Broj: Rev 731/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, Građansko-upravni odjel u Vinkovcima, OIB: ..., protiv tuženika F. I. iz N., zastupanog po punomoćniku Z. C., odvjetniku u V., protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1151/15-3 od 23. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima broj Pn-306/15-48 od 6. listopada 2015. (osim u odluci o troškovima postupka), u sjednici održanoj 4. svibnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku F. I. iz N., ..., da tužiteljici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na ime naknade štete isplati iznos od 1.778.018,53 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 197.264,59 kuna tekuće od 07. ožujka 1995.g. do isplate,

- na iznos od 347.416,61 kuna tekuće od 24. ožujka 1995.g. do isplate,

- na iznos od 211.750,98 kuna tekuće od 14. lipnja 1995.g. do isplate,

- na iznos od 300.000,00 kuna tekuće od 28. listopada 1995.g. do isplate,

- na iznos od 197.614,50 kuna tekuće od 24. studenog 1995.g. do isplate,

- na iznos od 300.000,00 kuna tekuće od 02. ožujka 1996.g. do isplate,

- na iznos od 223.971,85 kuna tekuće od 28. ožujka 1996.g. do isplate,

kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 356.225,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-306/15 od 6. listopada 2015. godine u odluci o glavnoj stvari potvrđuje.

II. Zahtjev tuženika radi naknade troška za odgovor na žalbu tužitelja, u postupku po pravnom lijeku, odbija se kao neosnovan.“

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana te se prvostupanjska odluka o troškovima postupka ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uvažiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužiteljica je zatražila trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu. Tuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije obrazloženje pobijane presude sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji kao takovi, ne proturječe sadržaju spisa. Prema tome, pobijana presuda nije nerazumljiva i slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužiteljica u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete (iznos od 1.778.018,53 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama) koju je tužiteljici, kako ona to tvrdi, prouzročio tuženik nezakonitom radnjom, kaznenim djelom prijevare i krivotvorenja priskrbivši si na taj način utuženi iznos koji je podigao i potrošio za svoje potrebe, te je na taj način oštetio tužiteljicu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 28. veljače 1995. između Županije Vukovarsko-srijemske (naručitelj radova) i Poduzeća za izvođenje radova, proizvodnju i trgovinu „I.-M.“ d.o.o. iz N. (izvođač radova) zastupanog po direktoru F. I. (tuženiku) sklopljen Ugovor kojim je ugovoreno da naručitelj naručuje, a izvođač se obvezuje izvesti građevinske i obrtničke radove na izgradnji osnovne škole u R. S., da će se svi radovi izvršiti u roku od 100 dana, dok se naručitelj radova obvezao isplatiti izvođaču radova ukupno 2.604.425,00 kn, od čega 1.302.212,50 kn odmah po potpisivanju Ugovora na ime avansa, dok se preostali iznos obvezao isplatiti na temelju privremenih i okončanih situacija po izvođaču radova,

- da je tužiteljica na ime ugovorenih radova isplatila „I.-M.“ d.o.o. iznos od 2.535.549,75 kn,

- da je vještačenjem u izvanparničnom postupku utvrđeno da vrijednost stvarno izvedenih radova od strane „I.-M.“ d.o.o. na objektu osnovne škole u R. S. iznosi 757.531,30 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tužiteljica nije dokazala da postoji odgovornost tuženika za predmetnu štetu, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev (čl. 221.a ZPP). Pritom obrazlažu da tužiteljica nije dokazala da je tuženik kao član društva postupio protivno čl. 10. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 52/00, 107/07, 146/08 i 137/09 – dalje: ZTD), kao i da „I.-M.“ d.o.o. kao dužnik tužiteljice nije bio u mogućnosti zbog takve zlouporabe tuženika ispunjavati svoje obveze prema tužiteljici, a istovremeno se još navodi i da nema osnove za odgovornost tuženika utemeljenu na krivnji za kazneno djelo protiv imovine i vjerodostojnosti isprava i to prijevare i krivotvorenja službene isprave, jer da tuženiku za takvo djelo nije niti izrečena kazna, već je presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Kž-362/06 od 26. listopada 2006. optužba protiv ovdje tuženika odbijena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je postoji li odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 158. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji zakon se primjenjuje u ovom postupku na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO/05), iz čega proizlazi da se tužiteljica u reviziji pogrešno poziva na odredbu čl. 1049. ZOO/05. Međutim, to nije odlučno jer je odredbama čl. 158. ZOO i čl. 1049. ZOO/05 jednako propisano, da krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

Imajući na umu odredbu čl. 158. ZOO te činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio reviziji i  prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev odbili.

Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štete i štetne radnje, te protupravnost. U situaciji kada nedostaje jedna od navedenih općih pretpostavki odgovornosti za štetu, tužbeni zahtjev valja odbiti. Kod odgovornosti po osnovi krivnje (a tužiteljica i ne tvrdi da bi tuženik trebao odgovarati bez obzira na krivnju) izvan ovih općih pretpostavki, treba postojati krivnja štetnika, a ona postoji kad je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (čl. 158. ZOO).

Kada na temelju izvedenih dokaza i njihovom ocjenom nižestupanjski sudovi ne utvrde činjenice odlučne za spor, to su o njihovom postojanju odnosno nepostojanju dužni zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).

S obzirom da je teret dokaza u predmetnom sporu na tužiteljici to je i prema ocjeni ovog suda pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Ponovljeni navodi revizije da je tuženik stekao nepripadnu korist kaznenim djelom proturječe sadržaju spisa i ocjeni izvedenih dokaza te nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (toč. I. izreke).

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP (toč. II. izreke).

Zagreb, 4. svibnja 2016.