Broj: Pž-4384/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja L. R. H. d.d., O., OIB ..., protiv 1. tuženika T. D. iz M., OIB ... i 2. tuženika B. M. iz L., OIB ..., oboje zastupani po punomoćnicima M. J., K. L. i V. J. P., odvjetnicima u O., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-476/12-19 od 27. ožujka 2014., 22. ožujka 2017.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-476/12-19 od 27. ožujka 2014.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima da isplati tužitelju iznos od 171.957,94 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate po stopi novčane tražbine „propisan odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima” (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud je naložio tužitelju da tuženiku (pravilno, tuženicima) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.097,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao da su tuženici kao članovi uprave društva A. d.o.o. grubo povrijedili svoju dužnost da primjene pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu odredbe članka 430. u vezi s člankom 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 148/08, 137/09, 111/12, 68/13 i 110/15). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Obrazlažući razloge žalbe žalitelj u žalbi u bitnom navodi odredbu članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) te ističe da krajnja ili gruba nepažnja postoji kada se štetnik ponaša krajnje nepažljivo, kao posebno nemaran i lakomislen čovjek koji svojim postupcima zanemaruje najuobičajeniju brižljivost. Upravo su se tako ponašali tuženici, jer su uvjeravali tužitelja da će društvo A. d.o.o. podmiriti svoje obveze te je drugotuženik dopisom od 4. studenoga 2010. priznao dug te ga obvezao podmiriti tužitelju do 15. studenoga 2010. odnosno do 31. prosinca 2010., ali to nije učinio. Sud navodi da bi radnja ili propuštanje eventualno bilo da su tuženici znali da će račun društva biti bez sredstava u vrijeme dospijeća tužiteljeve obveze na naplatu ili da društvo objektivno neće biti u stanju podmiriti obvezu o njenom dospijeću, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo jer su tuženici uvjeravali da će podmiriti dug iako je on tada iznosio cca 122.000,00 kn, a znali su da na računu imaju samo 431,83 kn. Nadalje, drugotuženik je u svom iskazu naveo da je namjera bila da ostanu u prostoru što dulje pa su stoga mijenjali pod u disko klubu, pa tužitelj postavlja pitanje na koji su način tuženici isplaćivali plaće radnicima u razdoblju od prosinca 2010. kada je račun društva blokiran zadužnicom pa do 1. lipnja 2011. kada su napustili prostor kojeg je tužitelj iznajmio društvu A. d.o.o.. Žalitelj ukazuje i na to da je prvotuženik imao tražbinu prema društvu A. d.o.o. s osnova neisplaćene plaće od ožujka do prosinca 2010., pa i to pokazuje osnovanost njegova zahtjeva. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na isprave u spisu za koje smatra da je njima dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva te ističe da su mu tuženici obećavali podmiriti dug te da su oni upravo stoga obvezni tužitelju naknaditi štetu. Žalitelj stoga predlaže da se pobijana presuda ukine, preinači ili vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu parničnog troška žalitelju.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

              Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

              Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj s trgovačkim društvom A. d.o.o. sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u P.C. E. u L. te je to društvo kao zakupnik na temelju tog ugovora ostalo dužno tužitelju iznos od 171.957,94 kn kojeg nije podmirio uslijed čega je tužitelj pustio na naplatu zadužnicu Z. banci na provedbu, no ista zbog nedostatka sredstava nije bila naplaćena u cijelosti. Nadalje, iz tužbe proizlazi da su tuženici kao zastupnici po zakonu društva A. d.o.o. uvjeravali tužitelja da će podmiriti obveze, a što proizlazi iz dopisa od 4. studenoga 2010. kojim je drugotuženik priznao dug te se obvezao podmiriti do 15. studenog 2010. odnosno do 31. prosinca 2010. što nije učinio, a kada je tužitelj preuzeo poslovni prostor 1. lipnja 2011. tuženici su izjavili da tužitelj nikada neće moći naplatiti svoj dug jer nemaju sredstava na računu niti imovine pa stoga tužitelj smatra da su tuženici time grubo povrijedili svoju obvezu vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Tuženici su u odgovoru na tužbu osporavali da su počinili grubu povredu dužnosti da primjene pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika već su isticali da je i sam tužitelj doprinio tome da društvo A. d.o.o. ne može plaćati zakupninu jer je isključio grijanje i toplu vodu. Prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka Ž. B. (list 42.-43. spisa) i saslušanjem drugotuženika kao stranke (list 44.-46. spisa), te je izvršio uvid u isprave priložene spisu (uključujući i rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj St-615/11 od 27. lipnja 2012. kojim je nad društvom A. d.o.o. otvoren i zaključen stečajni postupak; list 33.-35. spisa) te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

              Odredbom članka 430. Zakona o trgovačkim društvima je propisano da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući način primjenjuje, između ostalog, odredba članka 252. Zakona o trgovačkim društvima. Nadalje, odredbom članka 252. stavak 5. tog Zakona propisano da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva, a osim u slučajevima iz stavka 3. tog članka Zakona o trgovačkim društvima to vrijedi samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika s time da se u odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine, no ako je nad društvom otvoren stečajni postupak za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.

              Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da u slučaju ako pojedini vjerovnik nije u mogućnosti svoju tražbinu podmiriti od društva tada može postaviti zahtjev za naknadu štete protiv člana (članova) uprave društva, ako je član uprave postupio na način propisan člankom 252. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ili ako je grubo povrijedio svoju obvezu da vodi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Međutim, ako je nad društvom čiji je član uprave propustio voditi poslove urednog i savjesnog gospodarstvenika otvoren stečajni postupak tada umjesto vjerovnika, pravo da od člana uprave zahtijeva naknadu štete ostvaruje (samo) stečajni upravitelj.

              Iz spisa proizlazi da je ovaj parnični postupak pokrenut tužbom 6. ožujka 2012. te je tužba dostavljena tuženicima na odgovor 4. travnja 2012. čime je u smislu odredbe članka 194. stavak 1. Zakona o parničnom postupku parnica počela teći. Međutim, tijekom trajanja ove parnice rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-615/11 od 27. lipnja 2012. (list 33.-35. spisa) nad trgovačkim društvom A. d.o.o. čiji su zastupnici po zakonu bili tuženici je otvoren stečajni postupak, pa je upravo tim otvaranjem stečajnog postupka tužitelj izgubio građansko pravnu legitimaciju zahtijevati od oba tuženika da mu naknade štetu zbog (eventualne) grube povrede dužnosti vođenja poslova urednog i savjesnog gospodarstvenika. Prema tome, iako je ovaj parnični postupak pokrenut prije otvaranja stečajnog postupka nad trgovačkim društvom A. d.o.o. čiji su tuženici bili članovi uprave, samim otvaranjem stečajnog postupka nad tim društvom tužitelj je izgubio svoju građansko pravnu legitimaciju za vođenjem ovog postupka jer sukladno odredbi članka 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima za vrijeme trajanja tog postupka samo stečajni upravitelj može ostvarivati pravo vjerovnika na naknadu štete protiv člana (članova) uprave zbog propusta vođenja poslova urednog i savjesnog gospodarstvenika. Naprotiv, tužitelj je kao vjerovnik trgovačkog društva A. d.o.o. eventualno mogao uz odobrenje stečajnog upravitelja nastaviti voditi ovaj parnični postupak, ali u korist društva.

              Pri tome, ovaj sud napominje da premda je odredbom članka 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima propisano da za vrijeme trajanja stečajnog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj, jedino stečajni upravitelj je sukladno toj zakonskoj odredbi ovlašten voditi parnicu i nakon zaključenja stečajnog postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-349/12 od 22. listopada 2013.). Slijedom navedenog, niti činjenica što je stečajni postupak ujedno i zaključen rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-615/11 od 27. lipnja 2012. nema utjecaja na nedostatak tužiteljeve građansko pravne legitimacije za vođenjem ovog postupka.

              Slijedom navedenog, a neovisno i od svih žalbenih navoda tužitelja, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Prema tome, iako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj u ovom sporu nije dokazao grubu povredu dužnosti oba tuženika za vođenjem poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (s čime se ovaj sud u potpunosti slaže), a ne radi se niti o slučajevima iz članka 252. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

              Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 22. ožujka 2017.