Broj: Revr 934/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u S., protiv tuženika K.-m. t. d.d., Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2070/15-3 od 9. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-913/15-7 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 21. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 122.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2010. do isplate (toč. I.), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 163.740,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, kao i sa zahtjevom da tuženik plaća tužiteljici iznos od 2.686,15 kn mjesečno na ime rente zbog izgubljene zarade, počevši od 1. travnja 2014. pa nadalje, i to tako da dospjele obroke plati odjednom, a buduće kako budu dospijevali najkasnije do svakog 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (toč. II. i III.). Ujedno je naloženo tuženiku da plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 34.082,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2015. do isplate (toč. IV.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. i III. izreke (toč. I.), te je odbijena žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 84.500,00 kn te pod toč. IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 22.241,50 kn (toč. II.). Ujedno je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom naknade štete preko iznosa od 84.500,00 kn do iznosa od 122.000,00 kn, te pod toč. IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom troškova parničnog postupka preko iznosa od 22.241,50 kn do iznosa od 34.082,00 kn, na način da je odbijen zahtjev tužiteljice s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 37.500,00 kn na ime naknade štete sa zakonskom kamatom tekućom od 4. svibnja 2010. do isplate i zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 11.841,50 kn (toč. III.). Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe (toč. IV.).

Protiv presude drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 37.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 163.740,40 kn, te dio zahtjeva za isplatom rente u visini od 2.686,15 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2014. pa nadalje, tužiteljica je pravodobno izjavila reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se preinačiti pobijani dio drugostupanjske odluke na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se pobijani dio ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizijskog postupka tužiteljici.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora je naknada štete zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale uslijed profesionalne bolesti, uzrokovane poslovima koje je tužiteljica obavljala kao zaposlenica tuženika.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužiteljica određeno ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji.

U reviziji tužiteljica iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, posebno u dijelu koji se odnosi na tužiteljičino odbijanje ponude tuženika za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, odnosno da se tužiteljica suglasila s osobno uvjetovanim otkazom, te iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Ocjenu provedenih dokaza pridržana je za prvostupanjski sud, a u konkretnom slučaju ovaj sud ne nalazi da bi ocjena provedenih dokaza bila provedena suprotno odredbi čl. 8. ZPP, pa nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Tvrdnje tužiteljice kojima se osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova nisu također osnovane, budući da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-          da je tužiteljica kod tuženika radila 35 godina i 4 mjeseca na poslovima izrade

sekundarnih namota ručno i strojno,

-          da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. prosinca 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog profesionalne bolesti, počevši od 1. prosinca 2009.,

-          da je tuženik, nakon priznanja prava na invalidsku mirovinu i u skladu s preostalom radnom sposobnošću, tužiteljici ponudio obavljanje poslova radnih mjesta strojnog namatanja VN svitaka i poslove čišćenja u proizvodnji, koje je tužiteljica odbila,

-          da je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga,

-          da je tužiteljici isplaćena otpremnina u iznosu od 159.165,00 kn,

-          na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicine rada, da je bolest

tužiteljice - rizatroza obiju šaka i Morbus de Quervain u uzročno-posljedičnoj vezi s poslovima i radnim zadacima koje je tužiteljica obavljala kod tuženika,

-          na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka da je zbog navedene

profesionalne bolesti tužiteljici trajno smanjena životna aktivnost za 40%, s trajnim posljedicama u gubitku funkcijskih pokreta u palcu obje šake, praćeno bolovima pri bilo kakvim pokretima oba palca.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva na ime naknade zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 122.500,00 kn, sukladno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), sa zakonskom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženika do isplate.

Nadalje, u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu razlike između invalidske mirovine koju prima i pretpostavljene plaće, tužbeni zahtjev je odbijen na temelju odredbe čl. 78. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR), obzirom je tuženik tužiteljici ponudio više različitih ugovora za obavljanje drugih poslova, koje ponude je tužiteljica odbila na zapisnik i sporazumno pristala na osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu uz isplatu otpremnine, radi čega je ugovor o radu tužiteljice s tuženikom prestao njenom voljom, pa stoga tužiteljica ne može osnovano potraživati naknadu izgubljene zarade koju ne bi imala da je nastavila raditi.

Odlučujući povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1100. ZOO kada je utvrđivao naknadu štete za pojedine vidove štete te kada je dosudio iznos od 4.500,00 kn s osnova tuđe pomoći i njege pozivom na odredbu čl. 1100. ZOO obzirom je isto regulirano odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO. Stoga je drugostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od 80.000,00 kn na temelju odredbe čl. 1100. ZOO i iznos od 4.500,00 kn na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO, a slijedom čega je preinačio i odluku o troškovima postupka. Isto tako shvaćanje je drugostupanjskog suda glede zahtjeva za isplatu razlike između mirovine i pretpostavljene plaće da tužiteljica ne može osnovano potraživati izgubljenu zaradu i to zbog toga što tužiteljica ne bi imala izgubljenu zaradu da je nastavila raditi kod tuženika na drugom odgovarajućem radnom mjestu koje joj je tuženi ponudio u skladu s preostalom radnom sposobnosti, a što je tužiteljica odbila.

Takvo stajalište nižestupanjskih sudova prihvaća pravilnim i revizijski sud. Naime, pravilno su sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade i rente zbog izgubljene zarade, budući da ne postoji uzročna veza između zadobivenih ozljeda i tog vida štete koju tužiteljica potražuje. Naime, prema preostaloj radnoj sposobnosti tužiteljica je mogla ostati raditi kod tuženika, tuženik joj je i ponudio novi ugovor o radu, ali se tužiteljica odlučila za prestanak radnog odnosa. Da je tužiteljica ostala raditi i da je prihvatila ponuđeno radno mjesto tada ne bi imala izgubljenu zaradu. Kod toga se tužiteljica neosnovano poziva na odluke ovoga suda u predmetima Rev-17/09 i Rev-685/08, budući je u tim predmetima drugačija činjenična situacija nego u ovom predmetu, te u tim predmetima poslodavac radniku nije ponudio zaposlenje na drugom radnom mjestu.

Zbog navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 21. rujna 2016.