019. i rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/95-01/06, URBROJ: 2117-04/4-03-15 od 27. veljače 2003. godine.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja od pod 1) do pod 5) za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 24. svibnja 2019. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/18-01/279, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-02 od 27. veljače 2019., čijim tužbenim zahtjevom se predlaže poništenje i prvostupanjskog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/95-01/06, URBROJ: 2117-04/4-03-15 od 27. veljače 2003. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 24. listopada 2019. godine, tužitelji najprije citiraju izreku osporenog rješenja, nakon čega ističu kako je isto nezakonito, kojeg da pobijaju iz svih zakonom propisanih razloga, posebice što nisu poštovana načela postupka, zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene propisa, ujedno akt da je donijet bez valjanog obrazloženja. S tim u vezi napominju kako je u presudi Upravnog suda u S. broj: UsI-87/16 od 31. kolovoza 2018. u čijem izvršenju je donijeto osporeno rješenje zauzeto stajalište kako je prethodno rješenje tuženika nezakonito i to prije svega zbog osoba žalitelja, no prethodno rješenje da je bilo nezakonito i iz drugih razloga, što da je tuženik zanemario donoseći svoj akt, koji isto tako da je protivan i shvaćanjima Županijskog suda u D. iz presude P-4/06 od 15. travnja 2008. Tako u odnosu na č.z. 3…/8 i 3…/9 prema stajalištu Županijskog suda u D. obje čestice imaju istu pravnu sudbinu, a u odnosu na č.z. 3…/8 postupak da je pokrenut od strane J. T. 20. svibnja 1964., a nakon što je Općinski sud u K. presudio (P-171/63) da je ona stvarni vlasnik iste, iako u trenutku stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji prema zemljišnim knjigama da je upisana općenarodna imovina s organom upravljanja Brodogradilište I. C., dok prema dopisu Sekretarijata za poslove uprave Općine K. od 9. listopada 1973. da se daje do znanja kako naknada bivšem vlasniku I. T. iz K. nije plaćena, s tim da ne postoji sljedništvo između pravnih prednika „I.“ i Državnog sekretarijata za narodnu obranu SFRJ. Istodobno da nadležni ured ignorira uputu iz rješenja od 18. lipnja 1997. kojim je poništen zaključak od 26. siječnja 1997. time da nije utvrđena odlučna činjenica i to je li naknada bivšim vlasnicima isplaćena, nakon čega da se utvrđuju irelevantne činjenice umjesto da se uz sudjelovanje vještaka konačno utvrdi visina vrijednosti nekretnina. Nadalje, tužitelji citiraju dio obrazloženja presude Općinskog suda u K. P-446/73 u kojem da se navodi spis 03-2463/64, pa da nije dopušteno baviti se pretpostavkama o razlozima zbog kojih taj postupak nije okončan s obzirom da je nadležno tijelo dužno utvrđivati činjenice, a ne dvojbe i pretpostavke. Ujedno, J. T. da je vodila parnicu ne samo protiv M. H., nego i protiv Općine K., a u zapisniku NOO K. na licu mjesta da se čini nespornim kako je stvarni vlasnik č.z. 3…/9 J. T. . U odnosu pak na č.z. 3…/2 tužitelji navode kako je ista bila izrijekom predmet presude Općinskog suda u K. P-171/63, kojom da je utvrđeno kako je J. T. u trenutku stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta vlasnica iste, a koja da je i predmet rješenja o eksproprijaciji br. 54/1948, za koju da su podnijeti i dokazi uz podnesak od 29. siječnja 1996., slijedom čega da se na ovu česticu odnose svi žalbeni razlozi kao i za č.z. 3…/8, posebice rizik neuredne arhive Općine K.. Vezano za č.z. 3../6 i 3…/7 prvostupanjsko tijelo da pogrešno upire na odredbu čl. 47. st. 3. Zakona o izvlaštenju jer da se ova odredba odnosi na slučajeve iz čl. 47. st. 1. (kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978.), no rješenje Općine K. br. 04-4847/3-1963 od 10. prosinca 1963. da dokazuje kako se nije radilo o eksproprijaciji, već da se Fondu za stambenu izgradnju Općine K. daje na trajno korištenje nacionalizirano građevinsko zemljište, a točkom 2. da se određuje kako će korisnik platiti iznos koji će se odrediti posebnim rješenjem po pravomoćnosti ovog rješenja, koji dokazi da su također priloženi uz podnesak od 29. siječnja 1996. Stoga, da je neosnovana ocjena prekluzije u odnosu na č.z. 3…/6 i 3…/7 budući da je teret dokaza da se radi o slučaju iz odredbe 47. Zakona o izvlaštenju na onome tko prigovara, što da Općinsko državno odvjetništvo u D., Građansko upravni odjel nije dokazalo. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu da donese presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naveo kako ostaje pri navodima iznijetim u obrazloženju pobijanog rješenja, te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom je istaknula kao se u odnosu na tužbene navode tužitelja u cijelosti poziva na razloge iznijete u obrazloženju osporenih rješenja, uslijed čega da je tužba neosnovana, pa je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 24. listopada 2019. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja od pod 1) do pod 5), dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, a na kojoj je zamjenik opunomoćenika tužitelja od pod 1) do pod 5) u bitnom ostao kod svih navoda iz tužbe kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu te ja zaključno popisao trošak spora u ukupnom iznosu od 6.250.00 kn uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak tužiteljima u naznačenom iznosu.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, podnesak tužitelja od 18. lipnja 2019. zajedno s prilozima, podnesak tuženika od 2. srpnja 2019., odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe, te spis upravnoga tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je određivanje naknade za nekretnine označene kao č.z. 3…/8 zk.ul. 1… k.o. K. površine 1025 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/2 površine 3415 m2 u č.z. 3…/2 površine 2385 m2 i č.z. 3…/8 površine 1025 m2), č.z. 3…/9 zk.ul. 2… k.o. K. površine 290 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/3 površine 4093 m2 u č.z. 3…/3 površine 3802 m2 i č.z. 3…/9 površine 290 m2), koje su rješenjem NO Kotara K. broj: 03-1581/1-61 od 30. svibnja 1961. dodijeljene neposrednom pogodbom Državnom sekretarijatu za narodnu obranu u svrhu izgradnje kolektivne stambene zgrade, č.z. 3…/2 površine 173 m2, č.z. 3…/7 površine 363 m2 zk.ul. 2… k.o. K. (nastale cijepanjem prvobitne č.z. 3…/2 površine 536 m2) i č.z. 3…/6 zk.ul. 1… k.o. K. površine 337 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/1 površine 583 m2).

Naime, rješenjem Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/95-01/06, URBROJ: 2117-04/4-03-15 od 27. veljače 2003. godine točkom 1. odbijen je zahtjev M. V. (pravne prednice tužitelja od pod 1) do pod 4)), tužiteljice pod 5) i T.-D. T. za određivanje naknade za nekretnine označene kao č.z. 3…/8 zk.ul. 1… k.o. K. površine 1025 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/2 površine 3415 m2 u č.z. 3…/2 površine 2385 m2 i č.z. 3…/8 površine 1025 m2), č.z. 3…/9 zk.ul. 2… k.o. K. površine 290 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/3 površine 4093 m2 u č.z. 3…/3 površine 3802 m2 i č.z. 3…/9 površine 290 m2), koje su rješenjem NO Kotara K. broj: 03-1581/1-61 od 30. svibnja 1961. dodijeljene neposrednom pogodbom Državnom sekretarijatu za narodnu obranu u svrhu izgradnje kolektivne stambene zgrade, č.z. 3…/2 površine 173 m2, č.z. 3…/7 površine 363 m2 zk.ul. 2… k.o. K. (nastale cijepanjem prvobitne č.z. 3…/2 površine 536 m2) i č.z. 3…/6 zk.ul. 1… k.o. K. površine 337 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/1 površine 583 m2), dok je zaključkom obustavljen postupak određivanja naknade u odnosu na č.z. 3…/2 zk.ul. 1… k.o. K. površine 2385 m2 (nastala cijepanjem prvobitne č.z. 3…/2 zk.ul. 2… k.o. K. površine 3415 m2), u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo smatralo da za određivanjem naknade u odnosu na naznačene nekretnine nisu ispunjene pretpostavke kakve u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o izvlaštenju (Narodne novine broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01), slijedom čega je rješenje donijeto pozivom na odredbe čl. 46. i 47. tog Zakona te čl. 202. i čl. 132. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i 103/96).

Potom, rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/18-01/279, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-02 od 27. veljače 2019. u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 14 UsI-87/16-54 od 31. kolovoza 2018., odbijena je između ostalih žalba tužitelja od pod 1) do pod 5), u bitnom iz identičnih razlog na koje se pozvalo i prvostupanjsko upravno tijelo u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da za određivanjem naknade u odnosu na naznačene nekretnine nisu ispunjene pretpostavke kakve u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o izvlaštenju, pa je tuženik predmetno rješenje ocijenio u cijelosti pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim pripada li pravnoj prednici tužitelja od pod 1) do pod 4), pa tako i tužiteljima od pod 1) do pod 4) kao pravnim slijednicima M. V. te tužiteljici pod 5) naknada za naprijed označene nekretnine u smislu odredbi čl. 46. i 47. Zakona o izvlaštenju, ujedno i je li tuženik u ponovljenom postupku postupilo u cijelosti sukladno uputi iz presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 14 UsI-87/16-54 od 31. kolovoza 2018., u čijem izvršenju je tuženik donio osporeno rješenje, slijedom čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti. 

Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01) propisano je da odredbe ovoga Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute.

Potom, odredbom čl. 47. st. 1. istog Zakona propisano je da odredbe ovoga Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine odgovarajuće će se primijeniti i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978. godine, ako naknada nije isplaćena do stupanja na snagu ovoga Zakona, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

St. 2. istog čl. da naknada iz stavka 1. ovoga članka tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog slijednika.

St. 3. istog čl. da prijašnji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stavka 1. ovoga članka u roku godine dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu između ostalih i tužitelja od pod 1) do pod 5), a kojim je odbijen zahtjev između ostalih M. V. (pravne prednice tužitelja od pod 1) do pod 4)) i tužiteljice pod 5) za određivanje naknade za nekretnine pobliže precizirane u izreci ovog rješenja, ovo iz razloga što i ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu imaju naprijed citirane odredbe Zakona o izvlaštenju za utvrđenjem i isplatom naknade u odnosu na predmetne nekretnine, uslijed čega pravna prednica tužitelja od pod 1) do pod 4), pa tako i sami  tužitelji od pod 1) do pod 4) kao pravni slijednici i tužiteljica pod 5) nemaju pravo na naknadu što su pravilno zaključila i upravna tijela u provedenom upravnom postupku, pa ovaj sud cijeni osporena rješenja kako tuženika, tako i prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilnima i zakonitima.

Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelji ističu kako je u presudi Upravnog suda u Splitu broj: 14 UsI-87/16 od 31. kolovoza 2018. u čijem izvršenju je donijeto osporeno rješenje tuženika zauzeto stajalište kako je prethodno rješenje tuženika nezakonito i to prije svega zbog osoba žalitelja, no prethodno rješenje da je bilo nezakonito i iz drugih razloga, što da je tuženik zanemario donoseći svoj akt, za navesti je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnovanim, ovo iz razloga što sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je tuženik u ponovljenom postupku u cijelosti postupio sukladno uputi iz citirane presude.

Naime, ovaj sud je u naznačenoj presudi između ostalog naveo kako iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev za naknadu M. V., J. H. i T.-D. T. u odnosu na nekretnine označene kao čest zem. broj 3…/8, 3…/9, 3…/2, 3…/7 i 3…/6, sve k.o. K. te da su protiv tog rješenja žalbu izjavili M. V., J. H. i T.-D. T. kao nasljednici ranijih podnositelja zahtjeva J. i I. T. . Međutim, iz žalbe podnesene protiv prvostupanjskog upravnog rješenja dana 09. travnja 2003., koja prileže spisu tuženog tijela, da proizlazi kako su istu podnijeli „M. V. i dr.“ putem opunomoćenice V. P., odvjetnice u Z., slijedom čega da su osnovani prigovori koje su u tužbi iznijeli tužitelji, odnosno da M. V. nije mogla podnijeti navedenu žalbu iz razloga jer je preminula još 24. lipnja 1997., a u međuvremenu da je dana 19. prosinca 2005. preminuo i T.-D. T., s tim da je u tijeku upravnog spora pribavljeno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza smrti T. M. (nasljednice pokojnog T. T.) koje je donio Općinski sud u D., Stalna služba u K., po javnom bilježniku  I. K. iz K., kao povjereniku suda, a iz kojeg je utvrđeno da su njezini nasljednici: S. J. pok. M., rođena F., B., F. T. pok. V. iz Z., i Ž. R., V., rođ. V., B.,  a koji su naveli da ne žele preuzeti ovaj upravni spor nakon smrti T. M. radi čega je isti u odnosu na T. M. obustavljen. Slijedom izloženog, sud je zaključio kako osporeno rješenje tuženika već iz navedenog razloga nije zakonito, pa je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a isto poništio i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, uz uputu da otkloni ukazane nedostatke i nakon toga donese novu odluku uz pravilnu primjenu svih relevantnih odredbi materijalnog prava, pri čemu je, u skladu s odredbom članka 81. stavak 2. ZUS-a, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda.

Dakle, prethodno rješenje tuženika KLASA: UP/II-943-04/03-01/95, URBROJ: 514-04-02-03/1-09-4 od dana 25. ožujka 2009. ovaj sud je prema obrazloženju citirane presude poništio isključivo iz razloga koji su se odnosili na osobe žalitelja koji su izjavili žalbu protiv prvostupanjskog rješenja pa je kod stanja stvari da je odlučeno o žalbi osobe koje je umrla prije podnošenja žalbe zaključeno kako je riječ o razloga zbog kojeg je potrebno poništiti naznačeno rješenje, međutim sud se u toj presudi nije upuštao u nikakve druge tužbene prigovore, niti je našao da bi prethodno rješenje bilo nezakonito zbog bilo kojih drugih razloga. U tom smislu, s obzirom da je tuženik u ponovnom postupku sada odlučio o žalbi pravnih slijednika M. V., odnosno o žalbi tužitelja od pod 1) do pod 4) iz ovog spora, imajući u vidu da su oni u postupak stupili umjesto njihove pravne prednice kao njezini nasljednici u trenutku njezine smrti s obzirom da nisu opozvali punomoć koju je dotična ispustila odvjetniku, kao i o žalbi J. H., tužiteljice pod 5) iz ovog spora, ovaj sud nalazi kako je tuženik u cijelosti postupio sukladno uputi iz ranije presude ovog suda i da je otklonio razloge zbog kojih je prethodno rješenje bilo poništeno, te je sud u tom pogledu u cijelosti suglasan s obrazloženjem iz tuženikovog rješenja.

Nadalje, u odnosu na tužbene prigovore u kojima tužitelji ističu kako je nezakonito odbijen njihov zahtjev za određivanje naknade u odnosu na č.z. 3…/8 i 3…/9 k.o. K., za kazati je kako sud takve prigovore ne nalazi osnovanim, ovo iz razloga što prema podacima spisa nedvojbeno proizlazi da je nekretnina prvobitne oznake č.z. 3…/2 k.o. K. u površini od 341 m2 eksproprirana J. T. kao stvarnoj vlasnici, a kojoj je pravomoćno utvrđena naknada u obveznicama rješenjem broj: E. 6/48 dana 19. siječnja 1953. sukladno tada važećim propisima i to Osnovnom zakonu o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ broj 28/47), Rezoluciji o osiguranju uvjeta za proširenje stambenog fonda u gradovima i gradskim općinama (Službeni list FNRJ broj 23/53) i Uredbi o naknadi za eksproprirane nekretnine, a koji propisi su prestali važiti donošenjem Zakona o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ broj 12/57), čijom pak odredbom čl. 112. je bilo propisano da ako je o naknadi za ekspropriranu nekretninu za potrebe stambene izgradnje po Osnovnom zakonu o eksproprijaciji pravomoćno riješeno poslije dana stupanja na snagu Rezolucije o osiguranju uvjeta za proširenje stambenog fonda u gradovima i gradskim općinama, a prije stupanja na snagu ovoga Zakona, raniji vlasnik eksproprirane nekretnine može tražiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona da se visina i oblik te naknade izmijene i odrede po ovom Zakona, dok je odredbom čl. 113. istog Zakona bilo propisano da ako je naknada određena u obveznicama iznos te naknade isplatit će se u gotovu novcu.

Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, potpuno je jasno kako su prednici tužitelja imali mogućnost da im se pravomoćno određena naknada u obveznicama, ukoliko im ista nije isplaćena, izmjeni i odredi u gotovom novcu, međutim kao ključno je za istaknuti kako su oni protekom tog roka izgubili pravo da se eventualno nerealizirane obveznice zamjene isplatom naknade u gotovu novcu, slijedom čega i ovaj sud zaključuje kako je tužiteljima pravilno odbijen zahtjev za određivanje naknade u odnosu na spomenute čestice, te time nije povrijeđen zakon na njihovu štetu.

Isto tako, prema podacima spisa, proizlazi kako su tužitelji tijekom upravnog postupka pred Općinskim sudom u K., Zemljišnoknjižnim odjelom ispravili pogrešan upis prava korištenja u pravo vlasništva u odnosu na č.z. 3…/2 površine od 2385 m2 k.o. K. iz kojeg razloga su i odustali od zahtjeva za utvrđivanje naknade za ovu nekretninu, dok za preostali dio prvobitne čestice oznake č.z. 3…/2 k.o. K. u površini od 689 m2 proizlazi da je oduzet bez pravnog osnova, zbog čega su njihovi prednici i ustali tužbom pred Općinskim sudom u K. radi utvrđivanja naknade i isplate za č.z. 3…/8 u površini od 1025 m2 u kojoj je pak sadržana eksproprirana površina od 341 m2, kao i površina od 684 m2 oduzeta bez pravnog osnova, s tim da u zbroju ovih površina nedostaje površina od 5 m2 za koju naknada nikada nije ni zatražena.

Međutim, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju jedna od temeljnih pretpostavki za određivanje naknade jest da je doneseno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji ili oduzimanju nekretnine za koju se naknada traži, ali kako rješenje o oduzimanju tog dijela nekretnine nikada nije donijeto, u odnosu na ovu nekretninu nedvojbeno ne postoje pretpostavke za vođenje postupka utvrđivanja naknade sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o izvlaštenju, slijedom čega i ovaj sud zaključuje kako je pravilno stajalište upravnih tijela da je u odnosu na ovu nekretninu zahtjev predlagatelja trebalo odbiti.

Također, neutemeljeno tužitelji prigovaraju i da im je nezakonito odbijen njihov zahtjev za određivanje naknade u odnosu na č.z. 3…/9 k.o. K. u površini od 290 m2, a koja je nastala od prvobitne u cjelini eksproprirane č.z. 3…/3 k.o. K., ovo stoga što predlagatelji neprijeporno nisu aktivno legitimirani za podnošenje zahtjeva radi utvrđivanja naknade u odnosu na tu nekretninu, s obzirom da je prvobitna č.z. 3…/3 k.o. K. bila uknjižena kao vlasništvo M. O. pok. A., koji je prema podacima spisa neupitno sudjelovao u postupku eksproprijacije predmetne nekretnine.

Zaključno, neosnovani su i tužbeni prigovori u kojima tužitelji ističu kako im je nezakonito odbijen i njihov zahtjev za određivanje naknade u odnosu na č.z. 3…/2, …/6 i 3…/7 k.o. K., ovo iz razloga što je predmetni zahtjev u odnosu na ove čestice podnesen protekom roka od godine dana od dana stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju, koji je stupio na snagu 18. veljače 1994., dok je zahtjev podnesen 30. siječnja 1996., dakle protekom prekluzivnog roka kakvog u vidu ima odredba čl. 47. st. 3. istog Zakona, s tim da rješenja o oduzimanju ovih nekretnina iz posjeda prednika tužitelja nisu nikada donijeta, niti je vođen postupak za utvrđivanje naknade, slijedom čega se u konkretnom slučaju može raditi jedino o imovinskopravnom sporu, ali ne i o postupku utvrđivanja naknade za nekretnine oduzete bez pravnog osnova, s čim u vezi je za nadodati kako su tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici  imali mogućnost u odnosu na ove nekretnine pokrenuti postupak utvrđivanja isplate naknade oduzetih nekretnina sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02), a koji pak zahtjev je bilo moguće podnijeti do 30. lipnja 1996., na koji način oni nisu postupili.

Stoga, sud nalazi kako je u provedenom upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, u kojem pogledu je tuženik dao jasne i precizne razloge zbog kojih je zahtjev tužitelja neosnovan, koji su u cijelosti prihvatljivi i ovom sudu, s tim da zaključci tuženika nisu u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjima Županijskog suda u D. iz presude P-4/06 od 15. travnja 2008. kako to pogrešno ističu tužitelji, pa sud nalazi kako osporenim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenih rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 4. studenog 2019. godine

 

                                                                                                                       S U D A C

 

                                Ivan Dadić

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćenicima tužitelja od pod 1) do pod 5) odvjetnicima iz O.D. K. i P. d.o.o., sa sjedištem u Z., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu pravosuđa, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz zapisnik od 24. listopada 2019., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

-          zainteresiranoj osobi Gradu K., sa sjedištem u K., uz zapisnik od 24. listopada 2019. i zapisnik o objavi,

-          u spis.

 

Rj./

1. Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).
2. Spis u kalendar 30 dana.