1              Poslovni broj: Gž R-668/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-668/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras-Ivanišević kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L., OIB: ..., iz K. L., zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tuženika Škole, O., OIB: ..., iz K. L., zastupane po punomoćnici A. K. Č., odvjetnica u T., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-830/18 od 15. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2019.,

 

 

p r e s u d i o je

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-830/18 od 15. srpnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da tužiteljica G. L. iz K. L., OIB: ..., zaposlena kod tuženika Škola, O., K. L., OIB: ..., obavlja poslove vrtlara, a koji poslovi predstavljaju poslove iz članka 7. podstavka d) točke 10. radnog mjesta III. vrste – radnik u školskim radionicama i na školskim, dobrima, suradnik u odgoju u učeničkom domu (noćni pazitelj) s koeficijentom 0,776."

II. Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.000,00 kn, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv navedene presude žali se tužiteljica, pobijajući istu zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijano presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za priznanje prava na koeficijent 0,776 koji je određen za radno mjesto III. vrste – radnik u školskim radionicama i na školskim, dobrima, suradnik u odgoju u učeničkom domu ( noćni pazitelj ) iz članka 7. podstavka d) točke 10. Uredbe o nazivima radnog mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine", broj 25/13, 72/13, 151/13, 9/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 – Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 – Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18 i 57/18; dalje u tekstu: Uredba).

 

U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćnog-tehničkog radnika, sukladno Ugovoru o radu od 4. ožujka 2010. na neodređeno vrijeme te da se tužiteljici prilikom obračuna plaće priznaje koeficijent 0.601, odnosno koeficijent složenosti IV. vrste iz članka 7. Uredbe o nazivima radnog mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama.

 

Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji kako kod tuženika obavlja poslove vrtlara, a ne poslove pomoćnog tehničkog radnika za koje ima sklopljeni ugovor o radu, a koji poslovi predstavljaju poslove iz članka 7. podstavka d) točke 10. radnog mjesta III. vrste – radnik u školskim radionicama i na školskim, dobrima, suradnik u odgoju u učeničkom domu (noćni pazitelj) s koeficijentom 0,776, prema Uredbi.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao kako tužiteljica ne može tražiti jednostrano povećanje koeficijenta bez da je o tome postignuta suglasnost sa tuženom i zaključen aneks ugovora o radu kojim će se isti izmijeniti jer je odredba o plaći predstavlja bitan sastojak ugovora pa okolnost što tužiteljica u okviru svog posla obavlja i poslove vrtlara bez izmjene ugovora o radu ne daje osnova za promjenu koeficijenta s obzirom na radno mjesto za koje je sklopljen ugovor o radu između stranaka.

 

Neosnovano žaliteljica žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja odnosno tumačenje u primjeni Uredbe koja propisuje povoljnije pravo za radnika.

 

Naime, odredbom članka 8. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17), na koju ukazuje sud prvog stupnja u pobijanoj odluci ugovor o radu je definiran kao dvostrani ugovor između radnika i poslodavca, koji nastaje suglasnom voljom ugovorenih strana te se u skladu s prirodom tog ugovora primjenjuju i opći propisi obveznog prava.

 

Ovo stoga jer su radno mjesto, odnosno poslovi koje će radnik obavljati, bitni elementi ugovora o radu u smislu odredbe članka 15. ZR-a pa poslodavac kao ugovorna strana nije ovlašten jednostrano izmijeniti radno mjesto i poslove radnika za koje ima sklopljen ugovor o radu, što otklanja i pravo na jednostranu izmjenu i na strani radnika.

 

Naime, kod nesporne činjenice da je Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenom između stranaka 4. ožujka 2010. člankom 1. ugovoreno da se tužiteljica kao radnik obvezuje obavljati poslove pomoćnog tehničkog radnika prema kojima je i određen njen koeficijent za obračun plaće, to se zahtjev tužiteljice u konkretnom slučaju ukazuje u cijelosti neosnovanim, a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.

 

Naime, citiranom Uredbom su utvrđeni jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenost poslova u javnim službama, sukladno kojoj je tužiteljici i priznat koeficijent prema poslovima radnog mjesta pomoćnog tehničkog radnika pa su i utoliko bez osnove navodi žalbe tužiteljice.

 

U odnosu pak na žalbene navode o primjeni povoljnijeg prava odnosno izravne primjene Uredbe, za odgovoriti je da se ista izravno primjenjuje samo sukladno uvjetima iz Ugovora o radu (naziv radnog mjesta/položaja sukladno opisu poslova). Dakle, ako je ugovor o radu za radno mjesto i poslove pomoćnog tehničkog radnika, onda ne dolazi do izravne primjene Uredbe na viši koeficijent koji ne odgovara tom radnom mjestu, te poslodavac i radnik trebaju ponajprije sklopiti ugovor o radu za poslove vrtlara da bi ta osoba uopće ostvarivala pravo na koeficijent složenosti tih poslova.

 

S druge strane prema članku 9. stavku 1. i 2. Državnog pedagoškog standarda srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja ("Narodne novine", broj 63/08 i 90 /10 ) vrste i broj potrebnih radnika za obavljanje posebnih poslova sukladno provedbenim propisima koje donosi ministar pa tuženik ne bi bio ovlašten samostalno rasporediti tužiteljicu na radno mjesto koje je kao takvo predviđeno za radnike srednje strukovne škole unutar kojih se izvodi praktična nastava sukladno propisanim kriterijima i uz prethodno odobrenja nadležnog ministarstva.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavak 1., u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a uz pravilnu obračunatu naknadu za zastupanje po punomoćniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

U Splitu 31. listopada 2019.