Broj: Gž-4114/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. iz R., OIB:…, zastupane po punomoćniku S. Ž., odvjetniku iz R., protiv tuženice N. T. iz R., OIB:…, zastupane po punomoćniku G. L., odvjetniku iz R., radi raskida predugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1901/2011 od 7. lipnja 2013. godine, a koja je ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-1901/2011 godine od 7. lipnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1901/11 od 7. lipnja 2013. godine u točki 3. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za iznos od 3.270,00 kn.

 

              II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1901/11 od 7. lipnja 2013. godine.

 

              III. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice p r e i n a č u j e  s e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1901/11 od 7. lipnja 2013. godine u točki 3. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.915,00 kn i sudi:

 

              Nalaže se tuženici da plati tužiteljici i daljnji parnični trošak  iznosu od 5.915,00 kn, u roku od 15  dana.

 

              IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke utvrđeno je da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 4. travnja 2006. godine između prodavateljice N. T. i kupca L. D.

 

              U točki 2. izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici dvostruku kaparu u iznosu od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem valutnom tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja s pripadajućom kamatom po stopi koju H.-A.-A. bank d.d. obračunava na devizne štedne uloge po viđenju, obračunatom od dana 15. svibnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              U točki 3. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 38.593,75 kn.

 

              Protiv te presude žale se obje stranke.

 

              Tužiteljica presudu pobija u točki 3. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da je sud u odluci o trošku postupka propustio dosuditi troškove sudskih pristojbi na tužbu, žalbu i presudu,  a kako je specificirao u troškovniku koji je tužiteljica uložila u spis na raspravi održanoj dana 9. svibnja 2013. godine. U tom troškovniku da je tražila trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.920,00 kn, a koji dokaz o uplati je priložila u spis 15. lipnja 2007. godine, trošak sudske pristojbe na presudu i žalbu u ukupnom iznosu od 4.195,00 kn, a koji dokaz o uplati je priložila u spis podneskom od 3. prosinca 2010. godine te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.820,00 kn.

 

              Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti i dosuditi u cijelosti zatraženi parnični trošak, kao i trošak sastava žalbe prema troškovniku.

 

              Tuženica presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama na kojima je sud temeljio svoju odluku te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i dokumentacije u spisu.

 

              Tuženica osporava da je ona jednostrano raskinula predugovor o kupoprodaji nekretnina. Tvrdi da je ispunila svoju obvezu ishođenja pisma namjere od strane I. kreditne banke d.d. dana 19. travnja 2006. godine i čekala je ispunjenje i izvršenje obveze tužiteljice da isplati ostatak kupoprodajne cijene i pristupi sklapanju glavnog ugovora u rokovima koji se navode u ugovoru, tj. do 1. srpnja 2006. godine, što ona nije nikad učinila. Stoga da se ne može govoriti da je tuženica raskinula ugovor, nego obrnuto, jer je tužiteljica prvo trebala isplatiti tuženicu da bi joj ova prenijela vlasništvo ili nakon isteka roka za izvršenje u daljnjem roku od 15 dana predložiti pisanim preporučenim pozivom s dokazom o uplati ili dokazom da posjeduje ostatak kupoprodajne cijene zatražiti ispunjenje obveze od tuženice. Netočnim smatra iskaz tužiteljice da je za ishođenje kredita bilo potrebno imati "čisti vlasnički list" jer tužiteljica u tom smislu nije priložila nikakvu relevantnu dokumentaciju. U prilog tome navodi da je tuženica sklopila s D. M. ugovor o kupoprodaji na istovjetan način kako je definirano predugovorom između tužiteljice i tuženice, pa smatra da je bilo potrebno na navedene okolnosti saslušati predloženog svjedoka D. M.. O. da bi tužiteljica čekala šest mjeseci tuženicu da riješi sporna pitanja budući da je od zaključenja predugovora prošlo nešto više od dva mjeseca. N. da je nekretnina kupljena još 2002. godine i to iz nasljedstva iz novca dobivenog prodajom obiteljske kuće pokojne majke, te postoji pravomoćna presuda o brakorazvodnoj parnici gdje je bivši suprug tuženice izjavio kako ne polaže nikakva prava na stvarima koje su kupljene iz nasljedstva tuženice. Stoga da je netočno da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. Tvrdi da u trenutku sklapanja predugovora doista nije znala da bi bila za bilo kakvo opterećenje ili obvezu niti je navedeno bilo zabilježeno u vlasničkom listu. Naprotiv, odmah po saznanju obavijestila je A. D. kao i samu tuženicu i potvrdila da navedeno neće utjecati na prodaju. M., tužiteljica je tom prilikom rekla tuženici da je razočarana i da raskida predugovor i zatražila povrat plaćene kapare. T. iskaz svjedoka Đ. Đ. ocjenjuje subjektivnim i kontradiktornim. I. tako, smatra pogrešnim tumačenje suda da iskaz navedene svjedokinje treba tumačiti kroz odredbu čl.304. st.2. Z. o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO), jer svjedokinja Đ. Đ. je bila prisutna prilikom potpisivanja predugovora te su stranke unaprijed obaviještene što znači kapara kao odustatnina. Smatra pogrešnim i utvrđenje suda prvog stupnja da su stranke potpisale jedno, a htjele drugo. Na kraju navodi da sud prvog stupnja svoju odluku temelji na iskazima tužiteljice i svjedokinje Đ. Đ., iako su ti iskazi subjektivni i proturječni međusobno i s iskazom tuženica i činjenicama.

 

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sud prvog stupnja na ponovno suđenje podredno preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tužiteljice je osnovana dok žalba tuženice nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl.354. st.2. t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno, tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da su tužiteljica kao kupac i tuženica kao prodavatelj dana 4. travnja 2006. godine sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnine, a kojim su, između ostalog, ugovorile da ukoliko prodavatelj, tj. ovdje tuženica odustane od tog predugovora, da prodavatelj može zadržati i primljenu kaparu, kao i da prodavatelj, odnosno tuženica jamči kupcu pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću da nekretnina koja je predmet ugovora nema nikakvih knjižnih ili izvanknjižnih prava, odnosno potraživanje trećih osoba, kojima bi mogao biti umanjen opseg prava ili ovlaštenja kupca, osim tereta poznatog kupcu, nenamjenskog hipotekarnog kredita upisanog na predmetnom stanu,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je iznos od 10.000,00 EUR koji je isplatila tuženici smatrala garancijom da će zaključiti glavni ugovor,

- da je Đ. Đ. saslušana kao svjedok iskazala da je predugovorom kapara ugovorena kao odustatnina, navodeći pri tome da je smisao kapare kao odustatnine da osigura i pokrije situacije za sve ono što se nije moglo vidjeti iz zemljišnih knjiga, a što je možda postojalo, a strankama nije bilo poznato,

- da u trenutku zaključenja predugovora 4. travnja 2006. godine u zemljišnim knjigama nema vidljivih zabilježbi već su stavljene nekoliko dana nakon zaključenja navedenog predugovora,

- da su tužiteljica i svjedok Đ. Đ. saslušane tijekom postupka iskazale da je tuženica u početku izričito odbijala isplatu bivšem suprugu bilo kakvog novčanog iznosa vezanog za predmetni stan.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da bez obzira na to što su stranke u predugovoru od 4. travnja 2006. godine upotrijebile izraz "kapara kao odustatnina" da je očita namjera istih bila ugovoriti običnu kaparu. Obrazlažući taj zaključak, sud prvog stupnja polazi od odredbe čl.1. i 2. predugovora iz kojeg proizlazi da je iznos kapare od 10.000,00 EUR uračunava u ukupni iznos kupovine i da je novčani iznos predan u trenutku zaključenja predugovora.

 

Na temelju iskaza tužiteljice utvrđuje da je isplatila navedeni iznos tuženici kao garanciju da će zaključiti ugovor, odnosno da će u konačnici kupiti stan. Isto tako utvrđuje da svjedok Đ. Đ., iako je iskazala da je predmetna kapara ugovorena kao kapara odustatnina, ista je smisao ugovaranja kapare kao odustatnine obrazložila potrebom osiguranja i pokrivanja svega onoga što nije vidljivo iz zemljišnih knjiga, a što je možda postojalo, pa sud prvog stupnja zaključuje da svjedokinja u neposrednu vezu dovodi kaparu s odredbom čl.6. predugovora koja obvezuje prodavatelja pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da jamči kupcu da na predmetnoj nekretnini ne postoji nikakva knjižna ili izvanknjižna prava odnosno potraživanje trećih osoba koja umanjuju ili bi mogla umanjiti opseg prava ili ovlaštenja kupca, odnosno upućuju na odgovornost tuženice kao prodavatelja za slučaj postojanja kakvih prava odnosno potraživanja trećih osoba koja bi umanjila ili mogla umanjiti opseg prava ili ovlaštenja kupaca, zbog čega zaključuje da se radi o običnoj kapari.

 

Odlučujući pak o odgovornosti za neispunjenje ugovora, sud prvog stupnja polazi od činjenice da su stranke ugovorile odnosno da je tuženica jamčila tužiteljici da na nekretnini ne postoje nikakva knjižna ili izvanknjižna prava ili potraživanja trećih osoba koja umanjuju ili bi mogla umanjiti opseg prava ili ovlaštenja kupca. Utvrđuje da je upisom zabilježbe raspolaganja i zabilježbe ovrhe povrijeđena odredba čl.6. predugovora, jer je tuženica znala za dugovanje prema Općini V. i da je u vezi toga pokrenut ovršni postupak, a isto tako je mogla znati za namjere svog bivšeg supruga jer je bio u tijeku brakorazvodni postupak.

 

U odnosu na raskid ugovora isto prosuđuje kroz odredbu čl.360. ZOO-a.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

 

Nisu sporne činjenice da su stranke sklopile navedeni ugovor, niti da je taj ugovor jednostrano raskinut. Sporno je zbog čega je ugovor raskinut, odnosno da li je tužiteljica valjano, zbog tuženičinih nedostataka raskinula ugovor.

 

              Prije svega, postavlja se pitanje je li tužiteljica predala tuženici iznos od 10.000,00 EUR kao kaparu kao odustatninu u smislu odredbe čl.307. ZOO ili kao kaparu u smislu odredbe čl.303. ZOO.

 

              U konkretnom slučaju tužiteljica i tuženica su sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnina kojim su preuzele obvezu sklapanja glavnog ugovora do 1. srpnja 2006. godine nakon što prodavatelj ishodi pismo namjere od I. kreditne banke d.d., kako bi kupac mogao pokrenuti postupak ishođenja kredita. U trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora kupac je dao prodavatelju iznos od 10.000,00 EUR za koji je u ugovoru navedeno da predstavlja kaparu kao odustatninu i da se smatra da je došlo do odustanka od ugovora ako strana koja odustaje nije po proteku roka za izvršenje ili primitak isplate, u daljnjem roku od 15 dana od primitka pisanog preporučenog poziva druge strane izvršila svoju obvezu (isplate odnosno primitka – čl.5.).

 

              Kapara je iznos novca koji u trenutku sklapanja ugovora jedna strana daje drugoj kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ugovor ispuniti.

 

              Kapara kao odustatnina razlikuje se od kapare po tome što kod kapare kao odustatnine svaki od ugovaratelja može odustati od ugovora bez obzira na njegov odnos prema ispunjenju ugovora, dakle, bez obzira na to je li kriv ili nije za neispunjenje ugovora, a kod obične kapare od ugovora može odustati samo ugovaratelj koji nije kriv za neispunjenje.

 

              Imajući u vidu da su stranke prilikom ugovaranja vezale odustanak od ugovora za krivnju, navodeći u čl.5. ugovora da se smatra da je došlo do odustanka ako stranka koja odustaje nije po proteku roka za izvršenje ili primitak isplate, u daljnjem roku od 15 dana po primitku pisanog priopćenog poziva druge strane izvršila svoju obvezu isplate odnosno primitka, onda je nedvojbeno da se radi o kapari.

 

              Da se radi o kapari potvrđuje iskaz tužiteljice koja navodi da je iznos od 10.000,00 EUR dala tuženici kao garanciju da će ugovor biti zaključen, kao i iskaz svjedoka Đ. Đ. koja je iskazala da je smisao "kapare kao odustatnine" bio da pokrije sve ono što se nije moglo vidjeti u zemljišnim knjigama, a što je možda postojalo. Istina je da je svjedok Đ. Đ. u svom iskazu navela da je strankama objasnila što znači kapara kao odustatnina, međutim, taj dio iskaza ne upućuje na drugačiji zaključak s obzirom na iskaz ove svjedokinje u kojem je pojasnila smisao kapare kao odustatnine.

 

              Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je između stranaka ugovorena kapara u smislu odredbe čl.303. ZOO-a.

 

Da bi tužiteljica mogla tražiti povrat dvostruke kapare mora dokazati da je druga strana koja je primila kaparu odgovorna za neizvršenje ugovora.

 

              Na temelju podataka u spisu te izvedenih dokaza može se utvrditi da je tuženica odgovorna za neispunjenje ugovora. Tu činjenicu potvrđuje iskaz svjedoka Đ. Đ. da je tuženica rekla da je stan njezin i da ona sa suprugom ne može dijeliti stan, pa je bilo jasno da se ugovor ne može realizirati. Navedeno potvrđuje iskaz tužiteljice koja je također potvrdila da je tuženica rekla da suprugu ne želi dati ni lipe, kao i iskaz same tuženice u dijelu gdje navodi da je smatrala da je stan njezin jer joj punomoćnik koji ju je zastupao u brakorazvodnoj parnici rekao da suprug nema pravo na stan.

 

              Odredbom čl.6. predugovora o kupoprodaji nekretnina stranke su ugovorile da prodavatelj odnosno tuženica jamči tužiteljici pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da na nekretnini koja je predmet tog ugovora ne postoje nikakva knjižna ili izvanknjižna prava odnosno potraživanja trećih osoba, koja umanjuju ili bi mogla umanjiti opseg prava ili ovlaštenja kupca osim tereta poznatog kupcu, nenamjenskog hipotekarnog kredita upisanog na predmetnom stanu u korist I. kreditne banke d.d.

 

              Kao što je već navedeno, nekoliko dana nakon sklapanja predugovora u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini tadašnji suprug tuženice je ishodio upis zabilježbe spora, dok je Općina V. ishodila upis zabilježbe ovrhe. Imajući u vidu navedene zabilježbe proizlazi da su nakon sklapanja ugovora nastupile okolnosti na koje tužiteljica nije pristala, jer to proizlazi iz činjenice da su u samom predugovoru konstatirale da tuženica jamči da ne postoje nikakva knjižna ili izvanknjižna prava odnosno potraživanja trećih osoba koja umanjuju ili bi mogla umanjiti opseg prava ili ovlaštenja kupca osim tereta poznatog kupcu, nenamjenskog hipotekarnog kredita upisanog na predmetnom stanu u korist I. kreditne banke d.d.

 

              Stoga za odluku o tužbenom zahtjevu uopće nije pravno odlučno da je raskid ugovora uslijedio prije nego li je tužiteljica ispunila svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene, jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi neispunjenje obveze bilo posljedica njezinog ciljanog ponašanja. Naprotiv, u postupku je utvrđeno da je upis zabilježbe spora i zabilježbe ovrhe uslijedio prije 1. srpnja 2006. godine, dakle, prije dospijeća obveze tužiteljice, što daje osnove za zaključak da razlog za raskid ugovora nije bilo skrivljeno ponašanje tužiteljice, već se radilo o okolnosti koja se može pripisati u krivnju tuženice.

 

              Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju ne radi se o odustanku tužiteljice od ugovora, jer pojam odustanka iz odredbe čl.307. ZOO-a podrazumijeva pravo tužiteljice na odustanak i kad nema osnovanih razloga, odnosno krivnje ni jedne ugovorne strane ili kada je krivnja za neispunjenje ugovora na strani tužitelja. No, međutim, iz provedenih dokaza ne bi proizlazilo da je tužiteljica u konkretnom slučaju koristila svoje pravo na odustanak od ugovora već bi proizlazilo da je izjavila da raskida ugovor zbog neispunjenja obveze od strane tuženice odnosno tuženičinog postupanja suprotno izričitoj odredbi ugovora, pa u takvom slučaju i kad bi se radilo o kapari kao odustatnini ne dolaze u primjenu pravila o odustatnini.

 

              Naime, utvrđeno je da je do raskida ugovora došlo jer je tuženica povrijedila izričitu odredbu ugovora kad je upisana zabilježba spora i zabilježba ovrhe, pa kraj činjenice da tužiteljica nije pristala na upis tih zabilježbi, to nedvojbeno slijedi da na strani tuženice leži krivnja za raskid ugovora.

 

Tuženica nije dokazala da je tužiteljici predlagala dopunu odnosno izmjenu predugovora, a kako je to učinila s novim kupcem na  način da se  tuženica obvezala iznosom primljene  kupoprodajne cijene brisati ovrhu pod poslovnim brojem Ovr-1907/04 od 26. listopada 2005. godine u korist Općine V., kao i isplatiti suprugu V. T. iznos od 54.000,00 kn, odnosno da je kupca  upoznala sa postojanjem ovrhe u korist Općine V..

 

Stoga žalbeni navodi da su tuženica i novi kupac sklopili ugovor o kupoprodaji na isti način kao i s tužiteljicom nisu osnovani. Prema tome, dokazni prijedlog tuženice da se sasluša kao svjedok kupac D. M. nije osnovan, s obzirom na različitost sadržaja predugovora zaključenog s tužiteljicom i predugovora zaključenog s predloženim svjedokom D. M.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice i tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama 1., 2. i 3. izreke, a kako je odlučeno u točki I. i II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl.368. st.1. ZPP-a.

 

Istovremeno je uvaženjem žalbe tužiteljice preinačena presuda suda prvog stupnja u točki 3. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu preostalog dijela parničnog troška, a kako je odlučeno u točki III. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl.373. t.3. ZPP-a, na način da je tužiteljici dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 1.820,00 kn, presudu 1.820,00 kn i žalbu u iznosu od 2.275,00 kn, odnosno ukupno 5.915,00 kn. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristojbe na pobijanu presudu u iznosu od 1.820,00 kn jer takav trošak nije ni nastao.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom da zbog djelomičnog uspjeha tužiteljice nisu nastali posebni troškovi.

 

U Rijeci, 18. svibnja 2016. godine