Broj: Gž 2800/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja Š.R iz Z., zastupanog po punomoćnici S.K., protiv tuženice S.G.S.B. d.d. S., zastupane po zakonskom zastupniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2343/14 od 2. rujna 2015. godine, dana 30. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženice S.G.S.B d.d. S.  kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2343/14 od 2. rujna 2015. godine.

                                         

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice S.G.S.B. d.d. S.  kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2343/14 od 2. rujna 2015. godine u dijelu pod toč. II. izreke.

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Š.R. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.168,85 kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 112,72 kn od 10. studenoga 2009. godine,

- na iznos od 112,01 kn od 10. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 193,61 kn od 11. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 196,79 kn od 10. veljače 2010. godine,

- na iznos od 196,12 kn od 10. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 198,82 kn od 12. travnja 2010. godine,

- na iznos od 202,70 kn od 10. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 202,16 kn od 10. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 212,80  kn od 12. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 206,31 kn od 10. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 222,80 kn od 10. rujna 2010. godine,

- na iznos od 214,15 kn od 11. listopada 2010. godine,

- na iznos od 215,82 kn od 10. studenoga 2010. godine,

- na iznos od 223,00 kn od 10. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 323,48 kn od 10. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 186,48 kn od 10. veljače 2011. godine,

- na iznos od 189,27 kn od 10. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 185,35 kn od 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 194,25 kn od 10. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 200,36 kn od 10. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 203,13 kn od 11. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 233,92 kn od 10. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 204,72 kn od 12. rujna 2011. godine,

- na iznos od 200,35 kn od 10. listopada 2011. godine,

- na iznos od 201,43 kn od 10. studenoga 2011. godine,

- na iznos od 201,04 kn od 12. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 204,83 kn od 10. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 207,49 kn od 10. veljače 2012. godine,

- na iznos od 213.32 kn od 12. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 206,38 kn od 10. travnja 2012. godine,

- na iznos od 207,41 kn od 10. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 208,48 kn od 11. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 206,87 kn od 10. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 206,73 kn od 10. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 203,74 kn od 10. rujna 2012. godine,

- na iznos od 204,75 kn od 10. listopada 2012. godine,

- na iznos od 206,98 kn od 12. studenoga 2012. godine,

- na iznos od 206,27 kn od 10. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 207,30 kn od 10. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 204,38 kn od 11. veljače 2013. godine,

- na iznos od 203,27 kn od 11. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 206,47 kn od 10. travnja 2013. godine,

- na iznos od 203,33 kn od 10. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 201,68 kn od 10. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 199,81 kn od 10. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 202,10 kn od 12. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 203,36 kn od 10. rujna 2013. godine,

- na iznos od 204,54 kn od 10. listopada 2013. godine,

- na iznos od 204,81 kn od 11. studenoga 2013. godine,

- na iznos od 206,37 kn od 10. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 91,59 kn od 10. siječnja 2014. godine,

pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), sve u roku od 15 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

" I.   Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 732,52 kune.

            II.  Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.800,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od donošenja presude pa do isplate po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO), sve u roku od 15 dana.

          III. Odbija se tužitelja sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz točke II. ovog rješenja."

Protiv citirane presude i rješenja u dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se  žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naknadi parnični trošak tuženici, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je tužbeni zahtjev nepravilno koncipiran jer je lišen neophodnog deklaratornog utvrđenja u odnosu na ništetnost konkretnih odredaba Ugovora o kreditu i kako bi one trebale glasiti. Ustraje u prigovoru zastare kojeg je sud prvog stupnja odbio zbog pogrešnog zaključka o pravoj kvalifikaciji spora kao "stjecanje bez osnove". Naime, presuda iz kolektivne parnice i to pravomoćna presuda V t RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i Zakon o zaštiti potrošača da nedvojbeno i bezrezervno navode da je i kompenzacija individualnih potrošača moguća u vidu spora radi naknade štete, koje tumačenje sud prvog stupnja ignorira. Navodi da nije jasno na kojim točno odredbama zakona prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o prekidu tijeka zastare pa obrazloženje presude u tom dijelu nije razumljivo. Također, u obrazloženju presude da su izostali razlozi zašto je tijek zateznih kamata priznat kao da je tuženik bio nepošten stjecatelj od samog početka. U postupanju tuženika da nema elemenata protupravnosti te da do podnošenja predmetne tužbe tužitelj nije nikada osporio visinu kamatne stope iako je o svakoj pojedinoj izmijeni bio obaviješten pisanim putem. Sud prvog stupnja da je propustio vještaku dati jasnu uputi u vezi parametara za izračun koji bi eliminirali svaku dvojbu u smislu pravnog tumačenja pa prema obrazloženju presude proizlazi da je vještak taj koji je riješio i pravno pitanje u vezi osnove potraživanja. Usvajanje ispravne pravne kvalifikacije spora da je važno ne samo radi rješavanja materijalno pravnog prigovora zastare već i zbog samog tijeka parničnog postupka odnosno tereta dokazivanja. Očito je da je u konkretnom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno isplate anuiteta po ugovoru, zasnovan na pravnom poslu. Nije jasno drži li tužitelj da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala, odnosno ako je naknadno otpala da je otpala presudom iz kolektivne parnice. Prema utvrđenjima iz kolektivne parnice pojedini potrošači dužni su pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, Opći uvjeti poslovanja tuženice, Odluka o pravilima za utvrđenje promjene kamatnih stopa i odluke tuženika o izmijeni kamatne stope. Tuženica drži da su odredbe Ugovora o kreditu bile jasne, uočljive i lako razumljive i to ne samo zbog očekivanog životnog iskustva tužitelja i pretpostavke da on kao osoba potpune poslovne sposobnosti razumije dokumente kojima preuzima platnu obvezu na dužni vremenski period već i zbog činjenice da je ugovor solemniziran, a uloga javnog bilježnika prilikom solemnizacije da je strankama pročitati cijeli sadržaj pravnog posla te su upozorene na nerazumljive odredbe koje bi mogle dati povoda sporu ili su pravno nevaljane ili bi mogle nanijeti štetu stranci. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude zaključuje da relevantne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke nisu nikome razumljive, te da je tuženica od početka bila nepoštena, što podrazumijeva da takve odredbe nisu mogle biti razumljive ni javnom bilježniku ni tužitelju u trenutku solemnizacije, koja je svejedno izvršena bez ikakve ograde odnosno upozorenja. Ističe i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Kamatne stope da su se mijenjale odlukom tuženice, ali su se pri tome uvažavale odredbe ugovora i Općih uvjeta poslovanja banke, posebno gdje se govori o tome da će se u tom slučaju voditi računa o "tržišnim uvjetima". Tuženica da ni u kojem slučaju nije zloupotrijebila svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa bila u skladu s  internim aktima tuženice koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima. Ukazuje na činjenicu da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije postojao pozitivni propis koji bi nalagao tuženici obvezu ugovaranja kriterija za promjenu kamatne stope, tako nešto uvršteno je u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/14). Na tužitelju da je u predmetnom postupku teret dokaza da mu u trenutku solemnizacije nije bila razumljiva odredba o kriterijima promjene kamatne stope te da mu je tuženica nanijela štetu, što tužitelj  nije ni pokušao dokazati.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice ističući da su netočni navodi da je tužbeni zahtjev nepravilno koncipiran zbog nedostatka deklaratornog utvrđenja. Tužitelj da nije niti mogao tražiti utvrđenje odredbe čl. 11. predmetnog Ugovora ništetnom jer za to nema pravnog interesa, a iz razloga jer je ta odredba ništetna po samoj presudi Višeg trgovačkog suda. Iz citirane presude da itekako proizlazi osnova potraživanja jer je i smisao takve pravne zaštite da omogući lakše ostvarivanje prava potrošača u postupku koju potrošač osobno pokrene. Prvostupanjski sud da je detaljno obrazložio i pravnu kvalifikaciju spora, kao i razlog zbog kojeg je prigovor zastare tuženice utvrdio neosnovanim. Netočni da su navodi tuženice da je prvostupanjski sud vještaku prepustio sudbenu ulogu, a to stoga jer iz obrazloženja presude proizlazi da je financijsko vještačenje određeno upravo zato što je tuženica osporila visinu tužbenog zahtjeva, a sud ne raspolaže stručnim znanjem. Ukazuje na činjenicu da nije niti tvrdio da je ugovorena fiksna kamatna stopa već je sporio jednostrano povećanje iste bez određenih kriterija. Kako kriteriji promjene kamatne stope nisu niti navedeni da je jasno da u trenutku solemnizacije tužitelju nitko nije niti mogao protumačiti kriterije promjene. Predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana te joj naloži tužitelju naknaditi trošak sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

              Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 64075/07, a zbog povećanja redovne kamate i to za razdoblje od 10. studenoga 2009. godine do 10. siječnja 2014. godine u ukupnom iznosu od 10.168,85 kn.

 

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.800,00 CHF uz rok otplate 175 mjeseci te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5% godišnje, da je istim Ugovorom i to čl. 11. ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, pa kako je tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditu, a tuženica kao trgovac koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, to je udovoljio postavljenom tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane presude.

              Pri tome je pravilno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja odbio prigovor zastare istaknut po tuženici te pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja  po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženice bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO) te da se u konkretnom slučaju primjenjuj opći zastarni rok od 5 godina.

Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je, među ostalim, tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, i to u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, dok je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 23. listopada 2014. godine, to su sva potraživanja dospjela i utužena iza 23. listopada 2009. godine utužena u zakonskom roku.

Dakle, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1111. ZOO kada je zaključio da je tuženica bez osnove u odredbi čl. 11. predmetnog Ugovora pogrešno izmijenila kamatnu stopu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunala viši anuitet od onoga koji je tužitelj trebao platiti pravilnom primjenom odredbe čl. 11. Ugovora i to prema nalazu  i mišljenju vještaka financijske struke, čiji nalaz i mišljenje ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao stručan i objektivan, za period od studenoga 2009. godine do siječnja 2014. godine, te uplatom anuiteta po kreditu tužitelja stekla bez valjane pravne osnove utuženi iznos.

Neosnovano tuženica ukazuje da je sud prvog stupnja propustio dati jasnu uputu vještaku u vezi parametara za izračun iz čega proizlazi da je vještak taj koji je riješio pravno pitanje u vezi osnove potraživanja.

Naime, vještak za računovodstvo i financije je u skladu s jasnom uputom suda prvog stupnja, a imajući  u vidu da je tijekom otplatnog razdoblja tuženica  povisivala stopu redovne kamate i mjesečne anuitete, izradio svoj nalaz i mišljenje prema kojem je tuženica u razdoblju od 10. studenoga 2009. godine do isteka otplatnog razdoblja od tužitelja naplatila ukupno 1.719,46 CHF više od onoga što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početnih 5,00% godišnje.

Neosnovano tuženica ukazuje da je na tužitelju teret dokaza da mu u trenutku solemnizacije nije bila razumljiva odredba o kriterijima promjene kamatne stope, i to stoga jer je životno i prihvatljivo da čovjek koji nije ekonomski stručnjak i ne bavi se financijskim poslom, a što tužitelj nije, ne može i ne mora znati i razumjeti primjenu računanja kamata primjenom EURIBOR-a i sličnih instituta, a tuženica tijekom postupka nije isticala niti dokazivala da je tužitelju to bilo obrazloženo na način da bi to on mogao i morao razumjeti, a niti da isti ima znanja i sposobnosti da to shvati nakon dostave obavijesti tuženice o promjeni kamatne stope.

U tom pravcu pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09 – dalje ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedice ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (čl. 58. ZJB), a ne ugovorne  odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu kao u izreci presude.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 3. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

              Zbog navedenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke.

              U nepobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

              Zahtjev tužitelja za naknadom parničnog na ime sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da takav trošak nije bio nužan za vođenje postupka.

 

U Zadru 30. rujna 2016. godine