- 1 -              Kž-eu 16/2019-4

Broj: Kž-eu 16/2019-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika T. D., zbog kaznenih djela iz članka 75. i dr. Kaznenog zakona Republike Austrije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. rujna 2019. broj Kv-eu-20/2019., u sjednici održanoj 15. listopada 2019.,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se žalba osuđenika T. D. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 12. rujna 2019. broj Kv-eu-20/2019. pod točkom 1. izreke utvrđeno je da je osuđenik T. D. osuđen na kaznu doživotnog zatvora presudom Zemaljskog suda u Innsbrucku broj 29 Hv 79/11k od 16. ožujka 2012., pravomoćnom 4. srpnja 2012., zbog kaznenog djela ubojstva, kaznenog djela razbojništva i kaznenog djela teške prisile iz članka 75., članka 142. stavka 1., članka 105. stavka 1. i članka 106. stavka 1. Kaznenog zakona Republike Austrije, činjenično opisanih u izreci te presude.

Pod točkom 2. izreke utvrđeno je da kazneno djelo ubojstva iz točke 1. izreke sadrži bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18., - dalje: KZ/11.) za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, kazneno djelo razbojništva iz točke 1. izreke sadrži bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, dok kazneno djelo teške prisile sadrži bitna obilježja kaznenog djela prisile iz članka 138. stavka 1. KZ/11. za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora do tri godine.

Pod točkom 3. izreke odlučeno je da se, na temelju članka 89. u svezi s člankom 91. stavkom 1. točkom 2. i stavcima 5. i 6. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19. - dalje: ZPSKS-EU), priznaje presuda Zemaljskog suda u Innsbrucku broj 29 Hv 79/11k od 16. ožujka 2012., pravomoćna 4. srpnja 2012. na način da se osuđeniku T. D. izriče kazna zatvora u trajanju 20 (dvadeset) godina.

Pod točkom 4. izreke, na temelju članka 98. stavka 2. ZPSKS-EU, osuđeniku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 17. svibnja 2011. pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio osuđenik T. D. po branitelju T. P., odvjetniku u Z., zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „izmijeniti pobijanu presudu na način da primijeni KZ/97 prilikom izricanja kazne zatvora“.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj ističe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela, odnosno Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., - dalje: KZ/97.) jer da je taj zakon za osuđenika blaži.

Međutim, protivno prigovoru žalitelja, u postupku priznanja strane sudske odluke provedenog na temelju ZPSKS-EU, u skladu s pravnim stavovima izraženim u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne primjenjuje se kazneni zakon koji je bio na snazi tempore criminis niti se u tom postupku odlučuje o primjeni blažeg zakona u smislu odredbe članka 3. KZ/11., kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, već se primjenjuje kazneni zakon koji je na snazi u trenutku odlučivanja o ispunjavanju zakonskih pretpostavki za priznanje strane sudske odluke. To iz razloga što postupak priznanja strane sudske odluke nije kazneni postupak u kojem bi se odlučivalo o krivnji osobe osumnjičene za neko kazneno djelo, već sudski postupak sui generis , što uostalom ne dovodi u pitanje ni žalitelj, a kojem postupku je svrha omogućavanje provedbe kaznenog progona ili izvršenja kaznene presude, kao što je navedeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-351/2014. od 24. siječnja 2014., na koju odluku se s pravom pozvao i prvostupanjski u obrazloženju pobijane presude.

Slijedom iznijetoga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je istu presudu priznao te je, neovisno o činjenici što su kaznena djela u konkretnom slučaju počinjena 2008. godine, pravilno primijenio KZ/11. a ne kazneni zakon koji je bio na snazi tempore criminis, dok izrečenom kaznom zatvora u trajanju dvadeset godina nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 15. listopada 2019.