Broj: Revr 246/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. & Š. u Z., Pisarnica Z., protiv tuženika C. n. s. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-81/13-2 od 30. listopada 2013., kojim je odbačena žalba tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zaprešiću broj P-391/12-29 od 29. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2016.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 50.620,00 kn (pedeset tisuća šesto dvadeset kuna) zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 29.3.2013. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.748,12 kn zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 29.3.2013. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 68.380,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

III Odbacuje se tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka kao nepotpun.“

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Zaprešiću.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„I. Žalba tužitelja Z. P. odbacuje se kao nepravovremena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbačena žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude kao nepravovremena, reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 400. st. 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je naveo da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pa je predložio reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Odredbom čl. 400. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) propisano je da je protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje odnosno potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije uvijek dopuštena revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, neovisno o tome je li riječ o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude po odredbi članka 382. stavka 1. ili članka 382. stavka 2. ovoga Zakona.

S obzirom da tužitelj revizijom pobija rješenje drugostupanjskog suda kojim je taj sud tužiteljevu žalbu odbacio kao nepravovremenu u ovoj pravnoj stvari ispunjene su zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije na temelju čl. 382. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP.

Suprotno navodima tužitelja iznesenim u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer revizijom pobijano rješenje nema nedostataka, izreka tog rješenje nije proturječna razlozima navedenim u obrazloženju te odluke i u obrazloženju toga rješenja navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama pa je ovaj sud mogao ispitati pravilnost i zakonitost te odluke.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljede na radu, koju je tužitelj, kao radnik, pretrpio na radu kod tuženika, kao poslodavca,  9. siječnja 2011. ispred radioničke hale tuženikove baze u Siriji u P.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su djelomično prihvatili tužiteljev tužbeni zahtjev jer su ocijenili da tuženik, sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09 – dalje: ZZR) odgovara tužitelju za štetu koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju, slijedom čega su primjenom odredbi čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) tužitelju dosudili pravično novčanu naknadu u iznosu od  50.620,00 kuna.

Budući da je predmet spora u ovom postupku zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je tužitelj, kao radnik tuženika, pretrpio na radu kod tuženika, kao poslodavca,  u ovoj pravnoj stvari riječ je o parnici iz radnog odnosa koja je uređena odredbama čl. 433. do čl.  437.a ZPP.

Odredbom čl. 437. st. 1. ZPP propisano je da je rok za podnošenje žalbe u radnom sporu osam dana.

Sud prvog stupnja je u uputi o pravnom lijeku presude i rješenja od 29. ožujka 2013. pravilno naveo da je protiv te odluke dopušteno podnijeti redovni pravni lijek - žalbu u roku od 8 dana računajući od dana primitka prijepisa te odluke.

Iz spisa proizlazi da je punomoćniku tužitelja presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-391/12-29 od 29. ožujka 2013. dostavljena 17. srpnja 2013. pa je zadnji dan zakonskog roka, od osam dana, za podnošenje žalbe bio 25. srpnja 2013. (četvrtak), a tužitelj je žalbu  neposredno podnio prvostupanjskom sudu 29. srpnja 2013.. Dakle, tužiteljeva žalba predana je prvostupanjskom sudu protekom prekluzivnog zakonskog roka za njezino podnošenje pa je ista nepravovremena.

Zbog navedenog je prema ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud pravilno postupio kada je tužiteljevu žalbu odbacio kao nepravovremenu pozivom na čl. 358. 2. ZPP.

Pritom treba dodati da se ne mogu prihvatiti revizijski navodi tužitelja da u ovoj pravnoj stvari nije riječ o radnom sporu, jer je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom odredbi općeg propisa - Zakona o obveznim odnosima u vezi s odredbom čl. 103. st. 1. ZR, prema kojoj je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu koju ovaj pretrpi na radu ili u svezi s radom prema općim propisima obveznog prava, niti navod tužitelja da je prvostupanjskom presudom određen rok od 15 dana za izvršenje činidbe. Kao što je već ranije navedeno u obrazloženju ove odluke, u odnosu na takve navode tužitelja treba samo ponoviti da je u ovoj pravnoj stvari riječ o parnici iz radnog odnosa radi naknade štete prouzročene na radu za koju parnicu ZPP propisuje i sadrži posebne postupovne odredbe uključujući i odredbu kojom je propisan rok za žalbu u takvim parnicama. Isto pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto je u odlukama ovoga suda broj: Revr-1019/09 od 15. listopada 2009. i broj Revr-320/10 od 10. ožujka 2010.. Stoga na pravilnost pobijane odluke ne utječe niti činjenica da je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude odredio rok za isplatu od 15 dana.

Prema tome, neosnovani su tužiteljevi revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2016.