1

Poslovni broj: UsI-1101/18-12

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: K. M. iz Z., zastupana po opunomoćeniku D. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 21. listopada 2019. godine

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II-141-02/18-01/03372371276, URBROJ: 341-99-05/3-18-000358 od 01. ožujka 2018. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 21. studenog 2017. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Oba rješenja u upravnom postupku su donesena na temelju odgovarajućih nalaza i mišljenja nadležnih tijela vještačenja.

Tužiteljica u tužbi navodi da se njezini psihijatrijski problemi ne mogu otkloniti liječenjem i da stoga ispunjava propisane uvjete za priznavanje prava iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - ZMO).

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i dokumentacija u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je zahtjev za ostvarivanje prava iz čl. 39. ZMO-a podnijela 21. lipnja 2017. godine.

U nalazu i mišljenju prvostupanjskog tijela vještačenja od 08. studenog 2017. godine je navedeno da tužiteljica nije ispunila medicinske uvjete za mogućnost priznavanja prava iz čl. 39. ZMO-a. Stoga tužiteljici prvostupanjskim rješenjem od 21. studenog 2017. godine nisu priznata prava iz čl. 39. ZMO-a.

Povodom tužiteljičine žalbe, drugostupanjsko stručno i nezavisno tijelo vještačenja je 19. veljače 2018. godine sastavilo nalaz i mišljenje u kojem je analiziralo i svu naknadno dostavljenu medicinsku dokumentaciju. Utvrđeno je da se psihičko stanje tužiteljice pogoršalo od travnja 2016. godine te se nakon toga ambulantno liječila i sudjelovala u programima dnevne psihijatrijske bolnice, uz djelomično poboljšanje stanja. Evidentirana je realitetna problematika uz perzistiranje umora, dekoncentracije i bezvoljnosti, bez psihotičnosti i suicidalnosti i bez nalaza psihologijske obrade. Ovo drugostupanjsko tijelo vještačenja je uzelo u obzir i recentni psihijatrijski nalaz od 13. prosinca 2017. godine s indiciranom rehospitalizacijom. Zaključeno je da je riječ o psihičkim smetnjama u sklopu povratne depresije i poremećaja osobnosti, bez dublje psihopatološke produkcije, auto i hetero agresivnosti, što po svojoj naravi i postojećem stupnju izraženosti podliježe daljnjem psihijatrijskom liječenju i praćenju, kao i psihologijskoj obradi, a sve zajedno za sada ne uvjetuje trajno smanjenje ili gubitak radne sposobnosti.

Na temelju toga je 01. ožujka 2018. godine doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje o odbijanju žalbe tužiteljice.

Tužiteljica u tužbi samo paušalno navodi da se njezini zdravstveni problemi psihijatrijske naravi ne mogu otkloniti liječenjem te ne daje nikakve konkretne i obrazložene argumente koji bi u formalnom ili u sadržajnom (stručno-medicinskom) pogledu dovodili u pitanje nalaz i mišljenje stručnog i nezavisnog tijela vještačenja, koje je nalaz i mišljenje od 19. veljače 2018. godine izradilo u cijelosti stručno, potpuno i koje ga je detaljno i valjano obrazložilo, uzimajući u obzir stručno-medicinsku argumentaciju i svu dostavljenu medicinsku dokumentaciju.

S obzirom na paušalno i neargumentirano tužiteljičino osporavanje utvrđenja iz spomenutog nalaza i mišljenja, sud je ocijenio da po zahtjevu tužiteljice nije potrebno provoditi još i dodatno vještačenje u upravnom sporu. Pritom je sud uzeo u obzir i činjenicu da iz spisa upravnog tijela proizlazi kako je tužiteljica u međuvremenu (29. listopada 2018. godine) podnijela novi zahtjev radi priznavanja prava iz čl. 39. ZMO-a, ali da se u tom upravnom postupku dvaput nije odazvala na poziv na novo vještačenje, iako su joj ti pozivi bili upućivani na adresu iz ove tužbe.

S obzirom na to da tužiteljica u ovom upravnom sporu ni na koji način nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost postupaka provedenih pred nezavisnim tijelima medicinskog vještačenja u upravnom postupku, kao niti pravilnost stručno-medicinskih utvrđenja u nalazima i mišljenjima tih tijela, sud je ocijenio nepotrebnim provoditi predloženo sudsko vještačenje te je stoga takav dokazni prijedlog odbio na raspravnom ročištu.

Naime, primarna dužnost upravnog suda nije supstituiranje upravnih tijela i redovno obavljanje njihovih poslova. Prava koja je tužiteljica tražila u upravnom postupku se u konkretnom slučaju utvrđuju na osnovi zakonski propisanih vještačenja pred nezavisnim tijelom vještačenja (čl. 125. st. 2. i 4. i čl. 133. st. 3. ZMO-a), a ne na temelju vještačenja koje bi provodio tek (upravni) sud. Sud, dakako, ima reformacijske ovlasti koje podrazumijevaju i mogućnost provođenja sudskog vještačenja, ali takve ovlasti ne predstavljaju i njegovu obvezu; primjena reformacijskih ovlasti ovisi o prethodnom utvrđenju nezakonitosti osporavane odluke (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima - ZUS).

U situaciji kada sud na temelju navoda tužbe i odgovora na tužbu i na temelju pročitane dokumentacije, odnosno spisa upravnog tijela, utvrdi da su osporavana rješenja pravilna i zakonita, odnosno da u provedbi upravnog postupka i pripadajućih vještačenja nije bilo ničega što bi ukazivalo da je taj postupak proveden nepravilno ili nezakonito, tada nema nikakve osnove da se sud stavlja u funkciju trećestupanjskog upravnog tijela i da provodi novo vještačenje i potom donosi eventualnu reformacijsku odluku.

Tek u slučaju kada bi na temelju stanja spisa sudskog i upravnog predmeta sud utvrdio da su vještačenja provedena protivno postojećim propisima ili da su vještačenja i/ili rješenja neobrazložena, nejasna ili kontradiktorna, tada bi - prethodno prešutno utvrđujući nezakonitost osporavanih rješenja - imao ovlast i mogućnost odrediti sudsko vještačenje na temelju kojeg bi se mogla donijeti reformacijska presuda koja bi zamijenila osporavane odluke upravnih tijela.

Na ovaj način upravni sud primarno vrši svoju funkciju kontrole zakonitosti, tužiteljici se ujedno omogućava pristup sudu (odnosno mogućnost raspravljanja pred sudom), a upravnim tijelima se štiti njihov djelokrug rada i osigurava očuvanje njihove odgovornosti.

Sud je na raspravnom ročištu također odbio i prijedlog za saslušanje tužiteljice, jer je ocijenio da se tim prijedlogom ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost nalaza i mišljenja i donesenih rješenja iz upravnog postupka.

S obzirom na sve navedeno, sud je zaključio da je tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem u cijelosti pravilno i zakonito odlučio kada je odbio žalbu tužiteljice pa je tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

 

 

U Zagrebu, 21. listopada 2019. godine.

 

 

          Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.