- 1 -              Poslovni broj: Usž-1255/19-2

 

Poslovni broj: Usž-1255/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članova vijeća, te sudske savjetnice Ive Lujak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. G. iz S., kojeg zastupa odvjetnik Ž. P., S., protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Z., klasa: UP/II-943-04/14-01/281, urbroj: 514-04-02-01-01-17-07 od 17. srpnja 2017., radi određivanja zateznih kamata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIizv-18/17-11 od 29. listopada 2018., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIizv-18/17-11 od 29. listopada 2018.

II. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: UP/II-943-04/14-01/281, urbroj: 514-04-02-01-01-17-07 od 17. srpnja 2017.

III. Poništava se rješenje Ureda državne uprave u S. – d. županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove, klasa: UP/I-944-07/09-01/07, urbroj: 2181-05-01/018-14-9 od 29. srpnja 2014.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-943-04/14-01/281, urbroj: 514-04-02-01-01-17-07 od 17. srpnja 2017., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u S. – d. županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove, klasa: UP/I-944-07/09-01/07, urbroj: 2181-05-01/018-14-9 od 29. srpnja 2014. Naprijed navedenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za određivanje zakonskih zateznih kamata na utvrđeni iznos naknade u odnosu na čest.zem. 6840/3 k.o. S.

Tužitelj u žalbi navodi da je pet godina nakon oduzimanja vlasništva i posjeda zakazana rasprava za sporazumno određivanje naknade i 25. svibnja 1990. sklopljen je djelomični sporazum o naknadi koji je potom prisilno naplaćen nakon sedam godina u ovršnom postupku. To je činjenica da tuženik od 25. svibnja 1990. zna za svoju obvezu i rok isplate. Stranke su pristupile sklapanju tog sporazuma tek nakon što je upravno tijelo zaključkom utvrdilo da će se spis predmeta uputiti Općinskom sudu u Splitu, Izvanparničnom odjelu te je taj odjel bio dužan utvrditi isključivo visinu zateznih kamata. Naknadno je stupio na snagu Zakon o izvlaštenju pa kako Općinski sud u Splitu nije donio odluku do 18. veljače 1994., sud je spis vratio Županijskom uredu. Upravna tijela i sud pozivaju se na odredbu članka 46. tog Zakona, tvrdeći da ništa nije propisano glede tijeka kamata kada se naknada određuje po tom članku. Ovdje se radi o deposediranom zemljištu te o tome da je doneseno djelomično rješenje o sporazumnom određivanju naknade od 25. svibnja 1990. pa ta nagodba je pravomoćno i izvršno rješenje u upravnom postupku po članku 134. stavku 4. Zakona o općem upravnom postupku koji je tada bio u primjeni. Naknada je na taj način naplaćena nakon sedam godina od dana 25. svibnja 1990., kada je sklopljen djelomični sporazum o naknadi. Prema ovom Zakonu pravo na zateznu kamatu po važećem zakonu ne ovisi o tome je li doneseno rješenje o izvlaštenju ili je sklopljena nagodba, bitno je da korisnik izvlaštenja nije platio iznos naknade koji mu je poznat. Sporazum od 25. svibnja 1990. ne može se smatrati građansko-pravnim poslom, već se radi o pravomoćnom i ovršnom rješenju iz upravnog postupka te smatra da mu pripada pravo na zatezne kamate i to od dana ulaska u posjed Grada, odnosno od 1985. godine jer je to njegovo stečeno pravo. Predlaže da se presuda poništi te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da mu se odredi pravo na zakonske zatezne kamate od 1985. pa do isplate i to pravo na zatezne kamate, iznos naknade koji je određen djelomičnim sporazumom o naknadi od 25. svibnja 1990., odnosno podredno isto pravo utvrditi od 25. svibnja 1990. pa do isplate.

Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu te predlaže žalbu odbiti.

Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad S., nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je nekretnina čest.zem. 6840/3 k.o. S., u odnosu na koju tužitelj potražuje zateznu kamatu, deposedirana rješenjem Komisije za imovinsko – pravne poslove SO S. od 27. prosinca 1985. te da su u odnosu na istu nekretninu tužitelj i tadašnja Općina S. zaključili djelomični sporazum o naknadi od 25. svibnja 1990. te je ista i isplaćena, a spis je u pogledu isplate kamate od momenta ulaska u posjed pa do isplate naknade za predmetnu nekretninu, kao i u pogledu plaćanja naknade u odnosu na drugu nekretninu proslijeđen Općinskom sudu u Splitu, kao nadležnom sudu za odlučivanje, a sve u skladu s tada važećim Zakonom o eksproprijaciji („Narodne novine“, broj: 10/78., 5/80., 30/82., 46/82.-prečišćeni tekst, 28/87., 39/88. i 73/91.).

Budući da je u međuvremenu donesen i stupio na snagu Zakon o izvlaštenju („Narodne novine“, broj: 9/94., dalje: ZOI), kojim je u članku 46. (prijelazne i završne odredbe) propisano da se odredbe ovoga Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka i ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute, to je Općinski sud u Splitu predmet dostavio na nadležno rješavanje prvostupanjskom upravnom tijelu.

Odredbom članka 49. ZOI-a propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona (18. veljače 1994.) prestaje važiti gore navedeni Zakon o eksproprijaciji.

Dakle, u prijelaznoj i završnoj odredbi naprijed navedenog propisa određeno je koji će se propis primijeniti na započete a nedovršene postupke, budući da je režim za priznanje prava, odnosno utvrđenje obveze izmijenjen pa se, imajući u vidu naprijed navedeno, ne mogu primijeniti odredbe starog Zakona o eksproprijaciji budući da je taj Zakon prestao važiti te propisano da će se na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka primjenjivati odredbe novog Zakona.

Naime, odredbom članka 25. točka 7. ZOI-a propisano je, između ostalog, da rješenje sadrži obvezu isplate naknade koja ne može biti duža od 15 dana od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju ili naznačenje nagodbe u smislu članka 23. ovoga Zakona, ukoliko je sklopljena, a točkom 8. istog članka Zakona propisana je obveza na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pa do isplate.

Osnovano su se upravna tijela, kao i prvostupanjski sud, pozvali na zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca ovog Suda od 18. prosinca 1998., prema kojem u postupcima određivanja naknade primjenom odredbe članka 46. ZOI za eksproprirane (deposedirane) nekretnine prema ranijim propisima u kojima nije donijeta pravomoćna odluka o naknadi, prijašnjem vlasniku pripada pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o naknadi.

U konkretnom slučaju, izvan svake sumnje je da nije moguće primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji na koje tužitelj ukazuje, odnosno da nema pravne mogućnosti plaćanja tražene kamate na iznos naknade koja je sporazumom određena od dana kada je eksproprirana nekretnina predana u posjed korisniku eksproprijacije. Međutim, osnovano tužitelj navodi da naprijed navedeni sklopljeni sporazum o naknadi predstavlja izvršno rješenje doneseno u upravnom postupku glede određivanja naknade za deposediranu nekretninu, a ne da se radi o građansko – pravnom poslu kako to navode upravna tijela, a što prihvaća prvostupanjski sud.

Naime, prema pravnom shvaćanju ovog Suda, u slučaju kada je naknada za izvlaštenu (deposediranu) nekretninu određena sporazumom o naknadi pa ista nije isplaćen u roku, prijašnjem vlasniku pripada pored naknade i zakonska zatezna kamata koja teče od dana zaključenja tog sporazuma pa do isplate. Međutim, zakonska zatezna kamata plaća se samo u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze jer bi se suprotna tvrdnja protivila samoj naravi zakonske zatezne kamate.

Stoga, kako tužitelj u tijeku cijelog postupak tvrdi da mu je naknada temeljem navedenog sporazuma isplaćena po proteku roka određenog tim sporazumom, o čemu u spisu predmeta nema podataka, to u ponovnom postupku ovu pravno odlučnu činjenicu treba utvrditi jer je tim sporazumom određeno da će se naknada za predmetnu deposediranu nekretninu isplatiti u zakonskom roku najdalje do 30 dana od dana sklapanja sporazuma.

Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 23. listopada 2019.

 

Predsjednica vijeća

Lidija Vukičević, v.r.