Broj: Rev 319/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. T. & U. I. iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica T. S. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-54/11-2 od 4. rujna 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7090/08-26 od 20. srpnja 2010., u sjednici održanoj 11. svibnja 2106.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se revizija tuženika J. o. d.d.

 

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I. Nalaže se tuženiku J. o. d.d. Z., ..., isplatiti tužitelju K. M. iz Z., ..., iznos od 7.936,99 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

              - 7.120,00 kuna počam od 30. travnja 2008. do isplate,

              - 816,99 kuna počam od 24. ožujka 2009. do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

 

              II. odbija se tužitelj s zahtjevom za isplatu iznosa od 34.369,04 kuna i s zahtjevom za naknadu zakonskih zateznih kamata na iznos od 816,99 kuna tekućim od 15. srpnja 2008. do 23. ožujka 2009. kao neosnovan.

 

              III. Nalaže se tuženiku J. o. d.d. Z., ... naknaditi tužitelju K. M. iz Z., ..., parnični trošak u iznosu od 4.271,22 kuna, s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2010. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koje se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

 

              IV. Nalaže se tužitelju K. M. iz Z., M. 8, isplatiti tuženiku J. o. d.d. Z., ..., trošak parničnog postupka u iznosu  od 4.726,28 kuna, u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni koje glasi:

 

              „Ako određivanje (kvantifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povredu prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje - fizičke osobe [izravni oštećenik] - predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa kriterijima (mjerilima) pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje, potvrdila sudska praksa (kao imovinsko pravne standarde koje čine dio imovinskog prava) predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava [i to odredbi čl. 1100 st.1 i 2. u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05¹] koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužiteljice u ovom sporu?“

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

U ovom postupku odlučuje se o visini pravične novčane naknade za neimovinsku štetu koji je tužitelj pretrpio odgovornošću tuženika kao osiguravatelja štetnika.

 

Pitanjem koje u reviziji postavlja tužitelj osporava se ocjena suda o visini pravične novčane naknade.

 

Prema ocjeni ovog suda pitanje iznosa pravične novčane naknade na koji oštećeni ima pravo jest pitanje koje svoj odgovor nalazi u okolnostima svakog konkretnog slučaja jer se i visina dosuđene neimovinske štete ocjenjuje s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja uzimajući u obzir individualne osobine i prilike svakog oštećenog pa iz tih razloga materijalnopravno pitanje kojim se osporavaju ocjene sudova o visini pravične novčane naknade nije pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Prilikom ispitivanja pobijane presude povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona poboja revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Kako u reviziji tuženik ističe da pobija presudu i u dijelu odluke o troškovima postupka ali ne daje u reviziji nikakve razloge to u tom dijelu navodi revizije nisu od bilo kakvog značaja.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbaciti i odlučiti kao u izreci u smislu odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. u svezi s čl. 155. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

 

Zagreb, 11. svibnja 2016.