1                       Poslovni broj: 18 UsI-144/19-10

 

Poslovni broj: 18 Usl-144/19-10

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N. B., u upravnom sporu tužitelja: pod 1) I. K., L., A. S. ., OIB: …., pod 2) J. Š., S., M. .., OIB: …., pod 3) N. B., L., B. g. .., OIB: ….., pod 4) K. B., M. K. ., S., OIB: …, pod 5) T. Š.., M. I. .., D. R. OIB: …., pod 6) J. B., V. . S., OIB: …., pod 7) M. K., L., K. .., OIB: .…., pod 8) M. M., P., G. u S. .., OIB: …., svi zastupani po opunomoćeniku M. Ž., odvjetniku u S., D., …., protiv tuženika Ministarstva zaštite, okoliša i energetike Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80., zastupanog po opunomoćeniku Z. J. (zaposlenik tuženika) uz sudjelovanje zainteresirane osobe K. B. d.o.o., L., A. S. ., zastupanog po odvjetnicima iz  O. d. V. & L. d.o.o., S., H. m. .., radi procjene utjecaja na okoliš, nakon održane javne rasprave zaključene dana 18. listopada 2019. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, opunomoćenika tuženika te opunomoćenika zainteresirane osobe, dana 28. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Uvažava se tužba tužitelja od 1) do 8) pa se poništava Rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Klasa: UP/I-351-03/18-02/39, Urbroj: 517-03-1-2-19-20, od 18. ožujka 2019. godine.“

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

III.Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

IV.Nalaže se tužiteljima da u roku od 15 dana naknade zainteresiranoj osobi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-351-03/18-02/39, Urbroj: 517-03-1-2-19-20, od 18. ožujka 2019. (dalje: osporeno rješenje tuženika) utvrđeno je da je namjeravani zahvat – eksploatacija – tehničko građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“, O. L., S.-d. ž., površine 10,388 ha i planirane maksimalne godišnje eksploatacije 100 000 m3, tehničko – građevnog kamena, nositelja zahvata K. B.d.o.o. L., temeljem studije o utjecaju na okoliš koju je izradio u svibnju 2018. godine, a dopunio u kolovozu 2018. godine te siječnju 2019. godine, ovlaštenik IPZ U. M. d.o.o. iz Z. – prihvatljiv za okoliš uz primjenu zakonom propisanih i ovim Rješenjem utvrđenih mjera zaštite okoliša (A) i provedbu programa praćenja stanja okoliša (B),  a koje su pobliže navedene u točki I. izreke rješenja. Točkom II. izreke je određeno da nositelj zahvata K. B.d.o.o. L., dužan osigurati provedbu mjera zaštite okoliša i programa praćenja stanja okoliša kako je to određeno tim rješenjem. Točkom III. izreke je određeno da je rezultate praćenja stanja okoliša nositelj zahvata K. B.d.o.o. L. obvezan dostavljati Ministarstvu zaštite okoliša i energetike na propisani način i u propisanim rokovima sukladno posebnom propisu kojim je uređena dostava podataka u informacijski sustav. Točkom IV. izreke je propisano da nositelj zahvata podmiruje sve troškove u postupku procjene utjecaja na okoliš iz točke I. izreke tog rješenja i da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim rješenjem. Točkom V. izreke je određeno da rješenje prestaje važiti ako u roku dvije godine od dana izvršnosti rješenja nositelj zahvata ne podnese zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odnosno drugog akta sukladno posebnom zakonu. Važenje tog rješenja, na zahtjev nositelja zahvata se može jednom produžiti na još dvije godine uz uvjet da se nisu promijenili uvjeti utvrđeni tim rješenjem. Točkom VI. izreke je određeno da se rješenje objavljuje na internetskim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i energetike te je točkom VII. izreke određeno da su sastavni dio tog rješenja grafički prilozi: Prilog 1. Šira situacija planiranog zahvata, Prilog 2. Razvojna faza eksploatacije i Prilog 3. Završno stanje eksploatacije.

              Tužitelji tužbom osporavaju zakonitost citiranog rješenja tuženika u bitnome navodeći da su tijekom javne rasprave zaprimljene brojne primjedbe mještana L. sa okolnim naseljima, koje su se odnosile na ekološku upitnost ove studije, uništavanje turizma kao grane koja je utvrđena pravcem razvoja G. I. i O. L. kao i da se namjeravani zahvat eksploatacije kamena nalazi u okvirima zaštićenog kulturnog dobra, međutim, tuženik da je pobijanim rješenjem odbacio sve primjedbe, radi čega da je isto nezakonito. Nadalje, tuženik da prilikom odlučivanja o prihvatljivosti za ekološku mrežu za zahvat nije uzeo u obzir zaštićeni status nekretnine označene sa čest. zem. …, Z.U. …, K.O. M. D.. Naime, uvidom u zemljišne knjige, te pregledom izvatka iz zemljišne knjige za K.O. M.. D. da se može utvrditi da je pod brojem Z-… od dana 19. srpnja 2017. na predmetnoj nekretnini izvršena zabilježba postojanja kulturnog dobra temeljem rješenja Klasa: UP/I-612-08/17-06/0013, Urbroj: 532-04-01-03-02/2-17-1 čime da je zabilježeno svojstvo kulturnog dobra arheološkom nalazištu grad „I.. k., M. D., na č. zem. 2498/189. Kada je tijekom javne rasprave iznesena ova bitna činjenica, nositelj zahvata da je naknadno, konkretno 10. siječnja 2019., ishodio mišljenje Konzervatorskog odjela u I., Uprave za zaštitu kulturne baštine. Međutim, iz obrazloženja pobijanog rješenja da nije razvidan sadržaj mišljenja ovog tijela već da se samo govori da je ovaj zahvat utvrđen prihvatljivim. Prethodno da se u rješenju spominje da se eksploatacijsko polje nalazi na oko 500 m udaljenosti od arheološkog nalazišta, no, da se ne navodi da se radi o istoj zemljišnoknjižnoj parceli. Navedenim smatraju da predmetna stručna studija nositelja zahvata iz 2018. nije sadržavala sve bitne elemente potrebne za javnu raspravu koja bi se odnosila na ovakav projekt te da je upitno postoje li svi bitni elementi za ovakvu odluku tuženika i danas. Ističu da je djelatnost kamenoloma nespojiva sa očuvanjem višeslojnog i vrijednog arheološkog nalazišta te da status zaštićenog kulturnog dobra može prestati postojati isključivo suprotnim rješenjem Ministarstva kulture RH. Stoga da su sve dosadašnje izdane dozvole i odobrenja investitoru neustavni i nezakoniti pravni akt. Nadalje ističu da, budući predmetna nekretnina, za koju je predviđen istražni prostor površine 10.388 ha, spada isključivo u čest. zem. …, Z.U. 643, K.O. M. D., koja je rješenjem Ministarstva kulture RH od dana 13. veljače 2017. kao kulturno dobro zaštićena i svrstana u Registar kulturne baštine RH, o davanju koncesije i koncesijskih odobrenja na ovoj nekretnini sukladno čl. 43. a-k Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara „Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/125., 157/13., 152/14., 98/15 i 44/17) odlučuje isključivo Ministarstvo kulture i Republike Hrvatske, a ne tuženik. Činjenica da se sam kamenolom moguće nalazi 500 m od Gradine „Ivanova kula“, a da bi o ovoj činjenici potvrda bila mišljenje Konzervatorskog odjela u Imotskom da i dalje ne predstavlja konzervatorski elaborat, propisan navedenim Zakonom. Također, Ministarstvo kulture da nije od početka poduzimanja pravnih radnji te radnji na terenu nositelja zahvata bilo angažirano u nijednom segmentu. Radi navedenog navodno mišljenje Konzervatorskog odjela I. od 10. siječnja 2019. da ne može staviti van snage odredbe Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koje se odnose na izdavanje koncesijskih odobrenja te da ne može ispraviti sve nepravilnosti kojima obiluje postupak izdavanja koncesiju nositelju zahvata. Pregledom informacija o zahtjevu nositelja zahvata za provedbu postupka procjene utjecaja na okoliš eksploatacije tehničko-građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“, S.-d. ž. izdane od Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike od dana 30. svibnja 2018., da se može utvrditi da se buduće eksploatacijsko polje „V.“ nalazi na dijelu k.č. 2498/189, K.O. M. D., na području O. L. u S.-d. županiji. Prostornim planom uređenja O. L. i to člankom 15. stavak 2., M. D. da je na području T. predviđen za gospodarsku namjenu sa šifrom K3, konkretno za komunalno-servisnu namjenu, u površini od 6,26 ha. Međutim člankom 17., kojim su predviđene građevine, namijenjene gospodarenju šumama, lovstvu, rekreaciji i športu i to stavkom 7., navedenog Prostornog plana, brdo „V.“, da je predviđeno za vidikovac. Stavkom 8. navedenog članka, vidikovci se uređuju kao odmorišta bilo da se do njih pristupa kolnim ili pješačkim putom u sklopu koje se postavljaju klupe za sjedenje od kamena i drva, informacijske ploče, kamena popločenja, koševi za smeće i sl. Članak 28. Prostornog plana i uređenja O. L. u sklopu mjera zaštite kulturno-povijesnih cjelina, M. D. zaštićen je kao ruralna cjelina, u sklopu zaštite sakralne građevine, kultiviranog krajolika, etno građevina i bunara, a posebno kao arheološki lokalitet. Stavkom 9. članka 28. G. I. k. – M. D., sjeverno od M. je kulturno dobro, a kako to proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige za ovu nekretninu od dana 26. studenog 2018. te prerisa iz katastra zemljišta od istog dana. S obzirom na naprijed navedeno da je jasno da na navedenom lokalitetu temeljem nikakve pravne osnove nije moguće ishoditi dopuštenja za eksploataciju kamena na rok od 37 godina, budući da bi se na taj način potpuno uništila kulturna dobra zaštićena posebnim zakonima u domeni Ministarstva kulture jer da ovakav građevinski zahvat nije manjeg oblika ili značaja već da se radi o najvećem mogućem stupnju opasnosti za prirodni okoliš i zdravlje ljudi, što da dokazuje i situacija sa kamenolomom u gradu I.. Prema svim raspoloživim informacijama, navedeni kamenolom da nije ispunio svoje obveze u zaštiti zdravlja ljudi i okoliša uz brojne asistencije i primjedbe građana I.. Radi navedenog da je jasno da bi omogućavanjem eksploatacije kamena novom kamenolomu osim uništavanja kulturne baštine ovog kraja došlo i do drugih teških posljedica za M. D. i njegovu okolicu. Nadalje se navodi da je pregledom prostornog plana uređenja O. L. jasno da je njegova orijentacija sa naglaskom na razvoj agroturizma, budući da je u svom najvećem dijelu ovaj prostorni plan orijentiran na zaštitu ruralnih cjelina, gradnju biciklističkih staza i odmorišta, vidikovaca i športsko-rekreativnih sadržaja u sferi turističkih djelatnosti. U svezi s naprijed navedenim Republika Hrvatska da je donirala gradu I. 16 bazena, tako da ih na današnji dan u M. D. L. i užoj okolici ima oko 600. Ističe se da nije zanemariv ni broj izgrađenih vila za seoski turizam pa da se tako grad I. od 2017. godine smatra „novom Toscanom“, budući da je jako porastao interes stranih turista za odmor u ovom kraju. Radi navedenog da nije slučajno izrađen Prostorni plan O. L. koji da najveći naglasak stavlja upravo na seoski turizam kao gospodarsku granu. Međutim, ovakav prostorni plan, imajući u vidu brojne kontradiktornosti da nije podoban za ocjenu njegove valjanosti, a posebno da nije podoban za takvu intervenciju Ministarstva zaštite okoliša i energetike kojom bi se mjestu M. D., nasilno nametnula ova eksploatacijska djelatnost, bez sudjelovanja i mišljenja građana Imotskog i mještana mjesta L. i M. D.. Ističe se da se postavlja pitanje tko bi od stranih turista došao boraviti u jednu od nekoliko stotina sagrađenih vila sa bazenom ako bi u neposrednoj blizini ili na nekoj prosječnoj udaljenosti postojala djelatnost eksploatacije kamena, imajući u vidu potrebu izazivanja eksploatacija putem mina, mljevenja kamena i srodnih radnih aktivnosti u sklopu rada kamenoloma te da je stoga za pretpostaviti da nitko od stranih turista više neće boraviti u I. i okolnim mjestima, ukoliko ovaj kamenolom započne sa eksploatacijom kamena. Nadalje se u tužbi navodi da objavljena stručna studija u sebi sadrži brojne nelogične i nezakonite elemente, a koji da povrh svega nemaju uporišta u realnosti, a niti ih je moguće primijeniti na terenu. Do eksploatacijskog polja da se predviđa pristup makadamskom cestom, a što da prema praksi upravnog sudovanja nije dopustivo budući da nema zakonsko uporište kada je u pitanju ova gospodarska aktivnost. Ujedno, stručna studija da ne obrađuje na kvalitetan način pitanje posljedica raspršivanja čestica prašine pod udarom klasične dalmatinske bure, sve budući da je predmetna studija očito izrađena kompjutorskim putem ili se radi o standardnoj studiji koja je primjenjiva na neke druge krajeve u kojima ne postoje veliki meteorološki ispadi. Stoga da se postavlja pitanje kakve bi posljedice na zdravlje mještana M. D. posebno sela B., M. i R., gdje živi dosta stanovnika, ostavilo konstantno raspršivanje sitnih čestica prašine pod udarima bure, posebno u zimskim razdobljima. Iz predmetne stručne studije da nije razvidno ni o kakvim zaštitnim filterima u pogonima za mljevenje kamena bi se radilo, pa da građani smatraju da je navedena stručna studija više formalni akt no akt koji bi imao uporište u stvarnoj situaciji. Iz naprijed navedenog da je razvidno da investitor nije poštivao zakonsku proceduru, odnosno da su pravni akti na kojima bi eventualno temeljio suglasno nadležnih tijela za početak radova manjkavi, temeljeni na pogrešnom i nepotpunom utvrđenom stanju i kao takvi da ne mogu proizvoditi nikakve pravne učinke. Ukoliko bi se ovaj projekt dopustio isti da bi značio „ekološku bombu“ za grad Imotski s okolnim naseljima koja u sebi sadrži elemente izravne devastacije kulturnih dobara uz direktno nanošenje štete ionako krhkom gospodarstvu grada I. koje da je svoj prostor u novije vrijeme pronašlo u turizmu. Tužitelji napominju da je u pokušaju ishođenja koncesijskih odobrenja prije 10 godina od strane Ministarstva kulture odbijena mogućnosti davanja dopuštenja za eksploataciju kamena na istom mjestu. Iz rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Klasa: UP/I-612-08/17-06/0013, Urbroj: 532-04-01-03-02/2-17-1 od dana 13. veljače 2017. da je razvidno da je G. – I. k., prapovijesno nalazište sa sačuvanošću, kasno srednjovjekovnim grobovima, da sa brojnim okolnim gradinama čini jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu u očuvanoj prostornoj cjelini te da svjedoči o počecima ljudske nazočnosti na ovim područjima. Prema navedenom rješenju ovaj lokalitet da je višestruko važan za daljnje proučavanje kulturno povijesne slike ovog dijela dalmatinske zagore kao segmenta veće kulturno povijesne cjeline. Pregledom Studije o utjecaju na okoliš sačinjene po tvrtki I. U. M. d.o.o. iz Z., da je razvidno da je navedena tvrtka za izradu stručne studije koristila vanjske suradnike, a da bi poglavlje koje se odnosi na zaštitu kulturnih dobara bilo sačinjeno od strane S. M., dipl. ing. arhitekture. Navedenim da tuženik drugim riječima, odlučuje o prihvatljivosti ovakvog eksploatacijskog zahvata kompenzirajući zakonske odredbe koje se tiču ovlaštenja za davanje kulturnog dobra u koncesiju, mišljenjem dipl. ing. arhitekture i naknadnim mišljenjem Konzervatorskog odjela I., dokidajući obvezu izradu Konzervatorskog elaborata u postupku koncesijskih odobrenja o kojima odlučuje neko drugo tijelo, a ne tuženik. Radi naprijed navedenog da je pravno neodrživa mogućnost da Ministarstvo zaštite okoliša i energetike isključivo odlučuje o koncesijskom odobrenju nositelja zahvata, a da o istome ne odlučuje Ministarstvo kulture RH. Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja da proizlazi da je eksploatacijsko polje sa županijskom cestom povezan s makadamskom cestom. Tužitelji da upućuju na bogatu sudsku praksu Upravnog suda RH kojom se makadamska cesta, odnosno izostanak ceste koja bi odgovarala zahvatu ovolikog obujma i sadržaja, ne smatra zakonitom a ni prikladnom. Radi navedenog nositelj zahvata da ni u ovom segmentu nije ispunio sve obveze da bi njegova stručna studija mogla biti ocijenjena prihvatljivom. Slijedom svega navedenog tužitelji su tužbenim zahtjevom zatražili da se njihova tužba uvaži, osporeno rješenje tuženika poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi im trošak ovog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod činjenica iznesenih u pobijanom rješenju. U odnosu na tužbene navode ističe da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te da je pravilno primijenio odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09), Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine, broj: 80/13, 153/13, 78/15 i 12/18), Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine, broj 118/18) i Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš (Narodne novine, broj: 61/14 i 13/17, dalje u tekstu: Uredba). Smatra neosnovanim navode tužitelja da tuženik prilikom odlučivanja o prihvatljivosti za ekološku mrežu za zahvat nije uzeo u obzir zaštićeni status nekretnine označene čest. zem. 2498/189 K.O. M. D. kao i navod da je čitava nekretnina u zemljišno knjižnom i katastarskom smislu zaštićena. Ističe se naime, da je nesporno da na k. č. 2498/189 K.O. M. D. postoji zabilježba kulturna dobra, međutim, iz Rješenja Ministarstva kulture, uprave za zaštitu kulturne baštine, u točki 1. izreke rješenja da je jasno navedeno da se utvrđuje Arheološko nalazište G. (I. k.), M. D., općina L. na k.č. zem. 2498/189 (zk.ul. 643), k.o. M. D., a unutar poligona određenog slijedećim točkama 1. E=543169, N=4813276; 2. E=543291, N=4813236; 3. E=543206 N=4813101; 4. E=53186 N=4813104; 5. E=543124. N=4613141, 6. N=543140, E=4613170; 7. N=543134, E=46132320, ima status kulturnog dobra. Iz navedenog da je jasno da status kulturnog dobra nema cijela čestica zem. 2498/189 K.O. M. D. kako to tvrde tužitelji, već da status nepokretnog kulturnog dobra ima samo dio čestice unutar gore navedenih koordinata, a što da je i jasno navedeno u točki 4. mišljenja Konzervatorskog odjela u I., Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture (Klasa: 6142-08/19-10/0007; Urbroj: 532-04-02-18/01-19-04 od 10. siječnja 2019. dalje u tekstu: mišljenje Ministarstva kulture), u kojem se navodi da je arheološko nalazište u Rješenju o zaštiti točno omeđeno GPS točkama te isto rješenje da jasno navodi da se mjere zaštite nalazišta odnose na prostor unutar tih GPS točaka, a ne na čitavu nekretninu. Mišljenje Ministarstva kulture da se nalazi na str. 29. Studije. Nadalje, u pobijanom rješenju na str. broj 5. da je navedeno da primjedbe koje se odnose na arheološko nalazište G. (I. k.) nisu prihvaćene budući da se nalazište ne nalazi na području eksploatacijskog polja već oko 500 m južno, da ukupna površina k.č. 2498/189 K.O. M. D. (unutar kojeg se nalazi eksploatacijsko polje i arheološko nalazište) iznosi ukupno 361,04 ha, da eksploatacijsko polje zauzima oko 2,8%, a poligon arheološkog nalazišta oko 0,5% ukupne površine navedene čestice. Također da je navedeno da je prihvatljivost zahvata u odnosu na arheološko nalazište potvrđena mišljenjem Ministarstva kulture koje da navodi da je „Studija“, prema uputama Konzervatorskog odjela, ispravljena u dijelu koji se tiču kulturnih dobara te da je kao takva prihvatljiva sa stajališta zaštite kulturnih dobara. Također da se navodi da unutar eksploatacijskog polja te pristupa sa zapadne strane EP nema vidljivih arheoloških nalazišta i nalaza koji bi upućivali na postojanje arheološkog nalazišta te da je formiranje EP prihvatljivo. Nadalje, u mišljenju Ministarstva kulture da je navedeno da kulturna dobra u neposrednoj blizini nisu ugrožena zahvatom, te da registrirano kulturno dobro „Arheološko nalazište G.(I. k.) nije ugroženo planiranim zahvatom u prostoru s obzirom da se EP nalazi na udaljenost od oko 450 metara te da se mjere zaštite odnose samo na prostor unutar GPS točaka a ne na čitavu česticu. Slijedom navedenog da je jasno da je neosnovan navod tužitelja da mišljenje Ministarstva kulture nije razvidno te da nije uzeta u obzir činjenica da se nalazište nalazi u istoj zemljišno knjižnoj parceli. Tuženik dodatno ističe da su u poglavlju Studije 3.15. Kultura dobra, detaljno obrađena kulturna dobra s kartografskim prikazom svih kulturnih dobara. Nadalje, tuženik skreće pozornost da je u studiji u poglavlju 4.1.14. Miniranje, jasno navedeno da je iz proračuna vidljivo da je opasno područje od zračnog udarnog vala 33 metara kružno od minskog polja te da se u tom području stvara tlak koji štetno djeluje na ljude i građevine, a da se izvan navedenog područja tlak zračnog udara smanjuje i ne djeluje štetno na ljude te da ne nastaju oštećenja na građevinama. Također da je navedeno da je polumjer ugroženog područja od potresnog djelovanja eksploziva najviše 118 metara a što da je daleko manje od 450 metara koliko je udaljeno arheološko nalazište. Također da je iz sadržaja tužbenih navoda jasno da tužitelj ne razlikuje pojam procjene utjecaja zahvata na okoliš od pojma ocjene prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da o  davanju koncesije i koncesijskih odobrenja na predmetnoj nekretnini može odlučivati isključivo Ministarstvo kulture budući da je na nekretnini zabilježeno kulturno dobro, tuženik ističe da predmet ove upravne stvari nije gospodarsko korištenje nepokretnog kulturnog dobra ili pravo obavljanja gospodarskih djelatnosti u vezi s nepokretnim kulturnim dobrom prema odredbama iz članka 43. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj: 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 44/17 i 90/18, dalje u tekstu: Zakon o zaštiti kulturnih dobara) već da je predmet spora procjena prihvatljivosti namjeravanog zahvata na okoliš sukladno odredbama Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine, broj: 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, 118/18). Nadalje, nositelj zahvata da nema namjeru gospodarskog korištenja nepokretnog kulturnog dobra kako tvrdi tužitelj, već eksploataciju tehničko građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“ koje da je oko 450 m udaljeno od kulturnog dobra. Zakon o zaštiti okoliša da u članku 84. navodi da o zahtjevu za procjenu utjecaja na okoliš i zahtjevu za ocjenu o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš odlučuje Ministarstvo ili nadležno upravno tijelo u županiji, odnosno gradu Zagrebu, ovisno o zahvatima koji  su određeni u nadležnosti Uredbom o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode da je definirano kao Ministarstvo u članku 3. Uredbe dok da je u članku 5. stavak 2. navedeno da za zahvate iz priloga I uredbe, Ministarstvo odlučuje o zahvatu za procjenu utjecaja zahvata na okoliš te o zahtjevu za davanje upute o sadržaju studije zahvata na okoliš, prije njezine izrade. Nadalje, tuženik ističe da postupak davanja koncesije nije predmet ove upravne stvari te da je postupak davanja koncesije za eksploataciju već proveden od strane nadležnog Ureda državne uprave u S.-d. ž. putem javnog nadmetanja u skladu odredbama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj: 56/13, 14/14, 52/18 i 115/18) te Zakona o koncesijama (Narodne Novine, broj 143/12). Vezano za navode tužitelja da je prije 10 godina, od strane Ministarstva kulture odbijena mogućnost davanja dopuštenja za eksploataciju kamena na istom mjestu tuženik ističe da navedeno nije predmet rješavanja ove upravne stvari te da tužitelj nije priložio dokaz za navedenu tvrdnju, a tuženik da nema saznanja o vrsti, mjestu, sadržaju i opsegu te koncesije. Nadalje, vezano za navode usklađenosti s prostornim planom tuženik ističe da pitanje usklađenosti predmetnog zahvata s prostorno-planskom dokumentacijom čini meritum rješavanja upravne stvari izdavanja lokacijske dozvole, što da je predmet zasebnog upravnog postupka. Tuženik ističe i to da je sukladno članku 80. stavak 3. Zakona o zaštiti okoliša, u predmetnom sporu u pogledu prostorno-planske usklađenosti zahvata bilo dostatno priložiti podatke o usklađenosti zahvata s važećom prostorno-planskom dokumentacijom što da se dokazuje potvrdom nadležnog tijela prema zakonu kojim se uređuje prostorno uređenje. Nadalje, tuženik ističe da je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Sektor lokacijskih dozvola i investicija uprave za dozvole državnog značaja, izdalo 29. ožujka 2018. godine Potvrdu o usklađenosti zahvata s prostornim planovima (Klasa: 350-02/1808/12; Urbroj: 531-06-1-1-2-189-02) kojom je potvrđeno da je predmetni zahvat usklađen s prostornim planom S.-d. ž. i s prostornim planom O. L.. Usklađenost zahvata s prostornim planovima da je obrađena na str. 6. pobijanog rješenja te da se potvrda o usklađenosti nalazi na str. 19. Studije, dok da je u točki 3. Studije pod nazivom Opis lokacije zahvata detaljno obrađena usklađenost s prostornim planovima. U odnosu na navode tužitelja da se predviđa pristup do eksploatacijskog polja makadamskom cestom, a što prema praksi upravnog sudovanja nije dopustivo budući da nema zakonskog uporišta kada je u pitanju ova gospodarska aktivnost te ističe bogatu sudsku praksu, tuženik ističe da je, nastavno na gore navedeno u vezi s usklađenošću prostornih planova, u članku 75. Prostornog plana županije navedeno da će se pristup sa županijske ceste do eksploatacijskog polja osigurati pristupnim putem za koji će nositelj zahvata s Hrvatskim šumama sklopiti ugovor o izgradnji i korištenju. Pristup eksploatacijskom polju da je ucrtan i u grafički prikaz koji je sastavni dio pobijanog rješenja. Tuženik ističe da tužitelji nisu navedenu tvrdnju o sudskoj praksi potkrijepili niti jednim dokazom, te smatra da niti jedan od primjenjivih propisane ne brani izgradnju pristupne makadamske ceste te da pitanje pristupna makadamska cesta nije u nadležnosti tuženika, već da će uvjete priključenja pristupnog puta propisati nadležna županijska uprava za ceste. Tuženik smatra paušalnim navode tužitelja da studija ne obrađuje na kvalitetan način pitanje posljedica raspršivanja čestica pod utjecajem klasične dalmatinske bude, da je predmetna studija očito izrađena kompjuterskim putem ili da se radi o standardnoj studiji koja se primjenjivala na druge krajeve u kojima ne postoje veliki meteorološki ispadi te da bi konstantno raspršivanje moglo imati utjecaja na zdravlje lokalnih mještana. U odnosu na te navode ističe da ocjena utjecaja zahvata na okoliš mora osiguravati ostvarenje načela predostrožnosti u ranoj fazi planiranja zahvata kako bi se utjecaji zahvata sveli na najmanju moguću mjeru i postigla najveća moguća očuvanost kakvoće okoliša. Pobijano rješenje od 18. ožujka 2018. godine da sadrži 28 mjera zaštite okoliša te 3 programa praćenja stanja okoliša, a čime je osigurana ključna primjena opće prihvaćenih načela zaštite okoliša, odnosno načela predostrožnosti, načelo održivog razvitka, načelo očuvanja vrijednosti prirodnih dobara, bio raznolikosti i krajobraza te načelo primjenjivog pristupa. Navedene zaštite okoliša da podrazumijevaju korištenje dobrih iskustava, kao i uporabu proizvoda, opreme i uređaja te primjenu postupaka i sustava održavanja koji su najpovoljniji za okoliš, a upravo radi izbjegavanja rizika i opasnosti za okoliš i ljude. Tuženik dodatno ističe da je određen program praćenja stanja zraka u kojem je navedeno da će se mjeriti količinu ukupne taložne tvari te da će ovlaštena pravna osoba vršiti praćenje kvalitete zraka uslijed rada zahvata. Nadalje, tuženik ističe da se u pobijanom rješenju na str. 6. očitovao na primjedbu vezanu za utjecaj prašine budući da su naselja na dovoljnoj udaljenosti od zahvata (M. oko 940 m, B. oko 1.500 m, R. oko 840 m zračne linije), a rezultati proračuna odnosno modeliranja čestica prašine i ukupne taložne tvari i plinovitih onečišćujućih tvari u zraku pokazuje da su moguće vrijednosti u uvjetima istovremenog rada svih izvora onečišćenja manje od graničnih vrijednosti obzirom na zaštitu zdravlja ljudi, propisanih Uredbom o razinama onečišćujućih tvari u zraku. Granična vrijednost da je razina onečišćenosti ispod koje na temelju znanstvenih spoznaja ne postoji štetni učinak na ljudsko zdravlje i/ili okoliš u cjelini. Studija da na str. 98. navodi da je proračun koncentracije onečišćujućih tvari u zraku rađen za difuzni plošni izvor uz izbor svih kombinacija brzine vjetra i stabilnosti atmosfere te da je primijenjena tehnika tzv. konzervativne tehnike u modelu, a rezultati da se mogu smatrati kao „worst case“, odnosno kao najnepovoljniji slučaj. Tuženik nadalje naglašava da je prilikom izrade Studije utjecaja na okoliš sudjelovalo 10 stručnjaka, dok da je u Povjerenstvu od strane tuženika bilo 10 stručnjaka, različitih profesija i zvanja, da njihovim imenovanjem i postupanjem nije prekršena niti jedna odredba Zakona o zaštiti okoliša te da su članovi povjerenstva različitih struka i to: geolog, inženjer arhitekture, inženjer rudarstva, biolog, agronom, inženjer hortikulture. Tuženik također ističe da su u postupku studija više puta ispravljena sukladno stručnom mišljenju članova povjerenstva i očitovanju drugog državnog tijela, odnosno očitovanju Ministarstva kulture, a sve kako bi se osiguralo ostvarenje načela predostrožnosti u ranoj fazi planiranja zahvata te kako bi se utjecaji zahvata sveli na najmanju moguću mjeru i postigla najveća moguće očuvanosti kakvoće okoliša.  Tuženik dodatno ističe da su  prije donošenja rješenja o prihvatljivosti zahvata za okoliš uzeti u obzir rezultati studije utjecaja zahvata na okoliš, mišljenja tijela određenih posebnim propisom, te da su razmotrene sve primjedbe, prijedlozi i mišljenja javnosti i zainteresirane javnosti, a sve u skladu s članku 89. stavak 5. Zakona o zaštiti okoliša te članku 21. Uredbe. Tužitelji da niti jednim navodom u tužbi nisu dokazali da će predmetni zahvat imati negativan utjecaj na okoliš, da u postupku nisu poštivana sva pravila postupka te da nisu dokazali  zašto te iz kojih razloga mjere i programi koji su navedeni u rješenju nisu dovoljni, odnosno dostatni za provođenje ovog zahvata. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

Sud je rješenjem u smislu odredbe članka 19. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje ZUS) pozvao K. B.d.o.o., L., da kao zainteresirana osoba sudjeluje u ovom sporu  i dostavi odgovor na tužbu.

              Zainteresirana osoba se u odgovoru na tužbu protivi tužbi predlažući istu kao neosnovanu odbiti uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova ovog spora. U bitnome navodi kako tužba obiluje  izrazima kojima se neopravdano „pretjeruje“ u korist stajališta tužitelja, da tužitelji koriste termin „ brojne primjedbe mještana“ za primjedbe tužitelja (dakle, stranaka u ovom postupku, a nikako ne i mještana kao cjeline), a pored toga, samim pregledom njihovih adresa navedenih u samoj tužbi da je očito da većina njih i nisu „mještani“, da su teze tužitelja, prema kojima bi dopuštenjem ovog zahvata prestao svaki turizam u regiji (pa čak i u samom Imotskom) te da bi ovo predstavljao nasilno nametanje ovakve djelatnosti…., da su neistinite, no, da su plasirane kako bi se pokušalo prikazati opće negodovanje lokalne zajednice s projektom – a što da je u potpunoj kontradikciji sa stvarnim stanjem stvari. Ovo stoga jer da su se mještani L. već odavno opredijelili na način da podržavaju ovaj projekt koji da bi trebao donijeti veliki prihod, zapošljavanje, a time i razvoj samoj O. L., radi čega da su u ovaj projekt,  prilikom samog donošenja Prostornog plana predvidjeli i precizno unijeli u svoj Prostorni plan, a pored toga da ga na svaki mogući način podržavaju, i nadaju mu se kako bi se podigla zaposlenost, gospodarska aktivnost i sami prihodi Općine. Ističe se da su samo tužitelji ti koji na sve moguće načine, zbog svojih osobnih interesa, pokušavaju opstruirati projekt, odnosno odgoditi zainteresiranoj osobi planirani početak predmetne gospodarske aktivnosti. Nadalje se ističe da je, suprotno tvrdnji tužitelja, na primjedbe odgovoreno i usmenim i pisanim putem te da je tuženik odlučivao uzimajući u obzir i primjedbe i očitovanje na primjedbe. Primjedbe da su bile neosnovane te da ničim nisu dovodile u pitanje donošenje pozitivnog rješenja tuženika. U odnosu na primjedbe tužitelja da tuženik nije uzeo u obzir zaštićeni status područja obzirom na kulturno dobro „I. k.“ ističe se da je studija navedeno kulturno dobro uzela u obzir, da se o tom lokalitetu očitovalo i samo meritorno tijelo – Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u I., koji da je izrijekom naveo da unutar eksploatacijskog polja nema vidljivih arheoloških nalazišta ili nalaza te da je formiranje EP prihvatljivo, da nikakva kulturna dobra u neposrednoj blizini EP nisu ugrožena ovim zahvatom te da „Arheološko nalazište G.“ (I. k.) nije ugroženo planiranim zahvatom. Tuženik da je prilikom odlučivanja imao mišljenje meritornog tijela koje tvrdi da ne postoji nikakav štetni utjecaj od planiranog zahvata za ikakvo kulturno dobro a pogotovo izrijekom navedenu „I. k.“; pa da su svi navodi tužitelja koji tvrde suprotno, i neistiniti i neosnovani i nedokazani, a pogotovo da imaju manju snagu argumenta od stručnog i nadležnog državnog tijela te se u tom smislu smatra neprimjerenim da tužitelji ocjenjuju je li djelatnost kamenoloma spojiva ili nespojiva s očuvanjem arheoloških nalazišta. Studija da je izrijekom obradila problematiku utjecaja planiranog zahvata na samu I. k. a što da je obrađeno poglavljem 3.15. Studije (str. 90. i 91.) a tuženik da je ozbiljno razmatrao po tom pitanju, a rezultat toga da je predmetni upravni akt. Iz Studije i iz priloženih topografskih mapa da je očito da  između I. k. i planiranog zahvata postoji i javna prometnica koja spaja naselje R. sa županijskom cestom. Nadalje, zainteresirana osoba smatra bespredmetnim navode tužitelja da nadležno tijelo za davanje koncesije može biti jedino Ministarstvo kulture, a ne tuženik obzirom da je predmet ovog postupka ocjena zakonitosti ovdje napadanog rješenja kojim da se ne dodjeljuje koncesija već da se planirani zahvat ocjenjuje prihvatljivim za zaštitu okoliša te da je isključivo tuženik, a ne Ministarstvo kulture, nadležan za donošenje takvog rješenja. Ističe se nadalje da čl. 43. a-k Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara regulira izdavanje koncesije (od strane Ministarstva kulture) za gospodarstvo korištenje nepokretnog kulturnog dobra. U konkretnom slučaju, planirani zahvat EP da ničim ne zadire u granice definiranog kulturnog dobra koje da su precizno određene. Obzirom da se radi o zahvatu EP (eksploatacija rudnih bogatstva RH) nadležnost za izdavanje koncesije da je izrijekom i isključivo definirana. Zainteresirana osoba smatra bespredmetnim te neosnovanim i navode tužitelja da bi planirani zahvat EP bio u suprotnosti sa prostorno planskom dokumentacijom, spominjanja da je brdo „V.“ predviđeno za vidikovac, da je M. D. zaštićen kao ruralna cjelina kao arheološki lokalitet, da je Ivanova kula zaštićeno kulturno dobro, radi čega  da nije moguće na navedenom lokalitetu ishoditi dopuštenje za eksploataciju jer bi se tako potpuno uništila kulturna dobra te dovelo do teških posljedica za M. D. i njegovu okolicu.  Ovo stoga jer da se u ovom postupku ne odlučuje o dozvoli za eksploataciju i sl., već da se samo potvrđuje da je namjeravani zahvat prihvatljiv za okoliš te da se propisuju potrebne mjere kojih se investitor mora držati. Ističe se i to da je planirano EP izrijekom predviđeno člankom 15. st. 20. – 25. Prostornog plana O. L. i to upravo u granicama u kojima se zahvat planira izvesti. Stoga da su navodi o tome da bi takvo eksploatacijsko polje na bilo koji način ugrožavalo arheološka nalazišta ili zaštićena kulturna dobra – u potpunosti  deplasirani a ako tužitelji maju prigovore na takav prostorni plan – raspravi o tome da nije mjesto u sklopu ovog postupka već da su o tome  trebali prigovarati i uključiti se u raspravu u trenutku kada se usvajao Prostorni plan O. L.. Povodom ovog postupka da se Ž. S.-d. izrijekom očitovala pismenom od 19. ožujka 2018. na način da je izdala podatke o prostoru prema prostorno-planskoj dokumentaciji, kojim je izrijekom i nedvojbeno navedeno da se predmetna nekretnina nalazi u zoni izdvojeno građevinsko područje izvan naselja za gospodarsku namjenu, površine za iskorištavanje mineralnih sirovina E3. Zainteresirana osoba smatra bespredmetnim i navode tužitelja da bi pregledom Prostornog plana po njima proizlazilo da je naglasak razvoja O.L. na razvoju agroturizma, da se grade vile s bazenima, da se I. već naziva „novom Toscanom“, sa naglaskom na seoski turizam, te da „ovakav prostorni plan, imajući u vidu brojne kontradiktornosti nije podoban za ocjenu njegove valjanosti a posebno da nije podoban za takvu intervenciju Ministarstva zaštite okoliša i energetike kojom bi se u mjestu M. D. nasilno nametnula ova eksploatacijska djelatnost“, te da nitko više od stranih turista neće doći u I. i okolna mjesta nakon ovakvog zahvata. Navodi naime da su gornji navodi bespredmetni jer da se odnose na samu prostorno-plansku problematiku, a ne na osnovanost/neosnovanost procjene da je planiran zahvat prihvatljiv s aspekta zaštite okoliša. Ističe se i to da planirani zahvat ničim nije nasilno nametnut, već da je O. L. planirala takvu djelatnosti koja da doprinosi gospodarskom rastu općine te da ju je smjestila na područje koje smatra optimalnim za takvo što. Dapače, i sam postupak pred tuženikom da je ukazao da ne postoji nikakav štetni utjecaj od takvog zahvata. Pogotovo da se tendencioznim i pretjeranim ukazuju navodi tužitelja da bi zbog ovakvog zahvata turisti prestali dolaziti čak i u sami I.. Zainteresirana osoba smatra neosnovanim i prigovore tužitelja Studiji u vezi pristupa do EP makadamskom cestom, da ista ne obrađuje na kvalitetan način pitanja posljedica dalmatinske bure, kakve bi posljedice mogle biti na zdravlje mještana, o kojim se vrstama filtera u pogonima za mljevenje radilo…, navodeći da je Studiju izradio ovlaštenik Ministarstva zajedno s povjerenstvom imenovanim od strane Ministarstva, na pravilan i cjelokupan način. Dapače, tijekom postupka, tuženik da je postupao s potpunom pažnjom, inzistirajući na dodatnim analizama i dopunama Studije po svim pitanjima kojima je smatrao potrebnim. Stoga, da je i sama Studija rezultat ozbiljnog i dugog rada od strane ovlaštene i stručne osobe, a tuženik da se nije zadovoljio samim formalnim postojanjem studije već da je inzistirao na doradama i dodatnim analizama sve dok se nije u potpunosti uvjerio u ispravnost Studije te u potpunu prihvatljivost planiranog zahvata s aspekta zaštite okoliša. Smatra bespredmetnim i zaključak tužitelja da „je pravno neodrživa mogućnost da Ministarstvo zaštite okoliša i energetike isključivo odlučuje o koncesijskom odobrenju nositelja zahvata, a da o istome ne odlučuje Ministarstvo kulture“ ističući da je predmet ovog postupka zakonitost upravnog akta kojim se utvrđuje da je planirani zahvat prihvatljiv s aspekta zaštite okoliša a ne izdavanje koncesijskog odobrenja. Iz svega gore navedenog da proizlazi da tužitelji iznose bespredmetne argumente, neistinite tvrdnje koje da ničim ne dokazuju, te da u okviru navoda iz tužbe ničim nisu doveli u pitanje zakonitost i osnovanost upravnog akta tuženika protiv kojeg su ustali tužbom.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužitelji su po svom opunomoćeniku na raspravi održanoj dana 18. listopada 2018. ustrajali u navodima tužbe i tužbenom zahtjevu u bitnome ponavljajući navode iz tužbe dodajući da bi iz dokumentacije koja prileži odgovoru na tužbu zainteresirane osobe proizlazilo da bi ova nekretnina trebala spadati u izdvojeno građevinsko područje izvan naselja za gospodarsku namjenu, međutim, isto da ne proizlazi iz zemljišnih knjiga za k.o. M. d.. Ističu da tuženik nije od Ministarstva kulture do danas zatražio izradu elaborata temeljem kojeg će s jedne strane ova nekretnina imati propisanu zaštitu, u onom dijelu koji spada u izričitu zaštitu, a također da nije niti napravljena parcelacija temeljem kojeg bi ova nekretnina bila izdvojena od čitave površine nekretnine koja je upisana u registar kulturnih dobara u vrijeme kada sud odlučuje u ovom predmetu. Posebno se napominje da je nositelj zahvata zatražio izmjenu prostorno planske dokumentacije kod općine L. prezentirajući znatno manju površinu mjesta eksploatacije u odnosu na površinu koja bi zapravo predstavljala kamenolom sa popratnim sadržajem. Navedeni kamenolom, odnosno mjesto na kojem bi se trebalo nalaziti, niti na današnji dan da nema odgovarajuću pristupnu cestu pa da je upitno poštivanje  zakonskih propisa  koji se tiču odobrenja za eksploataciju od 100.000 m3 kamena na površini većoj od 10 ha. S obzirom na navedeno ovdje da se radi o pravnom pitanju koje glasi: je li nositelj zahvata do danas bez suglasnosti Ministarstva kulture mogao ishoditi prezentirana odobrenja, je li mjesto zahvata zaista u onoj površini koja je prezentirana te je li moguće imajući u vidu status ove nekretnine, njezin status u prostornom planu općine L. kao arheološkog lokaliteta i vidikovca, za istu upravo od tuženika tražiti i dobiti planirana odobrenja koja prethode izdavanju koncesije. Predloženo je da sud u nastavku spora od Ministarstva kulture Republike Hrvatske zatraži obavijest da li se namjeravani zahvat eksploatacije tehničko građevinskog kamena na budućem eksploatacijskom polju na bilo koji način protivi Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, imajući u vidu dokumentaciju koja prileži spisu te da se nakon navedenog  provede očevid na licu mjesta u prisustvu vještaka mjernika te vještaka građevinske struke koji bi procijenio u kojoj površini namjeravani eksploatacijski pothvat zaista obuhvaća spornu nekretninu kao i njegov točni položaj.

              Tuženik je po svom opunomoćeniku, u odnosu na gornje navode tužitelja istakao kako većina izloženog nije predmet ovog upravnog spora, da tužitelji nisu dokazali da imaju pravni interes za pokretanje i rješenje ovog upravnog spora sukladno odredbama članku 167. i 168. Zakona o zaštiti okoliša koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, da stoga ističe  prigovor promašene aktivne legitimacije za podnošenje tužbe u ovom upravnom sporu. Ističe se naime, da bi tužitelji imali pravni interes za ovaj spor da njihova konkretna vlasnička prava trebaju biti povrijeđena, da se ocjenom da li je pojedini zahvat prihvatljiv za okoliš ili nije ne dovede u pitanje vlasnička prava tužitelja niti druga prava budući da se u predmetnom postupku utvrđuje hipotetska okolnost utjecaja zahvata na okoliš kada bi isti jednog dana bio realiziran. Međutim, predmetni zahvat da se ne realizira na temelju pobijanog rješenja nego na temelju valjane lokacijske i građevinske dozvole. U odnosu na tužitelje K. B., T.Š., J. B. i M. M. ističe da nisu mještani već da žive u S., D. R. i P., te da isti niti jednim činom nisu sudjelovali u svojstvu zainteresirane javnosti. Stoga da treba razmotriti da li je tužbu potrebno odbaciti kao nedopuštenu. U odnosu na meritum izlaže kao u odgovoru na tužbu i obrazloženju pobijanog rješenja te se protivi predloženim dokaznim prijedlozima ističući da u predmetu već postoji mišljenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine vezano za predmetnu nekretninu.

              Zainteresirana osoba je po svom opunomoćeniku istekla da se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, pridružuje netom iznesenim navodima tuženika naglašavajući prigovor nedostatka pravnog interesa i nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Pridružuje se i navodima da u spisu već postoji mišljenje konzervatora te dokazni prijedlog tužitelja smatra bespredmetnim kao i dokazni prijedlog tužitelja očevida na licu mjesta radi provjere površine i položaja namjeravanog zahvata uz sudjelovanje vještaka navodeći da nije predložen na odlučnu činjenicu u ovom sporu. Većina navoda iznesenih na današnjem ročištu da se ne odnose na predmet spora odnosno pobijano rješenje tuženika kojim je prihvaćena Studija te utvrđena „pravila ponašanja“ koja zainteresirana osoba mora poštovati u slučaju ostvarenja planiranog zahvata. Prigovori tužitelja da se ne diraju u to. Pored toga, protivno navodima tužitelja pobijanim rješenjem da je uzeta u obzir kvaliteta zemljišta po pitanju postojanja evidentiranog kulturnog dobra u okolici, da su i studiju i rješenje donijeli za to ovlašteni i kvalificirani ljudi, da se kvaliteta zemljišta te  prostorno planske pozicije ne utvrđuju izvatkom iz zemljišnih knjiga već prostorno planskom dokumentacijom koja je donesena i koja je na snazi te propisuje upravo ono za što je zatraženo donošenje pobijanog rješenja. Zbog navedenog i po pitanju merituma tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan. Zbog navedenog, zainteresirana osoba da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.

Tužitelji su po svom opunomoćeniku u odnosu na gornje navode u pogledu postojanja aktivne legitimacije naveli da se radi o mještanima mjesta koja se nalaze u neposrednoj blizini eksploatacijskog polja te osobama koje sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodnim konvencijama te drugim propisima imaju pravo sudjelovati u upravnim postupcima koji se tiču ove nekretnine, pa samim time i podnijeti ovakvu tužbu. Ističe se i to da spisu ne prileži nikakva obavijest Ministarstva kulture na koju se upućuje te da se ustraje u gornjem prijedlogu.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis te isprave koje prileže istom, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis.

Ovaj sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za od Ministarstva kulture Republike Hrvatske zatraži obavijest da li se namjeravani zahvat eksploatacije tehničko građevinskog kamena na budućem eksploatacijskom polju na bilo koji način protivi Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kao i dokazni prijedlog očevida na licu mjesta u prisutnosti vještaka mjernika te vještaka građevinske struke radi procjene koju površinu nekretnine predmetni namjeravani zahvat te točan položaj istoga, kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a po ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je po zahtjevu nositelja zahvata K. B. d.o.o., A. S. ., L. (ovdje zainteresirane osobe)  od 5. veljače 2018. namjeravani zahvat – eksploatacija – tehničko građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“, O. L., S.-d. ž., površine 10,388 ha i planirane maksimalne godišnje eksploatacije 100 000 m3, tehničko – građevnog kamena, nositelja zahvata K. B. d.o.o. L. temeljem studije o utjecaju na okoliš koju je izradio u svibnju 2018. godine, a dopunio u kolovozu 2018. godine te siječnju 2019. godine, ovlaštenik I. U. M.d.o.o. iz Z. – prihvatljiv za okoliš uz primjenu zakonom propisanih i ovim Rješenjem utvrđenih mjera zaštite okoliša (A) i provedbu programa praćenja stanja okoliša (B).

              Kako iz podataka spisa proizlazi da je osporeno rješenje doneseno po zahtjevu nositelja zahvata – zainteresirane osobe, koji zahtjev je kod tuženika zaprimljen dana 30. travnja 2018., to su za rješavanje ove upravne stvari sukladno odredbi članka 71. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“ broj: 118/18) mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“ broj 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, - dalje: ZZO) kojim se uređuju temeljna načela i ciljevi zaštite okoliša i održivog razvitka.

Prema članku 3. ZZO-a (Opće odredbe) zaštitom okoliša osigurava se cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje bioraznolikosti i krajobrazne raznolikosti te georaznolikosti, racionalno korištenje prirodnih dobara i energije na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet zdravog života i temelj koncepta održivog razvitka (stavak 1.), okoliš je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (stavak 2.), zahvatima u okoliš smije se utjecati na kakvoću življenja, zdravlje ljudi, biljni i životinjski svijet u okvirima održivog razvitka (stavak 3.), a cjelovito upravljanje zaštitom okoliša provodi se na način da se ostvari održivi razvitak sukladno ovom Zakonu i posebnim propisima (stavak 4.).

Odredbom članka 78. stavka 1. ZZO-a propisano je da zahvati za koje je obvezna procjena utjecaja na okoliš i zahvati za koje se provodi ocjena o potrebi procjene utjecaja na okoliš utvrđuju se uredbom iz stavka 3. ovoga članka.

Odredbom članka 80. stavka 1. ZZO-a propisano je da se postupak kojim se provodi procjena utjecaja zahvata na okoliš i postupak kojim se provodi ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, provode na pisani zahtjev nositelja zahvata (stavak 1.). Zahtjev za procjenu utjecaja zahvata na okoliš obvezno sadrži: 1. podatke o nositelju zahvata: za pravnu i fizičku osobu obrtnika naziv i sjedište tvrtke, OIB, ime odgovorne osobe, broj telefona i adresu elektroničke pošte, za fizičku osobu: ime i prezime, adresu; broj telefona i adresu elektroničke pošte, 2. podatke o lokaciji i zahvatu: za lokaciju naziv jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave gdje se nalazi lokacija zahvata, uključujući podatke o katastarskoj općini, za zahvat točan naziv zahvata s obzirom na popise zahvata iz uredbe iz članka 78. stavka 3., 3. podatke o usklađenosti zahvata s važećom prostorno-planskom dokumentacijom što dokazuje odgovarajućom potvrdom, uvjerenjem i sl. tijela nadležnog prema zakonu kojim se uređuje prostorno uređenje, 4. odgovarajući akt nadležnog tijela o potrebi provedbe ocjene o prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu sukladno posebnom propisu, 5. podatke o ovlašteniku, što dokazuje preslikom suglasnosti, koju je ovlaštenik pribavio od Ministarstva, za obavljanje stručnih poslova zaštite okoliša – za izradu studija o utjecaju zahvata na okoliš uključujući po potrebi i studiju o prihvatljivosti planiranog zahvata za prirodu, 6. studiju o utjecaju zahvata na okoliš u pisanom, te u obliku optičkog ili elektromagnetskog medija. Ukoliko je odgovarajućim aktom nadležnog tijela određena provedba ocjene prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu sukladno posebnom propisu, studija mora sadržavati odgovarajuću stručnu podlogu (stavak 2.).O zahtjevu nositelja zahvata za procjenu utjecaja zahvata na okoliš nadležno tijelo informira javnost i zainteresiranu javnost nakon što utvrdi da zahtjev sadrži sve propisane podatke i dokaze sukladno odredbama ovoga Zakona i uredbe iz članka 78. stavka 3. ovoga Zakona (stavak 3.). Ako nositelj zahvata zahtjev iz stavka 2. ovoga članka ne podnese na propisani način i sa propisanim sadržajem niti nakon što je posebnim zaključkom Ministarstva ili nadležnog upravnog tijela u županiji, odnosno Gradu Zagrebu pozvan da zahtjev u određenom roku dopuni sukladno propisanom sadržaju, zahtjev će posebnim rješenjem odbaciti (stavak 4.).Rok za dopunu zahtjeva u smislu odredbe stavka 4. ovoga članka može se utvrditi najduže na tri mjeseca od dana dostave zaključka kojim se dopuna zahtijeva (stavak 5.).Ako Ministarstvo ili nadležno upravno tijelo u županiji, odnosno Gradu Zagrebu na temelju ovoga Zakona i posebnih propisa utvrdi da zahtjev iz stavka 2. ovoga Zakona nije na zakonu osnovan, posebnim rješenjem će zahtjev odbiti (stavak 6.).

Odredbom članka 85. stavka 1. ZZO-a propisano je da je Studija o utjecaju zahvata na okoliš stručna podloga koja obuhvaća sve potrebne podatke, dokumentaciju, obrazloženja i opise u tekstualnom i grafičkom obliku, prijedlog ocjene prihvatljivosti zahvata i mjere zaštite okoliša u odnosu na zahvat, te po potrebi, program praćenja stanja okoliša. Na temelju studije o utjecaju zahvata na okoliš provodi se procjena utjecaja zahvata na okoliš. Stavkom 2. istog članka je propisano da Studija o utjecaju zahvata na okoliš mora sadržavati i glavnu ocjenu o prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu ako je takva obveza utvrđena aktom iz članka 80. stavka 2. podstavka 4. ovoga Zakona. Stavkom 3. je propisano da  Studija utjecaja na okoliš za zahvat koji može imati utjecaj na vode mora uzeti u obzir zahtjeve sukladno posebnom propisu, dok je stavkom 4. propisano da Studija o utjecaju zahvata na okoliš mora biti izrađena na temelju najnovijih, vjerodostojnih i dostupnih podataka.

Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZO-a u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš svojim mišljenjem sudjeluje savjetodavno stručno povjerenstvo (dalje u tekstu: povjerenstvo), koje za svaki pojedini zahvat imenuje ministar, odnosno čelnik nadležnog upravnog tijela u županiji te u Gradu Zagrebu. Ako se predviđa veći broj zahvata iste vrste, može se imenovati stalno povjerenstvo za tu vrstu zahvata. Povjerenstvo ocjenjuje utjecaj zahvata na okoliš, njegovo vrednovanje i prihvatljivost na temelju studije o utjecaju zahvata na okoliš te Ministarstvu, odnosno nadležnom upravnom tijelu u županiji te u Gradu Zagrebu daje mišljenje o prihvatljivosti zahvata, predlaže moguće varijante za okoliš i mjere zaštite okoliša te program praćenja stanja okoliša (stavak 2.). U jedinstvenom postupku iz članka 77. stavka 1. ovoga Zakona povjerenstvo ocjenjuje i utjecaj na ekološku mrežu, daje mišljenje o prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu, te predlaže i mjere ublažavanja i sprječavanja, način praćenja provedbe mjera ublažavanja i sprječavanja značajnog negativnog utjecaja na ekološku mrežu (stavak 3.).

              Člankom 89. stavkom 1. ZZO-a propisano je da se o zahtjevu za procjenu utjecaja na okoliš odlučuje rješenjem, a stavkom 2. je propisano da rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš utvrđuje se da je namjeravani zahvat prihvatljiv za okoliš uz primjenu mjera zaštita okoliša te može sadržavati program praćenja stanja okoliša. Stavkom 3. istog članka je propisano da ukoliko se rješenjem odlučuje o prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu, rješenje sadrži i mjere ublažavanja i sprječavanja utjecaja na ekološku mrežu, način praćenja provedbe mjera ublažavanja i sprječavanja značajnog utjecaja na ekološku mrežu.

Uredbom o procjeni utjecaja zahvata na okoliš (Narodne novine, broj 61/14 i 3/17 - dalje: Uredba) pobliže se određuje zahtjev i kriteriji za procjenu utjecaja zahvata na okoliš, sadržaj studije o procjeni utjecaja zahvata na okoliš u slučaju kada sadržaj studije nije određen uputom, način sudjelovanja ovlaštenika koji je izradio studiju o procjeni utjecaja zahvata na okoliš, način pojedinačnih ispitivanja i kriteriji na temelju kojih se odlučuje o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, način davanja ocjene; zahtjev za izdavanje upute o sadržaju studije o procjeni utjecaja na okoliš i način izdavanja te upute; obvezni sadržaj pismena koja se izdaju vezano za informiranje javnosti i sudjelovanje zainteresirane javnosti u postupcima: procjene utjecaja zahvata na okoliš, ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš i izdavanja upute o sadržaju studije o procjeni utjecaja zahvata na okoliš, te način rada i obvezni sadržaj mišljenja koje izdaje povjerenstvo koje sudjeluje u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš, izradu smjernica za izradu studija utjecaja na okoliš, sadržaj elaborata iz članka 82. stavka 2. podstavka 3. Zakona, te druga pitanja s tim u vezi.

Člankom 7. stavkom 1. Uredbe je propisano da Studija o utjecaju zahvata na okoliš (u daljnjem tekstu: studija) obvezno sadrži poglavlja sa sadržajem kako je određeno u Prilogu IV. ove Uredbe, a stavkom 2., je propisano da kada zahvat može imati značajan negativan utjecaj na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže (u daljnjem tekstu: ekološka mreža) prema posebnim propisima kojima se uređuje zaštita prirode, sadržaj studije uključuje i poglavlje koje obrađuje utjecaje zahvata na ekološku mrežu sukladno tim propisima (u daljnjem tekstu: Glavna ocjena).

Člankom 14. Uredbe je propisano da nakon provedene javne rasprave prema odluci iz članka 13. stavka 1. ove Uredbe, nadležno tijelo sva mišljenja, primjedbe i prijedloge iz javne rasprave, dostavlja na očitovanje nositelju zahvata putem ovlaštenika. Svojim očitovanjem nositelj zahvata obvezan je predložiti i konačne mjere zaštite okoliša i program praćenja stanja okoliša vezano uz zahvat. Ako se u okviru postupka procjene utjecaja na okoliš provodi i glavna ocjena, očitovanje treba sadržavati i prijedlog mjera ublažavanja negativnih utjecaja na ekološku mrežu te program praćenja i izvješćivanja o stanju ekološke mreže (stavak 1.).  Očitovanje nositelja zahvata iz stavka 1. ovoga članka sa svim mišljenjima, primjedbama i prijedlozima iz javne rasprave nadležno tijelo dostavlja povjerenstvu na razmatranje i donošenje mišljenja o prihvatljivosti zahvata (stavak 2.). Povjerenstvo će razmotriti mišljenja, primjedbe i prijedloge te očitovanje iz stavka 2. ovoga članka, obrazložiti razloge njihova prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja u odnosu na najprihvatljiviju varijantu zahvata, te će donijeti mišljenje o prihvatljivosti zahvata (stavak 3.).

Iz podataka spisa predmeta upravnog tijela je razvidno kako slijedi:

-da je nositelj zahvata K. B.d.o.o. – zainteresirana osoba uz zahtjev za procjenu utjecaja na okoliš eksploatacije tehničko-građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“ O. L., S.-d. ž., priložio: potvrdu Uprave za dozvole državnog značaja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Klasa: 350-02/18-02/12; Urbroj: 531-06-1-1-2-18-02 od 29. ožujka 2018., o usklađenosti planiranog zahvata s prostorno-planskom dokumentacijom, rješenje Uprave za zaštitu prirode Ministarstva, Klasa: UP/I-612-07/18-60/32; Urbroj: 517-07-1-1-2-18-4 od 17. travnja 2018., da je planirani zahvat prihvatljiv za ekološku mrežu, Studiju o utjecaju na okoliš (dalje- Studija) koju je izradio ovlaštenik I. U. M.d.o.o. iz Z., kojem je tuženik izdao rješenje za obavljanje stručnih poslova zaštite okoliša; izrada studija o utjecaju zahvata na okoliš, Klasa: UP/I-351-02/13-08/107; Urbroj: 517-06-2-2-2-13-2 od 24. listopada 2013. godine, a koja Studija je izrađena u svibnju 2018., a dopunjena u kolovozu 2018. i u siječnju 2019.

-da je dana 01. lipnja 2018. na internetskim stranicama tuženika  objavljena Informacija o zahtjevu za procjenu utjecaja na okoliš eksploatacije tehničko-građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“, O. L., S.-d. ž., Klasa: UP/I-351-03/18-02/39; Urbroj: 517-06-2-1-1-18-2 od 30. svibnja 2018.,

-da je dana 10. srpnja 2018. donesena Odluka o imenovanju savjetodavnog stručnog povjerenstva u postupku procjene utjecaja na okoliš (dalje: Povjerenstvo),

-da je tijekom upravnog postupka Povjerenstvo  održalo sjednicu dana 26. srpnja 2018. godine u L., koje prigode je obišlo predmetnu lokaciju, te je na sjednici utvrdilo da je Studija cjelovita i u svojim bitnim elementima stručno utemeljena i izrađena u skladu s propisima, te predložilo da se istu dopuni u skladu s primjedbama članova Povjerenstva i nakon dorade i suglasnosti članova uputi na javnu raspravu (zapisnik prileži spisu tuženog tijela),

-da je tuženik, nakon što je Studija dopunjena, donio dana 19. rujna 2018. Odluku o upućivanju Studije na javnu raspravu te je zamolbom za pravnu pomoć  povjerio koordinaciju (osiguranje i provedbu) javne rasprave Upravnom odjelu za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša S.-d. ž.,

-da je javna rasprava provedena u razdoblju od 29. listopada do 28. studenog 2018. u službenim prostorijama O. L., a tijekom koje je javnosti bio omogućen uvid u Studiju i sažetak Studije, a koji su bili dostupni javnosti i na Internet stranicama tuženika,

-da je Obavijest o javnoj raspravi objavljena  u dnevnom listu „S. D.“ te ne internetskim stranicama i oglasnim pločama S.-d. ž. i O. L.,

-da je u sklopu javne rasprave održano  javno izlaganje 23. studenog 2018. u službenim prostorijama O. L., L.,

-da su tijekom javnog uvida zaprimljene pisane primjedbe javnosti i zainteresirane javnosti na Studiju i to jedna pisana primjedba opunomoćenika odvjetnika M. Ž. uz koju je priložena i peticija s potpisima 515 građana te je u knjigu primjedaba koja je bila izložena uz dokumentaciju upisano 9 primjedbi koje su upisivali zainteresirani građani,

-da je Povjerenstvo dana 7. veljače 2019. održalo drugu sjednicu u Z.  na kojoj je donijelo Mišljenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš kojim je ocijenilo predmetni zahvat prihvatljivim za okoliš i predložilo mjere zaštite okoliša te program praćenja stanja okoliša.

Pregledom stanja spisa, osporenog rješenja i svih spisu tijekom upravnog postupka i ovog spora priloženih dokaza, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, ovaj sud ne nalazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja došlo do povrede postupka ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što bi imalo za posljedicu donošenje zaključka kako namjeravani zahvat nije prihvatljiv za okoliš i ekološku mrežu.

U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a koji prigovor su istaknuli tuženik i zainteresirana osoba u tijeku ovog spora, navodeći, u bitnome, da predmetna procjena utjecaja zahvata na okoliš ne dira u ničija vlasnička niti druga prava, da tužitelji K. B., T. Š., J. B. i M. M. nisu mještani te da ni jednim činom nisu sudjelovali u svojstvu zainteresirane javnosti, za reći je da navedeni prigovor ovaj sud smatra neosnovanim.

Naime, prema odredbi članka 168. stavka 1. ZZO-a propisano je da osobe iz članka 167. stavka 1. ovoga Zakona koje su u svojstvu zainteresirane javnosti sudjelovale u postupcima uređenim ovim Zakonom imaju pravo osporavati odgovarajući upravni akt tijela javne vlasti, za koji je ovim Zakonom, odnosno posebnim zakonom predviđena mogućnost podnošenja žalbe odnosno tužbe, te izjaviti žalbu Ministarstvu, odnosno podnijeti tužbu nadležnom sudu u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonom, a radi osporavanja zakonitosti akata, radnji ili propusta.

              Iz navedenog proizlazi kako se tužbena legitimacija posebnim propisima može priznati širokom krugu osoba, kao što je to učinjeno Zakonom o zaštiti okoliša sukladno Konvenciji o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori 1/07, tzv. Aarhuška konvencija), a koja je za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. Naime, jedan od stupova Aarhuške konvencije, a koja konvencija je od iznimnog značaja u ostvarivanju prava na zaštitu okoliša, je pravo na pristup pravosuđu u pitanjima okoliša radi osiguranja neovisnog nadzora nad donošenjem odluka o okolišu. U skladu s člankom 9. Aarhuške konvencije, a imajući u vidu ciljeve konvencije, a jedan od ciljeva je osiguranje djelotvornog pravnog lijeka za zaštitu postupovnih i materijalnih prava zajamčenih pravom Europske unije u području okoliša, preduvjet dokazivanja povrede prava ili dovoljnog interesa radi dobivanja aktivne legitimacije za osporavanje odluke mora se tumačiti i primjenjivati u kontekstu davanja šireg pristupa pravosuđu. Prava koja mogu biti povrijeđena obuhvaćaju postupovna prava pojedinca kao i materijalna prava zajamčena pojedincu.

U navedenom, sud je mišljenja kako u upravnim postupcima vezanim za procjenu utjecaja na okoliš, po prirodi upravne stvari, status stranke bi valjalo priznavati šire nego kod predmeta postupka kojeg pravni učinci odluke ne sežu dalje od ostvarivanja prava, obveza ili pravnih interesa stranka koje su sudjelovale u upravnom postupku. Po stavu ovog suda, a pri tome cijeneći regulativu citiranih članka 167. i 168. ZZO-a i članak 9. Aarhuške konvencije, za priznanje svojstva stranke u takvim postupcima dostatna je i sumnja da joj je pojedinačnom odlukom povrijeđeno pravo ili pravni interes. Nadalje, pitanje aktivne legitimacije za osporavanje odluke javnopravnog tijela onih pripadnika javnosti i zainteresirane javnosti koji nisu sudjelovali u prethodnom upravnom postupku za donošenje odluke je postavljeno i pred Europskim sudom u slučaju C-263/08 u vezi tumačenja članka 10. a EIA direktive kojom se prenose odredbe Aarhuške konvencije o pravu na pristup pravosuđu, te prema mišljenju suda Europske unije sudjelovanje u donošenju odluke nema učinka na uvjete za pristup postupku preispitivanja. Stoga, imajući u vidu odredbu članka 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90 do 5/14) kojom je propisana primjenjivost međunarodnih ugovora i sukladno europskoj sudskoj praksi, po ocijeni ovog suda, činjenica što tužitelji odnosno neki od tužitelja nisu sudjelovali u provedenom upravnom postupku odnosno nisu sudjelovali u javnoj raspravi ili pak nisu vlasnici nekretnina na predmetnom području  nije od utjecaja na ovlast tužitelja na podnošenje tužbe u ovom upravnom sporu.

Slijedom navedenog, tužitelji, po ocijeni ovog suda, tužitelji, suprotno prigovorima tuženika i zainteresirane osobe, imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe.

Nadalje, s obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

              Tužitelji u tužbi i tijekom ovoga spora prigovaraju da tuženik prilikom odlučivanja o prihvatljivosti za ekološku mrežu nije uzeo u obzir zaštićeni status nekretnine označene kao čest. zem. 2498/189 ZU 643 k.o. M. D., na kojoj se nalazi predmetno eksploatacijsko polje, a koja nekretnina da je u cijelosti rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 13. veljače 2017. kao kulturno dobro zaštićena i svrstana u Registar kulturne baštine, da se o davanju koncesije i koncesijskih odobrenja na navedenoj nekretnini sukladno članku čl. 43. a-k Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara „Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/125., 157/13., 152/14., 98/15 i 44/17) odlučuje isključivo Ministarstvo kulture i Republike Hrvatske, da potvrda Konzervatorskog odjela u Imotskom  ne predstavlja konzervatorski elaborat, propisan Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/125., 157/13., 152/14., 98/15 i 44/17).

              Navedeni prigovori tužitelja nisu osnovani.

              Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja i Studije u bitnome je razvidno da predmetni zahvat obuhvaća eksploataciju tehničko-građevnog (t-g) kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“, da je nepravilnog četverokuta površine 10,388, da su ukupne eksploatacijske rezerve koje će se eksploatirati prema idejnom rudarskom projektu potvrđene do dubine 585 m n.m. i iznose 3.658.582 m3 tehničko-građevnog (t-g) kamena, da će  uz maksimalnu godišnju eksploataciju od 100.000 m3 t-g kamena, vijek eksploatacije iznositi oko 37 godina,  da se nalazi  u S.-d. ž. na dijelu k.č. 2498/189 k.o. M. D. i dijelu k.č. 5315/1 k.o. L., da se arheološko nalazište Grad (Ivanova kula) ne nalazi na području eksploatacijskog polja već oko 500 m južno, da ukupna površina k.č.br. 2498/189 K.O. M. D. (unutar kojeg se nalazi eksploatacijsko polje i arheološko nalazište) iznosi ukupno 361,04 ha, da eksploatacijsko polje zauzima oko 2,8%, a poligon arheološkog nalazišta oko 0,5% ukupne površine navedene nekretnine te da se obzirom na vrstu zahvata, orografiju terena te na udaljenost, ne očekuje se utjecaj na isti. U Studiji su kulturna dobra detaljno obrađena (poglavlje 3.15) te istoj prileži kartografski prikaz svih kulturnih dobara.

Predmetni zahvat se nalazi na Popisu Priloga I. Uredbe pod točkom 40. Eksploatacija mineralnih sirovina.

Nije sporno da u zemljišnim knjigama na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2498/189 ZU 643 k.o. M. D., postoji zabilježba svojstva kulturnog dobra arheološkog nalazišta G. (I. k.) M. D. a koja zabilježba je izvršena temeljem rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine od 13. veljače 2017. Međutim, iz izreke tog rješenja je razvidno da status kulturnog dobra nema cijela čestica zem. 2498/189 već  je navedenim rješenjem utvrđeno da Arheološko nalazište G. (I. k.), M. D., o. L. na k.č. zem. 2498/189 (zk.ul. 643), k.o. M. D., ima svojstvo kulturnog dobra unutar poligona određenog točkama: 1. E=543169, N=4813276; 2. E=543291, N=4813236; 3. E=543206 N=4813101; 4. E=53186 N=4813104; 5. E=543124. N=4613141, 6. N=543140, E=4613170; 7. N=543134, E=46132320 a koje predstavljaju prostorne međe tog kulturnog dobra te je ujedno naveden i sustav mjera zaštite koji se primjenjuje na području navedenog kulturnog dobra. Navedeno je i da je izvod iz katastarskog plana Ispostave za katastar I. u mjerilu M=1:2880 s ucrtanim prostornim međama sastavni dio tog rješenja.

              Isto u bitnome proizlazi i iz mišljenja Konzervatorskog odjela u I., Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture od 10. siječnja 2019. (prileži revidiranoj Studiji). Iz tog Mišljenja je razvidno da je predmetna Studija ispravljena u dijelu koji se tiču kulturnih dobara, da je prihvatljiva sa stajališta zaštite kulturnih dobara, da  unutar predviđenog eksploatacijskog polja (dalje EP) te pristupnog puta sa zapadne strane istog nema vidljivih ekoloških nalazišta ili nalaza koji bi upućivali na postojanje arheoloških nalazišta, da kulturna dobra u neposrednoj blizini istog EP nisu ugrožena ovim zahvatom jer da, iako se nalazi na  istoj katastarskoj čestici kao i EP (2498/189 k.o. M. D.)  registrirano kulturno dobro „Arheološko nalazište G. (I. k.) nije ugroženo planiranim zahvatom u prostoru obzirom da se EP nalazi na udaljenosti od oko 450 m, da je to nalazište u rješenju o zaštiti točno omeđeno GPS točkama (kao i EP) te isto rješenje jasno navodi da se Mjere zaštite nalazišta odnose na prostor unutar tih GPS točaka a ne na čitavu katastarsku česticu.

Iz svega navedenog dakle proizlazi da predmetni planirani zahvat ničim ne zadire u granice kulturnog dobra (definiranog gore navedenim rješenjem Ministarstva kulture).

              Kod činjenice da je prema gore navedenom Mišljenju predmetna Studija prihvatljiva sa stajališta zaštite kulturnih dobara, to su bez osnove navodi tužitelja da je predmetna Studije donesena od strane stručnjaka koji nisu arheološke struke odnosno da nemaju veze sa zaštitom kulturnih dobara.

              U odnosu na navode tužitelja da u osporenom rješenju nije u cijelosti naveden sadržaj Mišljenja Konzervatorskog odjela u I. za reći je da to, da po ocjeni ovoga suda, a obzirom na sve prethodno izloženo, ne utječe na zakonitost osporenog rješenja jer je činjenica da je navedenim Mišljenjem potvrđena prihvatljivost predmetnog zahvata u odnosu na arheološko nalazište, kako je to u osporenom rješenju i navedeno.

Vezano za pozivanje tužitelja na odredbu čanka 43. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara za istaći je da se u konkretnom slučaju ne radi o koncesiji odnosno gospodarskom korištenju nepokretnog kulturnog dobra već  je predmet ovoga spora ocjena zakonitosti osporenog rješenja kojim je predmetni zahvat (eksploatacija tehničko građevnog kamena na budućem eksploatacijskom polju „V.“) ocijenjen prihvatljivim za okoliš, a što je,  sukladno odredbi članka 84. ZZO u nadležnosti tuženika. Kako je navedeno, predmetni zahvat se nalazi na Popisu Priloga I. Uredbe pod točkom 40. Eksploatacija mineralnih sirovina. Sukladno članku 5. stavak 2. Uredbe upravo tuženik odlučuje o zahtjevu za procjenu utjecaja zahvata na okoliš kao i o zahtjevu za davanje upute o sadržaju studije zahvata na okoliš prije izrade iste. U vezi s navedenim  su bez osnove navodi tužitelja  vezano za izradu konzervatorskog elaborata odnosno da tuženik odlučuje o koncesijskom odobrenju nositelja zahvata.

Tužitelji za svoje tvrdnje da je u pokušaju ishođenja koncesijskih odobrenja prije 10 godina od strane Ministarstva kulture odbijena mogućnost davanja dopuštenja za eksploataciju kamena na istom mjestu ne nude nikakve dokaze.

              Obzirom na sve prethodno izloženo ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja da se od Ministarstva kulture Republike Hrvatske zatraži obavijest da li se predmetni namjeravani zahvat na bilo koji način protivi Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

              U odnosu na navode tužitelja da u konkretnom slučaju nije napravljena parcelacija za reći je da su za Arheološko nalazište G. „I. k.“, a kako je i gore pojašnjeno, po rješenju Ministarstva kulture od 13. veljače 2017. jasno određene prostorne međe tog kulturnog dobra koje su ucrtane i u katastarski plan Ispostave za katastar I. te iz prednjih utvrđenja proizlazi da je isto od predmetnog planiranog zahvata udaljeno 450 do 500 m te su iz Studije razvidne granice predmetnog eksploatacijskog polja. Točan smještaj zahvata utvrđuje se u postupku izdavanja lokacijske dozvole ili druge dozvole za provedbu zahvata.

U vezi s tim u pogledu prigovora tužitelja da predmetni zahvat nije usklađen sa prostorno planskom dokumentacijom odnosno da je prema prostornom planu uređenja Općine L. njegova orijentacija na agroturizam i dr., valja navesti da eventualna neusklađenost sa prostorno planskom dokumentacijom, po mišljenju ovog suda,  nije od utjecaja za rješavanje predmetne upravne stvari. Ovo stoga što je uz predmetni zahtjev nositelja zahvata – zainteresirane osobe, na temelju kojeg je i pokrenut predmetni upravni postupak a  koji je prethodio ovom sporu, u skladu s odredbom članka 80. stavak 2. točka 3. ZZO, priložena potvrda Uprave za dozvole državnog značaja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja (Klasa: 350-02/18-02/12; Urbroj: 531-06-1-1-2-18-02 od 29. ožujka 2018. godine) o usklađenosti planiranog zahvata s prostorno-planskom dokumentacijom. Uvidom u navedenu potvrdu razvidno je da je eksploatacijsko polje tehničko-građevnog kamena „V.“, površine 10,288 ha glede namjene, u skladu s prostornim planom S.-d. ž. (Službeni glasnik S.-d. ž., broj 1/03, 8/04 (stavljen izvan snage odredbe), 5/05 (usklađenje s Uredbom o ZOP-u), 5/06 (ispravak usklađenja s Uredbom o ZOP-u), 13/07, 9/13, 147/15 (rješenja o ispravcima pogrešaka) te Prostornim planom uređenja općine L. (Službeni glasnik O. L., broj 1/07, 1/15, 2/15 (pročišćeni tekst), 3/15 (ispravak greške) a koja potvrda predstavlja akt iz članka 80.stavak 2. točka 3. ZZO. Pitanje usklađenosti predmetnog zahvata s prostorno planskom dokumentacijom čini meritum rješavanja upravne stvari izdavanja lokacijske dozvole, a što je predmet zasebnog upravnog postupka, slijedom čega se ukazuje nepotrebnim nadalje posebno očitovati i cijeniti (ne) osnovanost navoda i prigovora u pogledu usklađenosti predmetnog zahvata s dokumentima prostornog uređenja. Postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš je postupak u kojem se utjecaj procjenjuje i definiraju zone utjecaja, ovisno o obilježjima zahvata i okoliša, i prema tome se propisuju određene mjere zaštite okoliša i praćenja stanja okoliša te je u predmetnom upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu, u pogledu spornog pitanja usklađenosti predmetnog zahvata s prostorno planskom dokumentacijom dostatno priložiti akt iz članka 80. stavka 2. točke 3. ZZO-a.

Nadalje je iz podataka spisa razvidno da je u izradi Studije sudjelovalo više stručnjaka raznih profila a jednako tako i članovi Povjerenstva su stručnjaci specijalizirani za određena područja  koji svoje mišljenje daju po pravilima struke. Kako je gore navedeno, Povjerenstvo je predmetnu Studiju ocijenilo cjelovitom i stručno utemeljenom, predmetni zahvat prihvatljivim za okoliš te je predložilo mjere zaštite okoliša kao program praćenja stanja okoliša..

              Obzirom na sve izloženo te kako tužitelji ničim nisu doveli u sumnju površinu i položaj namjeravanog zahvata to je ovaj sud odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza očevidom na licu mjesta u prisustvu vještaka mjernika i vještaka građevinske struke.

Ovaj sud ne nalazi osnovanim ni prigovore tužitelja da Studija, na kojoj je utemeljeno osporeno rješenje tuženika, ne obrađuje na kvalitetan način pitanje raspršivanja čestica prašine pod udarom bure, posljedice na zdravlje mještana, zaštitne filtere u pogonima za mljevenje kamena, miniranje.

              Naime, iz osporenog rješenja i studije je razvidno da se tehnologija eksploatacije sastoji od bušenja minskih bušotina, miniranja stjenske mase, utovara odminiranog materijala i transporta u pokretno postrojenje za sitnjenje i klasiranje (dalje: oplemenjivačko postrojenje) gdje se dobivaju različite granulacije tehničko-građevnog kamena.  Otkopavanje t-g kamena izvodit će se miniranjem a za bušenje minskih bušotina će se koristiti hidraulične bušilice. Iz Studije (poglavlje 4.1.14) proizlazi da je opasno područje od zračnog udarnog vala 33 metara kružno od minskog polja, da se u tom području stvara tlak koji štetno djeluje na ljude i građevine dok se izvan navedenog područja tlak zračnog udara smanjuje i ne djeluje štetno na ljude te da ne nastaju oštećenja na građevinama. Proizlazi i to da je polumjer ugroženog područja od potresnog djelovanja eksploziva najviše 118 metara. Dakle, to je daleko manje od 450 me koliko je udaljeno arheološko nalazište. 

Nadalje, je iz Studije i osporenog rješenja razvidno da će se utovar odminiranog materijala na radnim etažama vršiti bagerom ili utovarivačem a odvoz do oplemenjivačkog postrojenja kamionom/istresačem. Unutar EP će se nalaziti kontejneri (smještaj radnika, spremište), kontejner za sanitarne potrebe (kemijski sanitarni čvor), spremnik goriva i plato za pretakanje goriva, mobilno priručno spremište ulja i maziva (eko-kontejner). Nadalje, na površinskom kopu koristiti će se hidraulična bušilica, hidraulični bager s lopatom/čekićem, buldožer, utovarivač, kamion i mobilno oplemenjivačko postrojenje koje je opremljeno sustavom za stvaranje vodene maglice kojom će se obarati eventualno nastala prašina prilikom  punjenja odnosno prilikom drobljenja. S obzirom da su  prepoznati mogući utjecaji lokalnog karaktera odnosno da se mogu očekivati samo na samoj lokaciji ili u neposrednoj blizini, te da su najbliže naseljene kuće zaseoka L. K. na dovoljnoj udaljenosti od EP (oko 500 m zračne linije) prema Studiji se može zaključiti da neće doći do negativnih utjecaja na stanovništvo jer rezultati proračuna odnosno modeliranja čestica prašine, ukupne taložne tvari i plinovitih onečišćujućih tvari u zraku pokazuju da su moguće vrijednosti  uvjetima istovremenog rada svih izvora onečišćenja manje od graničnih vrijednosti propisanih Uredbom o razinama onečišćujućih tvari u zraku a  rezultati proračuna razina buke koje će se javljati kao posljedica obavljanja aktivnosti na EP pokazuju da buka neće biti štetna po zdravlje ljudi budući da će vrijednosti biti niže od najviših dopuštenih vrijednosti. Pravilnim izborom geometrije bušenja i duljine čepa minske bušotine kao i korištenjem razdvojenog eksplozivnog punjenja u minskoj bušotini koje će otpucavati u različitom vremenskom intervalu utjecaj uslijed miniranje će biti prihvatljiv.

              U Studiji su obrađene i klimatološke značajke pa tako i vjetrovi koji prevladavaju na širem području. Navodi se naime da prevladavaju vjetrovi sjeveroistočnih i jugoistočnih smjerova te Studija sadrži tablični prikaz čestine pojedinih smjerova i brzine vjetrova po klasama jačine i brzine. 

Iz osporenog rješenja razvidno je da se tuženik, kod određivanja mjera (A) što ih nositelj zahvata - zainteresirana osoba mora poduzimati, pa tako vezano i za zrak, buku, miniranje i dr.,  pridržavao i načela predostrožnosti navedenih u članku 10. ZZO, koji nalaže da se razmotre i primjene mjere koje doprinose smanjivanju onečišćenja okoliša utvrđene propisima i odgovarajućim aktom. Osporeno rješenja sadrži i program praćenja stanja okoliša (B) vezano za zrak, krajobraz, buku.

              Tužitelji za svoje tvrdnje da (vezano za to da je predmetno eksploatacijsko polje sa županijskom cestom povezano makadamskom cestom) postoji bogata sudska praksa kojom se makadamska ceste odnosno izostanak ceste koja bi odgovarala zahvatu ovolikog obujma i sadržaja, ne smatra zakonitim ni prikladnim, ne nudi nikakve dokaze.  No tužiteljima valja ukazati da pitanje pristupne ceste nije u nadležnosti tuženika već u nadležnosti Županijske uprave za ceste.

              Tužitelji prigovaraju da predmetna Studija nije sadržavala sve bitne elemente potrebne za javnu raspravu. Vezano za navedeno za istaći je da je predmetna Studija dopunjena sukladno primjedbama Povjerenstva sa prve sjednice  održane dana 19. srpnja 2018. te je potom Studija upućena na javnu raspravu u trajanju od trideset dana. Sukladno odredbi članka 85. stavka 1. ZZO-a Studija o utjecaju zahvata na okoliš je stručna podloga koja obuhvaća sve potrebne podatke, dokumentaciju, obrazloženja i opise u tekstualnom i grafičkom obliku, prijedlog ocjene prihvatljivosti zahvata i mjere zaštite okoliša u odnosu na zahvat, te po potrebi, program praćenja stanja okoliša, te se na temelju studije o utjecaju zahvata na okoliš provodi se procjena utjecaja zahvata na okoliš. Uvidom u predmetu Studiju razvidno je, a upravo suprotno tužbenim prigovorima, da su sadržani relevantni podaci i obrazloženje, te su po ocijeni ovog suda, u dovoljnoj mjeri sagledani i svi mogući utjecaji  predmetnog zahvata na okoliš i ekološku mrežu. Tuženik je, po ocjeni ovoga suda, imao dovoljno osnova za donošenje ocjene o prihvatljivosti namjeravanog zahvata za okoliš.

Nadalje, u svezi prigovora tužitelja da je tuženik osporenim rješenjem odbacio sve primjedbe mještana L. sa okolnim naseljima koje su se odnosile na ekološku upitnost Studije, uništavanje turizma kao grane koja je utvrđena pravcem razvoja grada I. i O. L., da namjeravani zahvat eksploatacije kamena nalazi u okvirima zaštićenog dobra, za navesti je da je tuženik osporeno rješenje donio nakon što je uzeo u obzir rezultate Studije, mišljenje Povjerenstva i primjedbe javnosti i zainteresirane javnosti kao i odgovore nositelja zahvata na iste, te je za istaći kako su u osporenom rješenju u bitnom navedene primjedbe zainteresirane javnosti i odgovori na njih. Za istaći je i to da je Povjerenstvo dalo mišljenje o prihvatljivosti predmetnog zahvata za okoliš i ekološku mrežu nakon što su sagledane primjedbe javnosti i zainteresirane javnosti i odgovori nositelja zahvata na iste. Članovi Povjerenstva su stručnjaci specijalizirani za određena područja koji svoje mišljenje daju sukladno pravilima struke, te su isti predmetnu Studiju ocijenili cjelovitom i stručno utemeljenom te dali mišljenje o prihvatljivosti predmetnog zahvata.

              Slijedom svega navedenog, ovaj sud je mišljenja da je Studija izrađena u skladu sa odredbama ZZO-a i Uredbom, da je tuženik na temelju iste pravilno zaključio da je  predmetni zahvat prihvatljiv za okoliš uz primjenu mjera zaštite okoliša i provedbu programa praćenja okoliša te da svi izneseni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Stoga je, a kako ovaj sud osporeno rješenje cijeni zakonitim, pri čemu nije utvrđen koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), valjalo na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude.

S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

U pogledu zahtjeva tuženika za naknadom troškova ovog spora je za navesti da je odredbom članka 79. stavka 1. ZUS-a propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Tuženik je naime, zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora i to trošak dnevnice u iznosu od 200,00 kn, a koji trošak po ocijeni ovog suda nije bio nužan ni opravdan. Naime, prema odredbi članka 20. stavak 3. ZUS-a za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba  javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti, odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Za poduzimanje radnji u sporu čelnik javnopravnog tijela može ovlastiti drugu službenu osobu tog tijela. Tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo. U konkretnom slučaju tuženik je u predmetnom upravnom sporu za zastupanje pred ovim sudom mogao ovlastiti drugu službenu osobu Ministarstva zaštite okoliša i energetike, budući je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike javnopravno tijelo sa nadležnošću na području cijele Republike Hrvatske, pa da je tuženik postupio na takav način zatraženi troškovi ne bi ni nastali. Navedeno je u skladu s načelom učinkovitosti sukladno odredbi članka 8. ZUS-a kojeg se u upravnom sporu sudovi trebaju pridržavati, a koja propisuje da će se upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova. Ovakvo shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj sud, izraženo je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2801/18-2 od 3. listopada 2018. Slijedom svega navedenog zahtjev tuženika je kao neosnovan odbijen odnosno odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

Nadalje, s obzirom na uspjeh u ovom sporu, valjalo je na temelju odredbe članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a kao opravdan trošak upravnog spora priznati zainteresiranoj osobi, zastupanoj po opunomoćeniku odvjetniku, popisani trošak i to trošak sastava odgovora na tužbu i trošak zastupanja na ročištu od 18. listopada 2019. i to za svaku radnju po 250 bodova odnosno po 2.500,00 kn što ukupno iznosi 5.000,00 kn a što uvećano za zatraženih 25% PDV u iznosu od 1.250,00 kn sveukupno iznosi 6.250,00 kn (Tbr. 23. točka 1. i 2., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Navedenim je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

 

U Splitu, 28. listopada 2019.

                                                                                                                              S U D A C

 

                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjerka), putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.