Broj: Gž-1663/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Vesni Rist, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o., OIB ........... zastupanog po Odvjetničkom društvu S. i partneri d.o.o. iz Z., protiv tužene A. H., OIB ............, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Zaprešiću posl.br. 34 P-4979/15-18 od 10. veljače 2016. godine, dana 7. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Zaprešiću posl.br. 34 P-4979/15-18 od 10. veljače 2016. godine u dijelu točke I. izreke, kojim je održan na snazi platni nalog Općinskog suda u Zaprešiću posl.br. P-3302/14 od 20. veljače 2015. godine i tužena obvezana tužitelju isplatiti 10,40 kn uz zakonsku zateznu kamatu od 14. prosinca 2013. godine do isplate te nadoknaditi troškove postupka od 16,00 kn.

 

              2. Djelomično se prihvaća žalba tužene te se  p r e i n a č a v a  presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Zaprešiću posl.br. 34 P-4979/15-18 od 10. veljače 2016. godine u dijelu točke I izreke i u točki II izreke, i sudi:

 

              Ukida se platni nalog Općinskog suda u Zaprešiću posl.br. P-3302/14 od 20. veljače 2015. godine kojim je tužena obvezana tužitelju isplatiti 500,00 kn uz zateznu kamatu od 14. prosinca 2013. godine do isplate i nadoknaditi troškove postupka od 709,00 kn, a tužitelj se odbija i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka od 50,00 kn i troškova sastavljanja odgovora na žalbu od 312,50 kn.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se žalba tužene (podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Zaprešiću posl. br. 34 P-4979/15-18 od 10. veljače 2016. godine) kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud citiranom presudom u cijelosti održao na snazi platni nalog posl.br. P-3302/14 od 20. veljače 2015. godine kojim je tužena obvezana tužitelju isplatiti 510,40 kn uz zakonsku zateznu kamatu i nadoknaditi troškove parničnog postupka od 725,00 kn (točka I izreke). Istom presudom prvostupanjski je sud tuženu obvezao da tužitelju nadoknadi i troškove parničnog postupka od 50,00 kn (točka II izreke).

 

              Rješenjem, sadržanim u istoj presudi, prvostupanjski je sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

 

              Tužena je podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude i rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se prvostupanjska presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih razloga tužene i predložio da se prvostupanjska odluka potvrdi.

 

              Žalba tužene je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu prijevozne karte (10,40 kn) i "dodatak" u iznosu od 500,00 kn, koju isplatu traži zbog neplaćene prijevozne karte za prijevoz u putničkom vlaku na relaciji V.-Z. G. 13. prosinca 2013. godine.

 

Prvostupanjski je sud odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti takav prigovor tužene odbio uz primjenu čl. 5. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu ("Narodne novine" 87/96) te primjenom T. 10./1. Tarife za prijevoz putnika u domaćem prometu (Tarifa 101.).

 

Iz izvješća tužitelja od 18. prosinca 2013. godine (uz K56 br. 8-3) prvostupanjski je sud utvrdio da je za vrijeme kontrole u vlaku br. 8027 na relaciji Z.-Z. G. 13. prosinca 2013. godine utvrđeno da tužena (kao putnik na navedenoj relaciji) nije posjedovala prijevoznu kartu, a cijenu koje da je odbila platiti (10,40 kn). Iz Tarife za prijevoz putnika u domaćem prijevozu (Tarifa 103.) prvostupanjski je sud utvrdio da je istom propisano da u slučaju kada putnik ne raspolaže prijevoznom kartom i to ne prijavi kondukteru da je tada u obvezi tužitelju isplatiti dodatak u iznosu od 500,00 kn. Slijedom opisanih utvrđenja i postojanja obveze putnika da plati prijevoznu kartu (čl. 8. st. 1. Zakona o ugovorima u prijevozu u željezničkom prometu) prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženu da tužitelju isplati trošak prijevozne karte u iznosu od 10,40 kn i dodatak u iznosu od 500,00 kn pri tome primjenjujući i čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91 - 89/14; ZPP). Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski je sud donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Tužena je žalbom osporila pravilnost odluke prvostupanjskog suda o prigovoru mjesne nenadležnosti koji žalbeni razlog ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a. Opisani žalbeni razlog je nedopušten budući da je odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a propisano da se presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti (kao što je predmetni spor) ne može pobijati zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl.  354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda tužena je u žalbi navela da nije točno da je odbila platiti prijevoznu kartu u iznosu od 10,40 kn već da je odbila platiti zatraženi dodatak budući da prijevoznu kartu nije mogla kupiti na mjestu za prodaju prijevoznih karata jer isto nije bilo otvoreno. Zaključno je u žalbi tužena navela da je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu dodatka od 500,00 kn neosnovan budući da postoji njezina obveza kao putnika da tužitelju isplati samo cijenu prijevozne karte.

 

Zakonom o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, između ostalog, uređeni su odnosi koji nastaju iz ugovora o prijevozu putnika u željezničkom prometu. Odredbom čl. 5. propisano je da se ugovorom o prijevozu putnika prijevoznik obvezuje putnika prevesti do određenoga kolodvora, a putnik se obvezuje prijevozniku platiti odgovarajuću naknadu za prijevoz, dok je odredbom čl. 8. propisano da putnik mora prije početka putovanja pribaviti prijevoznu kartu, a ako na kolodvoru u kojem počinje putovanje nema putničke blagajne ili ako u vrijeme dolaska vlaka putnička blagajna nije radila, da je tada dužan pribaviti prijevoznu kartu u vlaku.

 

Iz provedenog dokaznog postupka prvostupanjskog suda proizlazi da je između stranaka faktično sklopljen ugovor o prijevozu putnika sklapanjem kojeg je nastala obveza tužene (kao putnika) da tužitelju plati cijenu prijevozne karte (10,40 kn), koju obvezu tužena nije ispunila pa je ista kao ugovorna strana sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama te odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 - 87/15; ZOO/05) u obvezi ispuniti svoju ugovornu obvezu, zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu cijene prijevozne karte. Osim toga zbog neplaćanja prijevozne karte i zbog zakašnjenja u ispunjenju svoje obveze tužena je dužna tužitelju isplatiti i zakonske zatezne kamate od dana ispunjenja ugovora (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05).

 

Međutim, osnovano je tužena osporila pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu 500,00 kn, koji zahtjev tužitelj temelji na Tarifi za prijevoz putnika u domaćem prijevozu (Tarifa 103.).

 

Navedenom Tarifom (3.4.) tužitelj je propisao tarifne dodatke na način da je, između ostalog, propisao da se "za nedostatak prijevozne isprave bez prijave kondukteru i za ometanje konduktera u radu pri naplati prijevozne cijene osim odgovarajuće doplate plaća i dodatak u iznosu od 500,00 kn".

 

Citirani sadržaj Tarife potvrđuje da je istom tužitelj faktično propisao ugovornu kaznu, koju je terminološki označio kao "dodatak", ugovaranje koje kazne je suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Odredbom čl. 350. ZOO/05 propisana je ugovorna kazna kao obveza dužnika ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni, time da se takva ugovorna kazna ne može ugovoriti za novčane obveze. Tužitelj kao pravna osoba u okviru svojih ovlaštenja i sukladno Zakonu o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu ima pravo da donošenjem Tarife propisuje određena prava i obveze, uključujući prava i obveze vezane za prijevoz putnika, međutim, Tarifa ne može biti suprotna zakonskim propisima, a donošenjem navedene Tarife tužitelj je postupio suprotno čl. 350. st. 3. ZOO/05 (čl. 270. st. 3. ZOO – "Narodne novine" 51/93 – 88/01; ZOO/91). Budući da je citiranom tarifnom odredbom tužitelj faktično propisao ugovornu kaznu za novčanu obvezu, a što je protivno čl. 350. st. 3. ZOO/05 (čl. 270. st. 3. ZOO/91) posljedično tome je u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo primijeniti čl. 8. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu te čl. 350. st. 3. ZOO/05 i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu ugovorne kazne od 500,00 kn ("dodatka u iznosu od 500,00 kn").

 

Budući da je prvostupanjska presuda preinačena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je i o troškovima parničnog postupka uz daljnju primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a pa je sukladno uspjehu tužitelja održan na snazi platni nalog u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka u iznosu od 16,00 kn, pri čemu je ovaj sud akceptirao utvrđenu visinu troškova parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda, dok tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke primjenom čl. 380. t. 1., čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 4. ZPP-a.

 

U Rijeci 7. rujna 2016. godine