Broj: Rev-x 844/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., koga zastupa punomoćnik Ž. M., odvjetniku u S., protiv tuženika J. p. d.d. V., koga zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., radi isplate, i u pravnoj stvari tuženika J. p. d.d. V., koga zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., protiv tužitelja M. M. iz S., koga zastupa punomoćnik Ž. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-34/09 od 25. ožujka 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-1725/07 od 18. ožujka 2008., u sjednici održanoj 6. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati 1.244.016,79 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (toč. I izreke). Ujedno je odbijen dio tužbenog zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 31.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od 1.500,00 kn od svakog 5-tog u mjesecu i to za period od 5. ožujka 2003. pa do 5. studenoga 2004. (toč. II izreke) te tužbeni zahtjev tuženika za isplatom iznosa od 1.406,863,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2006. do isplate uz naknadu troškova postupka (toč. III izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 265.618,40 kn (toč. IV izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 1.244.016,79 kn sa zateznim kamatama (toč. I izreke), preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tuženika te je naloženo tužitelju da tuženiku plati iznos 1.406.863,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. listopada 2007. do isplate dok je odbijen zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 4. travnja 2006. do 12. listopada 2007. (toč. II/1. Izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 73.517,20 kn, dok je preostali dio zahtjeva za troškom postupka u iznosu 192.101,20 kn odbijen (toč. II/2.).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio i tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu odluku u dijelu pod toč. II/1. i II/2. i odbiti zahtjev tuženika.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti pobijanu odluku u dijelu pod toč. II/1. i II/2. i odbiti zahtjev tuženika.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik ističe da je sud drugog stupnja propustio obrazložiti njegove žalbene navode u smislu da prvostupanjski sud nije obrazložio ostale dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, a koji su izvedeni i nabrojani na str. 3. i 4. obrazloženja pobijane presude i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Međutim, tuženik ne navodi koje to konkretno dokaze sud nije analizirao i zašto su ti dokazi relevantni. Budući da je po odredbi čl. 386. ZPP-a dužan određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih podnosi reviziju, u skladu s navedenom odredbom, njegov prigovor nije uzet u obzir.

Nadalje, neosnovano tuženik u reviziji ističe da drugostupanjski sud ne obrazlaže njegove žalbene navode koji se odnose na osporavanje tužiteljevog potraživanja, već da jednostavno zaključuje da je ostalo sporno pitanje visine štete koju trpi tužitelj. To stoga što je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke zaključio da zbog skrivljenog ponašanja tuženika tužitelj trpi štetu zbog nemogućnosti stjecanja stanarskog prava, a slijedom toga i otkupa stana (koji zaključak i pravo tužitelja na naknadu štete je istaknuo i ovaj sud u odluci Rev-424/06-2 od 16. svibnja 2007.).

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili da je odlukom tuženika kao poslodavca broj … od 31 srpnja 1989. tužitelju kao radniku dodijeljen stan u S., u naselju „P. v.“, objekt A-1-01, ulaz 2, kat III, površine 77,05 m2 te da tuženik nikad nije stvarno tužitelju taj stan predao u posjed. Utvrđeno je nadalje da je tuženik osigurao novac za kupnju tog stana, ali da taj novac nije iskoristio u tu svrhu. Zato općinski i županijski sud ocjenjuju da je tuženik svojim ponašanjem skrivio štetu koja je nastala tužitelju zbog nemogućnosti stjecanja stanarskog prava, a slijedom toga i otkupa stana.

Presudom Općinskog suda u Splitu broj P-1463/03 od 18. studenoga 2004. tužitelju je dosuđena naknada štete u iznosu 517.010, 86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 1998. pa do isplate, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-2626/05 od 6. listopada 2006. Navedene presude su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-424/05 od 16. svibnja 2007. te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju s osnova naknade štete 1.244,016,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Istovremeno odbija tuženi zahtjev tuženika kojim on traži da mu se vrate novčana sredstva koja su tužitelju isplaćena na temelju navedene pravomoćne presude a koja je naknadno ukinuta odlukom revizijskog suda.

Sud drugog stupnja potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete, ali preinačuje prvostupanjsku presudu i usvaja tužbeni zahtjev tuženika uz zaključak da ima pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju pravne osnove koja je kasnije otpala.

Tužitelj revizijom osporava navedeni zaključak drugostupanjskog suda ističući da se pravna osnova tužitelja sastoji u dužnosti tuženika da mu naknadi prouzročenu štetu, a ne samo da navedena obveza bude utvrđena u presudi te da ukidanjem pravomoćne presude nije otpala osnova isplate, odnosno zakonsko pravo tužitelja na naknadu štete.

Budući da je tužitelju izvršena isplata na temelju pravomoćne presude koja je potom ukinuta, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tuženik ima pravo na povrat isplaćenog na temelju čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom sporu na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11).

Odredbom čl. 210. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja imovine odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Dakle, stjecanje bez pravne osnove postoji i u slučaju kada je u vrijeme ispunjenja činidbe postojala valjana pravna osnova, ali je ona naknadno otpala. Stoga zahtjev za povrat postoji uvijek kad ne postoji pravna osnova za određeno ispunjenje (čl. 210. st. 1. i 3. ZOO). U tom smislu je ovaj sud već iznosio pravno shvaćanje (primjerice Rev-737/02 od 21.9.2005).

Stoga tužitelj neosnovano ističe da je njegova pravna osnova na temelju koje je izvršena isplata, pravo na naknadu štete, a ne ukinuta pravomoćna presuda.

Tuženik u reviziji ističe da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da izreka presude proturječi razlozima presude. Navodi da je drugostupanjski sud u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud u svojoj presudi pravilno pošao od srednje cijene koštanja stanova pa je za stan od 77 m2 (koliko je trebao imati onaj koji je tužitelju bio dodijeljen) utvrdio iznos 177.215, EUR, od tog iznosa odbio cijenu koju bi tužitelj otplatio za otkup stana u iznosu 6.239,37 EUR, te zaključio da razlika u iznosu 170.975,37 EUR u kunskoj protuvrijednosti, pripada tužitelju.

Budući da je sud drugog stupnja potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos 1.244,016,79 kn a da je u obrazloženju svoje presude istakao da je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos 170.975,37 EUR u kunskoj protuvrijednosti – to tuženik u reviziji ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer izreka pobijane presude proturiječi razlozima presude.

Uzevši u obzir da je sud prvog stupnja u presudi istaknuo da „je tužitelju-protutuženiku dosudio naknadu štete što mu je poruzorčio tuženik-protutužitelj u kunama obzirom je platežno sredstvo u RH kuna i svi oni koji su kupovali stanove temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo cijenu su plaćali u kunama“ – to navedeni prigovor tuženik nije osnovan.

U odnosu na revizijske navode tuženika u pogledu cijene stanova, premda tuženik ističe da se radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tužitelja i tuženika izjavljene, valjalo ih je odbiti na temelju čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 6. rujna 2016.