Broj: Gž-2317/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. I. Š.-Ž. pok. I., OIB: ... i pod 2. V. Š.-Ž. pok. I., OIB: ..., oboje iz K. S., oboje zastupani po punomoćniku J. D., odvjetniku u K. L., protiv tuženika A. Š. pok. J., OIB: ... iz K. S., ..., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 21. ožujka 2016. godine pod poslovnim brojem P-8918/15, u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2016. godine

p r e s u d i o   j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 21. ožujka 2016. godine pod poslovnim brojem P-8918/15 tako da se sudi:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima na jednake dijelove naknadu za razdoblje od 1. studenog 2008. godine do 1. studenog 2011. godine u ukupnom iznosu od 76.146,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja se u periodu od 1. studenog 2008. godine do 30. lipnja 2010. godine obračunava na pojedinačne mjesečne iznose od po 2.082,50 kuna, a u periodu od 1. srpnja 2010. godine do 1. studenog 2011. godine na mjesečne iznose od po 2.156,00 kuna, te se kamata obračunava na svaki pojedinačni mjesečni iznos od svakog 10-og u tekućem mjesecu do konačne isplate i to po kamatnoj stopi koja je do 31. srpnja 2015. godine određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo do ukupnog iznosa od 126.000,00 kuna, odnosno za pojedine mjesečne iznose od 3.500,00 kuna tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 19.394,00 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 21. ožujka 2016. godine do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo i dosuđeno u iznosu od 28.359,40 kuna tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 126.000,00 kuna na ime naknade – zakupnine nekretnine koje su suvlasnici tužitelji.

Tužitelji su kao pravni temelj svoje tužbe istaknuli da su suvlasnici svaki za po 1/2 dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 1/5 k.o. K. S. u površini od 62 m2, te svaki za po 1/6 dijela cjeline označene kao čest. zgr. 1/4 k.o. K. S. površine 52 m2, a koje nekretnine bi u cijelosti bile u tuženikovu posjedu.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako su tužitelji zaista suvlasnici nekretnine označene kao čest. zgr. 1/5 k.o. K. S., površine 62 m², i to svaki tužitelj za po 1/2,

- kako su tužitelji za po 1/6 uknjiženi kao suvlasnici nekretnine označene kao čest. zgr. 1/4 k.o. K. S. površine 52 m²,

- kako predmetne nekretnine u naravi čine jedinstveni poslovni prostor kojeg koristi u cijelosti tuženik i to za obavljanje ugostiteljske djelatnosti,

- kako bi prema nadležne Porezne uprave cijena zakupnine za predmetne nekretnine iznosila 50,00 kuna mjesečno po m²,

- kako su prednici stranaka imali zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je položen na predmetnim nekretninama,

- kako tuženik nije dao izjavu o prijeboju, kompenzaciju, te stoga niti ne postoji građanskopravni prijeboj između stranaka.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev jer je zaključio kako bi praktično tužitelji na temelju svog suvlasničkog udjela imali pravo i na ono što je tuženik stekao bez osnove, a to je neplaćenu zakupninu u smislu odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) na iznos od 3.950,00 kuna, no kako je sud vezan postavljenim tužbenim zahtjevom to je prvostupanjski sud i dosudio tužiteljima utuženi iznos, te obvezao tuženika da isplati tužiteljima na jednake dijelove naknadu za razdoblje od 1. studenog 2008. godine do 1. studenog 2011. godine po 3.500,00 kuna mjesečno i ukupno 126.000,00 kuna s pripadajućom kamatom od 10-og u mjesecu za tekući mjesec.

Ujedno je prvostupanjski sud obvezao tuženika da nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 28.359,40 kuna s kamatom od presuđenja.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP ‑ „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je inače podnio dva primjerka žalbe, no razlika između ovih primjeraka žalbe je samo u tome što je na drugom primjerku i zatražio nadoknadu troška sastava žalbe.

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

Nakon što je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, a glede okolnosti da je između stranaka, odnosno njihovih pravnih prednika ranije i postojao ugovor o zakupu, te da je tuženik nastavio koristiti predmetni poslovni prostor.

S obzirom da je naknadno upravo tuženik priznao da bi nekretnine označene kao čest. zgr. 1/5 i 1/4 k.o. K. S. činile jedinstvenu cjelinu predmetni poslovni prostor koji koristi tuženik, to je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u obvezi naknadi tužiteljima vrijednost zakupnine.

Glede tuženikovih žalbenih navoda kao prvo valja istaći da sud nije niti smatrao kako između stranaka postoji pisani ugovor o zakupu, niti se pozvao na odredbe ZOO-a koje reguliraju ugovor o zakupu.

Glede prijeboja ili kompenzacije, kojeg tuženik očito miješa s procesnopravnim prigovorom prijeboja valja istaći kako je odredbom članka 196. ZOO-a propisano kako prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju, a što znači da prijeboj ne nastaje "ipso iure" odnosno kad se ispune pretpostavke jer je potrebno dati izjavu o prijeboju, a ta izjava djeluje unatrag, retroaktivno (jer se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za to).

Prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik nikad nije izjavio prijeboj, pa je stoga pravilno zaključio kako tražbina tužitelja nije prestala prijebojem.

Glede procesnopravnog prigovora prijeboja, za istaći je da takav procesnopravni prigovor tuženik nikad nije postavio, pa o njemu sud nije niti mogao odlučivati.

Nije jasno koja bi to bila nedopuštena raspolaganja stranaka u zahtjevu za isplatu, pa prvostupanjski sud nije počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 4. ZPP-a.

Nadalje okolnost da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i uvjerljiv, a ne tuženikov iskaz ne predstavlja bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer je tuženiku omogućeno raspravljanje.

Nije bilo potrebe provoditi očevid na licu mjesta jer upravo i tuženik u svojoj žalbi ističe kako nije sporno što tuženik posjeduje, te da isti koristi nepripadajućih 79 m².

Stoga je prvostupanjski sud ispravno zaključio da tuženika valja obvezati na isplatu.

Međutim, sudska praksa se izjasnila kako stranka ne može zahtijevati u sudskom postupku isplatu nečega što joj ne bi pripalo po prisilnim poreznim propisima, a u ovom konkretnom slučaju tužitelji su dakle tvrdili kako tuženik nije tužiteljima isplatio nijednu mjesečnu najamninu (zakupninu), te oni u biti u ovom postupku zahtijevaju isplatu određenog iznosa koji odgovara zakupnini.

Zakupnina neovisno o tome je li se zahtijeva kao ugovorena, ili kao ona koju bi određena stranka stekla bez osnove, odnosno kao odšteta predstavlja dohodak u smislu Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15).

Odredbom članka 27. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak propisano je da kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupnine i nekretnine se priznaju izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine, a što znači da je zakonodavac pretpostavio da kada stvar ne koristi vlasnik (suvlasnik) po redovnom tijeku stvari, već se stvar iznajmljuje ili daje u zakup je potrebno uložiti 30% sredstava od zakupnine u održavanje stvari.

Ova predmnjeva je u poreznopravnom smislu neoboriva, ali su u ovom postupku tužitelji mogli osporavati da 30% od zakupnine ne bi bilo uopće ulagano u održavanje prostora, odnosno da prostor nije trebalo održavati.

Kako tužitelji to nisu dokazali, to je ovaj sud prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda o visini pojedinačnih mjesečnih iznosa od 3.500,00 kuna, a sukladno odredbi članka 27. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak zaključio, a sve prema utvrđenju prvostupanjskog suda, i sve ovo sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a kako bi tužitelji u biti ostvarivali mjesečne iznose od 2.450,00 kuna, a nakon što bi se ta zakupnina umanjila za izdatke u visini od 30%.

Na iznos od 2.450,00 kuna tužitelji bi bili u obvezi platiti porez od 15% sukladno odredbi članka 50. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak, i to za razdoblje do 30. lipnja 2010. godine, a od 1. srpnja 2010. godine porez po stopi od 12%, sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 80/10).

Dakle, tužiteljima bi pripalo pravo na isplatu iznosa od 2.082,50 kuna, i to za period od 1. studenog 2008. godine do 30. lipnja 2010. godine, a od 1. srpnja 2010. godine do 31. listopada 2011. godine mjesečni iznosi od po 2.156,00 kuna, što sveukupno zbrojeno i čini svotu od 76.146,00 kuna, a koji iznos je valjalo priznati tužiteljima, uz pripadajuću kamatu na pojedine mjesečne iznose od 10-og u mjesecu za tekući mjesec, dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

S obzirom da je ovaj sud na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a dijelom preinačio odluku o glavnoj stvari, valjalo je na temelju odredbe članka 166. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio visinu troškova postupka tužitelja u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, odnosno zaista trošak tužitelja iznosi 28.359,40 kuna.

Tuženiku je valjalo priznati trošak sastava žalbe i pristupa na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 2.500,00 kuna po radnji, odnosno ukupno 7.500,00 kuna, dok tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu s obzirom da se radilo o potpuno nepotrebnom trošku u ovom postupku.

Po pravnom shvaćanju ovog suda cijeneći uspjeh stranaka kako u osnovi, tako i u visini zahtjeva, valjalo je smatrati da su tužitelji u ovom sporu uspjeli za približno 75%, te bi tužiteljima sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a trebalo priznati trošak razmjeran uspjehu, odnosno svotu od 21.269,00 kuna, a tuženiku koji je uspio u sporu za približno 25% priznati trošak razmjeran uspjehu u iznosu od 1.875,00 kuna, te bi nakon izvršenog prijeboja troškova valjalo obvezati tuženika da nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 19.394,00 kune.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 20. listopada 2016. godine