- 1 -              Poslovni broj: Usž-1358/19-2

 

Poslovni broj: Usž-1358/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. H. d.o.o., M. L., (pravni sljednik D. L. d.o.o., M. L.,), kojeg zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjentičkog ureda  B. K. i M. M. J., M. L., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije (ranije: Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprava za inspekcijske poslove, Područna jedinica u Rijeci, Odjel Primorsko-goranske  županije), R., radi uklanjanja građevine, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istim opunomoćenicima, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-705/17-15 od 9. listopada 2018., na sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2019.

             

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-705/17-15 od 9. listopada 2018.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-362-02/17-02/18, urbroj: 531-07-1-3-2-17-05 od 6. travnja 2017. (točka I izreke), te se odbija njegov zahtjev za naknadu troškova ovoga spora (točka II izreke). Navedenim rješenjem tuženika zamjenjuje se ranije rješenje istog tijela od 10. siječnja 2017., te se naređuje tužitelju, kao investitoru, uklanjanje izrijekom opisanih objekata izgrađenih u M. L., na predjelu P. š. Č. na kč. 8936 i 8922/3 k.o. M. L., pod prijetnjom izvršenja rješenja putem treće osobe na odgovornost i trošak izvršenika.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik je po službenoj dužnosti, primjenom izvanrednog pravnog lijeka iz članka 129. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), zamijenio rješenje od 10. siječnja 2017. ovdje osporenim rješenjem, pri čemu rješenje tuženika od 10. siječnja 2017. nije poništeno niti ukinuto, čime je počinjena bitna povreda pravila postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Budući rješenje tuženika od 10. siječnja 2017. nije poništeno niti ukinuto, isto je i dalje na snazi, pa je jasno da u ovom trenutku egzistiraju dva rješenja tuženika o istoj stvari različitog sadržaja, kojim se tužitelja obvezuje na različito postupanje. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u tome što sud nije utvrdio da li se ovdje radi o građevini u smislu Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13.) ili objektima koji podliježu primjeni odredbe članka 2. stavka 2. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“, broj 112/17. i 34/18. – dalje: Pravilnik). Navodi da su pojedini objekti, čije se uklanjanje nalaže, površine manje od 15 m2, radi čega se nedvojbeno imaju podvesti pod Pravilnik, jer se radi o objektima postavljenim na javnu površinu u skladu s Odlukom o porezu na korištenje javnih površina Grada Malog Lošinja od 5. ožujka 2012. Sud je, nadalje, propustio ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka građ. struke Ž. J. iz kojeg proizlazi da se ne radi o građevinama u smislu Zakona o gradnji, već o objektima postavljenim na javnoj površini za koje nije bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu niti potvrdu glavnog projekta te koji, stoga, podliježu odredbama Pravilnika. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u stavu suda da za odluku u konkretnoj stvari nije bilo odlučno utvrditi namjenu zemljišta prema Urbanističkom planu Č., a koji dokazni prijedlog je tužitelj istaknuo na raspravi dana 2. listopada 2018., obzirom na tuženikovo osporavanje činjenice da se objekti nalaze na zemljištu koje je građevinsko zemljište i javna površina. Sud je odbio isti provesti prihvaćajući sve tvrdnje tuženika, uslijed čega je propušteno utvrditi odlučnu činjenicu da tuženik uopće nije bio stvarno nadležan za provođenje postupka inspekcijskog nadzora, već je za to ovlašten jedino Upravni odjel za komunalno redarstvo, urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu okoliša M. L. Na kraju, tužitelj u žalbi navodi kako je u pobijanoj presudi pogrešno označeno njegovo ime, jer je navedeno J. H. d.d., umjesto ispravnog naziva J. H. d.o.o. S obzirom na sve izloženo, tužitelj predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu i presudom riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravne relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

              Naime, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.) iz razloga na kojeg tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama citiranog Zakona, a u kojem postupku je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, u svojstvu investitora, na predmetnoj lokaciji (P. š. Č.) izveo prizemni objekt (naziva O. b.) te montažne drvene objekte i dva tipska (plastična) objekta (sanitarni čvorovi), sve na način i u dimenzijama detaljno opisanim zapisnikom o inspekcijskom pregledu od 27. prosinca 2016., a koji su izvedeni u svrhu pružanja turističkih usluga (zapisnik o saslušanju pravnog prednika tužitelja od 2. siječnja 2017.), bez zakonom propisanog akta za gradnju. Stoga su, i po ocjeni ovoga Suda, ostvareni uvjeti za primjenu odredbe članka 30. stavka 1. točke 1. i 2. ovdje mjerodavnog Zakona o građevinskoj inspekciji, kojom je građenje bez izvršne građevinske dozvole/glavnog projekta/drugog akta sankcionirano uklanjanjem takve protupravno izvedene građevine.

              Tužitelj žalbom niti ne osporava da su prijeporne građevine izvedene bez zakonom propisanog akta za gradnju, već tvrdi da se iste mogu graditi bez takvog akta, pri čemu upire na odredbu članka 2. stavka 2. točke 1. Pravilnika, a koja je identična odredbi članka 2. stavka 2. alineji 1. ovdje mjerodavnog Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“, broj: 79/14., 41/15. i 75/15.), prema kojoj se bez građevinske dozvole i glavnog projekta u skladu s odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo na javnoj površini može graditi kiosk i druga građevina gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m2 u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka 77. Zakona o gradnji ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu.

              Takve građevine, međutim, nisu u naravi izvedene, jer iste po načinu gradnje ne predstavljaju kiosk odnosno drugu građevinu gotove konstrukcije za koje je ishođeno rješenje o tipskom projektu propisano odredbom članka 77. Zakona o gradnji, a niti na navedeno rješenje ukazuje tužitelj tijekom postupka. Dakle, iz utvrđenog činjeničnog stanja neprijeporno proizlazi da predmetne građevine ne predstavljaju kiosk odnosno građevinu gotove konstrukcije kakvu imaju u vidu propisi kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, već montažne građevine u funkciji poslovnog prostora za koje je, i po ocjeni ovoga Suda, trebalo ishoditi zakonom propisani akt za gradnju, a što je tužitelj (njegov pravni prednik) propustio učiniti.

              K tomu se dodaje da je pojam građenja odnosno građevine detaljno opisan odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o gradnji, prema kojoj je građenje izvedba građevinskih i drugih radova (pripremni, zemljani, konstruktorski, instalaterski, završni te ugradnja građevnih proizvoda, opreme ili postrojenja) kojima se gradi nova građevina (točka 4.), dok je građevina građenjem nastao i s tlom povezan sklop, izveden od svrhovito povezanih građevnih proizvoda sa ili bez instalacija, sklop s ugrađenim postrojenjem, samostalno postrojenje povezano s tlom ili sklop nastao građenjem (točka 5.), a iz kojih odredaba neprijeporno slijedi da se ovdje radi upravo o gradnji građevina kakve ima u vidu citirani Zakon, za koje je, sukladno članku 106. stavku 1. toga Zakona, trebalo ishoditi građevinsku dozvolu.

              Slijedom navedenog, neosnovano tužitelj osporava nadležnost građevinske inspekcije za provođenje nadzora u ovoj stvari, jer se ovdje neprijeporno radi o građenju građevina u smislu članka 3. stavka 1. točki 4. i 5. Zakona o gradnji, a nad kojim građenjem nadzor nije ovlašten provoditi komunalni redar, već građevinski inspektor sukladno članku 2. stavku 2. Zakona o građevinskoj inspekciji, i to bez obzira na status zemljišta na kojem se gradi (javna/privatna površina).

              Na drukčiju odluku ne utječe niti pozivanje tužitelja na Odluku o porezu na korištenje javnih površina Grada Malog Lošinja, koja nije donesena prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, kako je to određeno odredbom članka 2. stavka 2. alineje 1. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima. Naime, citirana Odluka donesena je temeljem ovlaštenja iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Pravilnika o minimalno tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica te  Statuta Grada Malog Lošinja, a kojim propisima nije uređeno područje građenja građevina kakve su u naravi izvedene.

              Neosnovano tužitelj ističe i prigovor bitne povrede pravila sudskog postupka smatrajući da je do toga došlo jer su na snazi dva rješenja tuženika, i to rješenje od 10. siječnja 2017. (kojim je tužitelju naloženo uklanjanje objekata uz upozorenje o izricanju novčanih kazni) i rješenje od 6. travnja 2017. (kojim je tužitelju naloženo uklanjanje objekata bez upozorenja o izricanju novčanih kazni). Naime, ranije rješenje od 10. siječnja 2017., tuženik je zamijenio ovdje osporenim rješenjem od 6. travnja 2017., a što ima za posljedicu da rješenje od 10. siječnja 2017. više nije na snazi niti proizvodi pravne posljedice, kako to tužitelj pogrešno smatra. Ovlaštenje tuženika na takvo postupanje, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi iz odredbe članka 129. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, već iz odredbe članka 22. stavka 2. Zakona o građevinskoj inspekciji, prema kojoj u slučaju kada je protiv rješenja koje je donio građevinski inspektor pokrenut upravni spor, tuženik može do okončanja spora poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

              Nije od utjecaja na zakonitost osporene presude niti pogreška u pisanju naziva tužitelja, jer sud može u svako doba ispraviti očite pogreške u pisanju, sukladno članku 64. Zakona o upravnim sporovima, a što je prvostupanjski sud u međuvremenu i učinio svojim rješenjem, poslovni broj 1 UsI-705/2017-18 od 10. siječnja 2019. godine.

              Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 17. listopada 2019.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.