Broj: Gž-1004/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Đorđu Benussi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. P., OIB…., M., OIB…., kojega zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., protiv tuženika G. D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, pod posl. br. 2 P-580/13-8 od 10. lipnja 2015. godine, dana 17. kolovoza 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, pod posl. br. 2 P-580/13-8 od 10. lipnja 2015. godine

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom odlukom doslovce je suđeno:

 

              "Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: 

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju isplati na ime imovinske štete iznos od 57.496,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.06.2013.g. pa do isplate (čl.1086 ZOO).

 

Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, kao i troškove prethodnog izvanparničnog postupka radi osiguranja dokaza  (čl. 168.st.2. ZPP), sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Protiv te odluke pravodobnu žalbu je izjavio tužitelj i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te traži da se žalba uvaži, pobijana odluka preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu parničnih troškova ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu koje je bilo parkirano na parkiralištu u N. M. pokraj zgrade na adresi I. d. 13 i to na čet. zem. 773/9 i čest. zem. 773/8 k.o. O. i koje se u noći od 9./10. lipnja 2013. godine kliznulo sa parkiralište u provaliju i to iz razloga jer je obilna kiša urušila zemljište ispod parkirališta.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju raspravne građe utvrdio:

 

- da je na predmetnim nekretninama kao nositelj prava korištena po članku 29. Zakona o građevinskom zemljištu upisan N. S. pok. M.,

 

- da predmetno zemljište nije uređeno gradsko parkiralište kojim upravlja tuženik, niti je kao takvo označeno propisnom prometnom signalizacijom,

 

- da se tužitelj obratio tuženiku za naknadu štete,

 

- da iz ponude koju je priložio tužitelj, a koju je sačinio A. P. d.o.o. iznos štete na vozilu je 57.496,10 kn,

 

- ta da je iz spisa R1 62/2013 razvidno snimljeno zatečeno stanje.

 

              Na temelju ovakvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da predmetno zemljište nije u vlasništvu tuženika, da tužitelj nije dokazao  da je tuženik bio investitor radova na predmetnom zemljištu, te da predmetno zemljište nije uređeno kao gradsko parkiralište, a niti je tužitelj dokazao štetnu radnju tuženiku, a samim time i uzročno posljedične veze između nastale štete i eventualne štetne radnje tuženika.

 

              To sve pokušava dovesti u pitanje žalba tuženika.

 

              Kako je već rečeno žalba se podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a kako se iste ne konkretiziraju, a ispitujući pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

              Žalba pokušava, dakako bez uspjeha, dovesti u pitanje činjenično pravni zaključak prvostupanjskog suda tvrdeći da je nositelj prava korištenja prednik tuženika, što ne stoji jer iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka (list spisa broj 9), a koji sadrži dva zemljišnoknjižna tijela i to zemljišnoknjižno tijelo I. čest. zem. 773/8 i čest. zem. 773/9 k.o. O. (s tim da iz skice koju je priložio tužitelj – list spisa broj 10, te satelitskog snimka lokacije nakon  otkliznuća zemljišta u vještvu vještaka Z. N. – proizlazi da je vozilo bilo parkirano na čest. zem. 773/8), u listu C zemljišnoknjižnog izvatka se navodi za to zemljišnoknjižno tijelo pod rednik brojem 1. (dakle čest. zem. 773/8 k.o. O.) upisano pravo korištenja S. N. pok. M.. Dalje, kako je tijekom postupka  žalitelj tvrdio da je investitor poravnanja ovog zemljišta bio tuženik, te u tom pravcu kao dokaz priložio internetski članak od 28. travnja 2009. godine, za istaći je da to svakako ne može biti dokaz da je investitor poravnanja ovog zemljišta bio tuženik. Ne može biti kako to želi prikazati žalba da je općepoznato "da se u M. osigurava novi parking koji treba imati 100 mjesta".

 

              To što je na predmetnom zemljištu bilo još parkiranih vozila, odnosno što isto služi za parkiranje vozila, samo za sebe ne znači da se radi o uređenom gradskom parkiralištu kojim upravlja tuženik, posebno kad se uzme u obzir da isto nikakvom prometnom signalizacijom i nije označeno kao parkiralište.

 

              Što se tiče žalbenih navoda za saslušanje tužitelja i svjedoka L., pogotovo uzimajući u obzir na koje okolnosti su isti predloženi (da se radi o parkiralištu) za istaknuti je da je prvostupanjski sud pravilno odbio provesti to saslušanje jer se sa istim ništa relevantno ne bi utvrdilo.

 

              I na kraju, a glede zaštitne ograde za koju se tvrdi da je bila postavljena pa uklonjena, imajući u vidu uslijed čega je došlo do urušavanja teretna (velike oborine uslijed koje se površina parkinga ispod parkirnog vozila urušila) nije relevantno za konkretni slučaj jer se urušavanjem zemljišta zacijelo urušava i ograda na tom zemljištu.

 

              Dakle, a kako je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao, a na njemu je teret dokaza da je tuženik odgovoran za nastalu štetu, pa kako je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, a samim time i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, što u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski sud, to ovu odluku nije više potrebno ni obrazlagati, a sukladno članku 375. stavak 5. ZPP-a. 

 

              Žalitelj – tužitelj je zatražio i trošak žalbe, a kako ni u žalbenom postupku nije uspio to mu ne pripada ni trošak žalbe.

 

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 17. kolovoza 2016. godine