Broj: Revt 438/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja K. U. d.o.o., OIB: ..., K. N., kojeg zastupanju punomoćnici V. L., Ž. V. i I. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7416/14-5 od 16. rujna 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2615/10 od 12. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se tužiteljeva revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu 3.500.000,00 kn na ime izmakle dobiti sa pripadajućim zateznim kamatama. Također odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja podnio je reviziju tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu cjelokupnog parničnog troška, podredno, da pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tužitelj navodi da ju je pretrpio zbog toga što je tuženik svojim neurednim postupanjem i protivno ugovornoj obvezi izazvao insolventnost tužitelja na način da je protivno ugovoru naplatio zadužnicu kojom je osigurao svoju tražbinu iz ugovora o izdavanju platežne garancije.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudama nižestupanjskih sudova navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog kojih se presude ne bi mogle ispitati.

Revident u svojoj reviziji pogrešno navodi i da je sud prvog stupnja, pa time i drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a.

Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebao i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za sud i on je u konkretnom slučaju dat u skladu s čl. 8. ZPP-a, a tužitelj svojim navodima u reviziji tu ocjenu dokaza nije doveo u sumnju.

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, međutim, tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Također, okolnost što sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke ne znači da je stranka time onemogućena u raspravljanju. Prema tome, u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju se također poziva tužitelj.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđeno:

-       da je 29. veljače 2008. sklopljen prvi ugovor o izdavanju devizne platežne garancije broj ..., da je tužitelj na temelju tog ugovora izdao ugovorenu garanciju na prvi poziv broj ... (garancija broj 1) na iznos od 60.000,00 EUR s rokom važenja od jedne godine, da je instrument osiguranja po tom ugovoru, između ostalog bio i garantni depozit S. D. u iznosu od 60.000,00 EUR, da osigurani slučaj predviđen prvom garancijom nije nastupio te da je tuženik garanciju isknjižio po isteku njezina važenja 29. veljače 2009.,

-       da je 3. studenoga 2008. sklopljen drugi ugovor o izdavanju platežne garancije broj ..., da je tužitelj na temelju tog ugovora izdao ugovorenu garanciju na prvi poziv broj ... (garancija broj 2) na iznos od 200.000,00 EUR, a s rokom važenja do 1. lipnja 2009., kao i to da je jedan od ugovornih instrumenata osiguranja hipoteka na nekretnini D. D.,

-       da je 4. ožujka 2009. sklopljen treći ugovor o izdavanju devizne platežne garancije broj ..., da je tužitelj temeljem tog ugovora izdao ugovorenu garanciju na prvi poziv broj ... (u daljnjem tekstu garancija broj 3) na iznos od 300.000,00 EUR s rokom važenja od 1. ožujka 2010., te da je instrument osiguranja po tom ugovoru između ostalog bio i garantni depozit S. D. u iznosu od 60.000,00 EUR,

-       da je korisnik garancije na prvi poziv 18. siječnja 2009. poslao tuženiku zahtjev za plaćanje 109.855,32 EUR iz bankarske garancije broj ... te da je tuženik potom obavijestio tužitelja da je korisniku isplaćen iznos od 99.077,14 EUR,

-       da je tuženik 9. lipnja 2009. ovrhom broj OV-11068/08 blokirao žiro račun tužitelja u iznosu od 728.594,46 kn.

Na temelju navedenog sudovi nižeg stupnja pravilno zaključuju da jednom izdana garancija pokriva sve u njoj pobrojene obveze nalogodavca, pri čemu je jedino bitno da je poziv upućen za vrijeme važenja te garancije, te da iz sadržaja trećeg ugovora o izdavanju platežne garancije od 4. ožujka 2009. (list 12-13 spisa) proizlazi da su njom valjano osigurane sve obveze koje će se temeljiti na trećem kupoprodajnom ugovoru broj ... od 4. veljače 2009. kao i sve nedospjele obveze iz garancije broj ..., a po ranije ispostavljenim ali nedospjelim računima, te da je tuženik dokazao da je uredno izvršavao sve svoje ugovorne obveze, te sukladno njima naplatio zadužnicu broj OV-11068/08 radi osiguranja svoje tražbine iz ugovora o izdavanju platežne garancije broj 033/09 od 4. ožujka 2009., a što je rezultiralo blokadom računa tužitelja, odnosno njegovom insolventnošću.

Jednako tako pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) jer je tuženik dokazao da je šteta koju je pretrpio tužitelj nastala bez krivnje tuženika, te da se time nije ostvarila jedna od pretpostavki za nastanak odnosa odgovornosti za štetu.

Dakle, nije se ostvario niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

Radi navedenog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. listopada 2016.