Broj: Rev-x 968/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja P. d.d. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. iz Z., II-tužitelja V. d.d. Z. i. f. j. p. - u likvidaciji iz Z., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva B., D. & p. iz Z. i III-tužitelja S. z. i. f. d.d. Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broji Gž-1824/14-2 od 8. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12071/10 od 17. svibnja 2013., u sjednici vijeća od 26. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1824/14-2 od 8. prosinca 2015., u toč. I., II. i IV. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12071/10 od 17. svibnja 2013. (u toč. I. i III. izreke) i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti I-tužitelju P. d.d. iznos od 140.921.419,00 kn, II-tužitelju V. d.d. z. i. f. j. p. - u likvidaciji, iznos od 68.421.001,97 kn i II-tužitelju S. z. i. f. d.d. Z., iznos od 61.750.973,35 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2013. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena.“

 

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.835.000,00 kn, s tim da je III-tužitelj dužan naknaditi ovaj trošak umanjen za 192.610,00 kn (ili 1.642.390,00 kn), u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da I- tužitelju isplati 140.921.419,00 kn, II-tužitelju 68.421.001,97 kn i III-tužitelju 61.750.973,35 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.5.2013. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8%. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na III-tužitelja u iznosu od 7.699.244,26 kn s pripadajućim kamatama, istodobno je odbijen dio tužbenog zahtjeva svih tužitelja koji se odnosi na tijek zateznih kamata tekućih od 15.3.1999. do 16. svibnja 2013. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da I-tužitelju naknadi trošak postupka od 2.328.850,00 kn, II- tužitelju od 1.168.996,50 kn i III-tužitelju od 1.115.563,00 kn, zajedno s kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, dok je točkom IV. izreke naloženo III-tužitelju da naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 192.610,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, dok je glede odluke o troškovima postupka žalba I-tužitelja djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u točki III. izreke na način da je I-tužitelju dosuđen daljnji trošak postupka od 125.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbijena žalba III-tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke. U točki IV. izreke drugostupanjske odluke (koja je u izreci pogrešno označena kao točka III.) naloženo  tuženiku naknaditi I-tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 21.875,00 kn.

 

Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je sud prvog stupnja odbio zahtjeve tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice tekuće od 15. ožujka 1999. do 16. svibnja 2013. i u tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno ukidanje samo drugostupanjske odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje drugom vijeću tog suda.

 

U odgovoru na reviziju I-tužitelj osporava sve revizijske navode predlažući odbijanje revizije kao neosnovane, odnosno odbacivanje revizije u dijelu u kojem revident pobija odluku o troškovima postupka, uz naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

U svom odgovoru na reviziju III-tužitelj također osporava iznesene revizijske navode tuženika predlažući odbacivanje revizije jer da je podnesena iz razloga iz kojih se ne može podnijeti, a podredno odbijanje revizije kao neosnovane, uz naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nepravilnog rada Ministarstva privatizacije, koje je prema tvrdnji tužitelja, na popis društava koja su bila predmet kuponske privatizacije, nepravilno uvrstilo i društva koja nisu bila solventna i profitabilna.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome je utvrđeno:

 

- da u postupku kuponske privatizacije nisu poštivane odredbe Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate („Narodne novine“, broj 44/96, 1/97 i 137/97, u daljnjem tekstu: Pravilnik o dodjeli) budući nije bio ispunjen uvjet da u dražbi mogu sudjelovati samo solventna i profitabilna dionička društva,

 

- da je listu dioničkih društava koja su sudjelovala u kuponskoj privatizaciji određivalo Ministarstvo privatizacije, s tim da su na listi bila i neprofitabilna društva te da su ovlaštene osobe Ministarstva privatizacije znale da se na popisu nalaze i takva društva,

 

- da je temeljem vještačenja provedenog po Ekonomskom fakultetu u Z., obavljena procjena gubitaka koje su pretrpjeli tužitelji uslijed toga što su u kuponsku privatizaciju uvrštena i neprofitabilna društva;

 

- da su u postupku kuponske privatizacije tužitelji stekli udjele u 448 društava, a prema kriteriju ostvarene dobiti u 1997., njih 40% svrstano je u skupinu profitabilnih društava; da su temeljem prikupljenih privatizacijskih bodova svi P.-ovi stekli dražbovanjem nominalnu vrijednost dionica od 3.429.546.732,16 tadašnjih DEM; da je nominalna vrijednost stečenih dionica neprofitabilnih društava iznosila 2.283.359.175,53, a nominalna vrijednost stečenih dionica profitabilnih društava 1.146.187.556,63 tadašnjih DEM; da je nominalna vrijednost stečenih dionica neprofitabilnih društava procijenjena s približno dvije trećine ukupne stečene nominalne vrijednosti dionica, odnosno 66,58% ukupne nominalne vrijednosti, a vrijednost stečenih dionica profitabilnih društava s približno jednom trećinom, od ukupne nominalne vrijednosti stečenih dionica odnosno 33,42%; da od ukupne nominalne vrijednosti dionica, tužitelji su dražbovanjem prikupili bodove i nominalnu vrijednosti dionica, te stekli iznos od 2.880.890.044,17 tadašnjih DEM; od tog iznosa nominalna vrijednost profitabilnih društava iznosi 33,42 % odnosno 962.821.205,99 DEM, a neprofitabilnih društava 66,58%, odnosno 1.918.068.838,18 DEM; da su sami P.-ovi procijenili vrijednost profitabilnih društava u visini od 26,86% od nominalne vrijednosti dionica tih društava, a vrijednost neprofitabilnih društava u visini od 19,34 % od nominalne vrijednosti dionica tih društava;

 

- da je nakon završetka kuponske privatizacije, a zbog prigovora P.-ovima ponuđeno zaključivanje ugovora o zamjeni dionica, kojim se je Hrvatski fond za privatizaciju obvezao da će vraćene dionice koje su bile slabe kvalitete, zamijeniti za nove, kvalitetnije dionice. Kvalitetnije dionice su se nastojale prikupiti na način da raskidaju ugovore o kupnji dionica sa malim dioničarima koji ih nisu otplaćivali, međutim, da su se takvi ugovori sporo realizirali, a promjenom vlasti zamjena je prestala jer je utvrđeno da se ugovori ne trebaju ispunjavati (iskaz svjedokinje B. M. - list  1393. spisa).

 

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da se nepravilnost rada Ministarstva privatizacije, kao sastavljača liste dioničkih društava koja su sudjelovala u kuponskoj privatizaciji, u konkretnom slučaju očituje u postupanju koje je bilo protivno odredbi članka 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli, s tim da je upravo takvim postupkom tužiteljima nanesena materijalna šteta u vidu izmakle koristi i to zato jer im je spriječeno povećanje imovine do kojeg bi u svakom slučaju došlo da je tuženik postupao sukladno navedenoj odredbi Pravilnika o dodjeli.

 

Pritom se, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, visina pretrpljene štete temelji na procjeni vrijednosti prikupljenih dionica na način propisan Pravilnikom o procjeni vrijednosti prikupljenih dionica u postupku osnivanja privatizacijskog investicijskog fonda („Narodne novine“, broj 142/98), a razlika između vrijednosti profitabilnih i neprofitabilnih dionica, da upravo predstavlja spornu štetu.

 

Odbijajući žalbu tuženika kao neosnovanu drugostupanjski sud navodi da je Ministarstvo privatizacije bilo u obvezi sastaviti listu dioničkih društava koja su sudjelovala u kuponskoj privatizaciji na način da na njega budu uvrštene samo dionice solventnih i profitabilnih društava, ali da je ono sastavilo nezakonit popis, iako su ovlašteni djelatnici Ministarstva znali kako se na tom popisu nalaze i društva koja nisu profitabilna, stoga zaključuje da su službene osobe ministarstva (odnosno ministar), postupale nezakonito i da činjenica što su tužitelji sudjelovali u kuponskoj privatizaciji te dražbovali dionice, sama za sebe ne oslobađa tuženu odgovornosti za štetu koja je nastala tužiteljima. Zbog toga ocjenjuje, kao i prvostupanjski sud, da je sporna šteta u uzročnoj vezi s protupravnim postupanjem ovlaštenih osoba Ministarstva privatizacije uslijed čega, sukladno odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07, u daljnjem tekstu: ZSDU) postoji odgovornost tuženika za štetu koju su pretrpjeli tužitelji.

 

Međutim, ovakvo se pravno shvaćanje ne može prihvatiti.

 

U ovoj pravnoj stvari sporna je pravilnost primjene članka 13. ZSDU-a jer tužitelji tvrde da su oštećeni zbog nepravilnog postupka nadležnog ministarstva, koje je postupalo protivno članku 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli, budući su u popis dioničkih društava, uvrštena i dionička društva koja nisu bila solventna i profitabilna.

 

Člankom 13. ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. ZSDU-a moraju biti kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave: b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica).

 

Kuponska privatizacija je prijenos dionica bez naplate, odnosno postupak dodjele dionica u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97 i 73/2000, u daljnjem tekstu: ZoP) s tim da se privatizacijski kupon u skladu sa člankom 27. ZoP-a daje određenim osobama bez naplate, dok se privatizacijske dionice dodjeljuju također u postupku bez naplate. Kuponska privatizacija se provodila tako da je Ministarstvo privatizacije bilo dužno utvrditi program dodjele dionica bez naplate kojim se određuju društva čije dionice će biti predmet dodjele ovlaštenim sudionicima.

 

Prema odredbama članka 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli, programom dodjele dionica bez naplate (u daljnjem tekstu: Program) određuju se dionička društva čije dionice su predmet dodjele ovlaštenim sudionicima. Ovim Programom mogu se utvrditi samo ona dionička društva koja su solventna i profitabilna.

 

Člankom 13. Pravilnika o dodjeli, propisano je da Ministarstvo privatizacije objavljuje popis dioničkih društava čije su dionice uvrštene u Program najmanje dva tjedna prije početka dražbe, s tim da se popis iz stavka 1. ovog članka objavljuje putem dnevnog tiska.

 

Iz navedenog proizlazi da su tužitelji, jednako kao i svi imatelji kupona, bili u mogućnosti pravovremeno saznati popis dioničkih društava čije su dionice uvrštene u Program, dakle, nije im moglo ostati nepoznato da se na popisu dioničkih društava za dražbu nalaze i nesolventna i neprofitabilna društva.

 

Tužitelji su dioničko društvo koje uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske osniva i njime upravlja društvo za upravljanje fondovima, isključivo javnim prikupljanjem privatizacijskih kupona i njihovom zamjenom za privatizacijske dionice u kuponskoj privatizaciji (članak 3. Zakona o privatnim investicijskom fondovima - „Narodne novine“, broj 109/97, u daljnjem tekstu: ZPIF).

 

Dakle, tužitelji su visoko specijalizirane pravne osobe koje se navedenim poslom bave profesionalno, odnosno ustrojene su upravo u svrhu provođenja kuponske privatizacije pa im po prirodi stvari nije moglo promaknuti da se u Programu dioničkih društava, uz ostala, nalaze i nesolventna i neprofitabilna društva.

 

Uostalom, o tome su se tužitelji jasno očitovali u činjeničnom dijelu tužbe navodeći da je nadležno ministarstvo na konferenciji za tisak u svibnju 1998. javno objavilo Program (popis) na kojem su se od samog očetka nalazila i društva koja nisu udovoljavala kriterijima iz članka 21. stavak 1. Pravilnika o dodjeli.

 

Prema utvrđenjima koja proizlaze iz provedenog i po prvostupanjskom sudu prihvaćenog vještačenja (list 1214. spisa), u konkretnom su slučaju društva razvrstana na profitabilna i neprofitabilna prema dobiti, odnosno gubitku u posljednjoj 1997. raspoloživog analitičkog okvira procjene. Na taj je način ukupni skup od 471 društava s konačne liste za kuponsku privatizaciju „podijeljen“ na 189 (odnosno 40%) profitabilnih društava i 282 (odnosno 60%) neprofitabilnih društava, što je prema mišljenju i nalazu vještaka, bila i prosudba samih tužitelja (list 1224. spisa).

 

Prema tome, očito je da na popisu društava s liste kuponske privatizacije nisu bila samo nesolventna i neprofitabilna već i solventna i profitabilna društva, pritom i sami tužitelji tvrde da je omjer tih društava odgovarajući postotku od 40% : 60% u korist neprofitabilnih društava.

 

Iz provedenog vještačenja proizlazi da su tužitelji dražbovanjem stekli nominalnu vrijednost dionica od 3.429.546.732,16 DEM, s tim da je nominalna vrijednost stečenih dionica neprofitabilnih društava iznosila 2.283.359.175,53, a nominalna vrijednost stečenih dionica profitabilnih društava 1.146.187.556,63 DEM.

 

Osim toga, iz cjelokupnog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su neka društva bila solventna i profitabilna u trenutku stavljanja na listu, a u trenutku dražbovanja to više nisu bila, ali i obrnuto, budući su neka društva naknadno postala solventna i profitabilna (iskaz svjedoka D. O. - list 694. spisa i svjedoka M. K. - list 968. spisa).

 

Također, iz utvrđenih činjenica proizlazi da nadležno tijelo nije moglo staviti na popis neka druga solventna i profitabilna društva jer takvih zapravo više nije bilo, iz kojeg su razloga na popis stavljena i jedna i druga društva (o tome i svjedoci D. O. - list 694. spisa i M. K. - list 968. spisa).

 

Protivno zaključku suda drugog stupnja, koji se pogrešno poziva na članak 18. Pravilnika o dodjeli, nitko nije branio tužiteljima da dražbuju dionice samo „boljih poduzeća“, odnosno da odustanu od dražbovanja „loših poduzeća“ (o tome i svjedoci K. i D.), a niti to proizlazi iz pravila dražbe.

 

Pritom je sasvim proizvoljan zaključak drugostupanjskog suda u kojem se (pozivanjem na odredbe članka 18. Pravilnika o dodjeli) ističe da su tužitelji bili prisiljeni dražbovati dionice i neprofitabilnih društva jer bi suprotnim postupanjem tužitelji sami sebi uzrokovali štetu. Naime, nešto takvo uopće ne proizlazi iz zakonskih ili podzakonskih odredbi o kuponskoj privatizaciji, a „prisilni“ postupak već po prirodi stvari nije spojiv s institutom dražbe.

 

Uz ostalo, to jasno potvrđuju i odredbe članka 4. Izmjena i dopuna Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate („Narodne novine“, broj 1/97), prema kojima je dražbovna komisija, u slučaju da se u nekom od krugova, imatelji kupona (ovlašteni sudionici i privatizacijski investicijski fondovi) uzdrže od dražbovanja, morala intervenirati u cjenovni algoritam radi stvaranja protuteže općem padu cijena svih ponuđenih dionica.

 

Kuponska privatizacija je, protivno onome što smatraju tužitelji, ipak nosila određeni rizik iz jednostavnog razloga jer su ga u sebi nosili sami kuponi, koji su, iako su dodijeljeni nenaplatno, mogli biti iskorišteni pribavljanjem dionica različitih društava, tj. od najboljih do najlošijih, osim toga, mogli su u cijelosti ostati neiskorišteni. Međutim, navedeni rizik bio je isključivo na strani imatelja kupona, a ne na strani tužene stranke koja je nenaplatnim putem, bez odgovarajuće protučinidbe, prepuštala ovlaštenim sudionicima i privatizacijskim investicijskim fondovima dionice društava iz Programa.

 

Pravna priroda odredbe iz članka 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli može se shvatiti kao svojevrsno jamstvo, odnosno garancija države da će se u Program uvrstiti samo ona dionička društva koja su solventna i profitabilna. Međutim, za ostvarivanje bilo kakvih pa i odštetnih zahtjeva iz takvog jamstva, prema općim obvezno-pravnim pretpostavkama, mora se (kumulativno) raditi, prvo o naplatnom pravnom poslu, drugo, moraju postojati nedostaci koje je jamstvo isključivalo i treća je pretpostavka da onaj tko se poziva na te nedostatke nije znao niti je za njih mogao ili morao znati.

 

Dakle, ako se odredba članak 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli shvati kao jamstvo sui generis, tada valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radilo o dodjeli kupona i dionica bez naknade (isključena je kupoprodaja), a tužitelji su znali da su u Program uvrštena i nesolventna i neprofitabilna poduzeća. Iz toga slijedi zaključak da, pravilnom primjenom materijalnog prava, tužitelji ne mogu ostvariti nikakva prava iz osnove jamstva sadržanog u članku 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli, stoga ih ne pripada niti pravo na naknadu štete.

 

Izmakla korist predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (članak 189. stavak 3. ZOO).

 

Imajući na umu sve okolnosti slučaja, prije svega činjenicu da su se kuponi zamjenjivali dražbovanjem za dionice društava različitog „boniteta“, dakle, u natjecanju s drugim sudionicima dražbe, kao i činjenicu da je dobar dio društava s liste (i po mišljenju samih tužitelja oko 40%) bio solventan i profitabilan, da su neka društva bila solventna i profitabilna u trenutku stavljanja na listu, a u trenutku dražbovanja to više nisu bila, ali i obrnuto jer su neka društva naknadno postala solventna i profitabilna, tada je učešće u kuponskoj privatizaciji, sukladno pravilima na temelju kojih se provodila, imalo sva obilježja „aleatornosti“ pa je uspjeh u poslu kuponske privatizacije bio vezan, prije svega za okolnosti koje su se događale tijekom nadmetanja, odnosno za poslovne odluke samih tužitelja.

 

Poslovni rizik je sastavni dio svake dražbe i određena razina tog rizika po redovnom tijeku stvari pogađa sve sudionike dražbe, stoga po prirodi stvari sudionici dražbe prihvaćaju i mogućnost nastanka određene štete. Zato je pravilo da se negativne posljedice ovakvih rizika ne mogu prebacivati na drugu osobu budući da su rezultat poslovne politike i umješnosti u vođenju društva.

 

Upravo zato su rezultati dražbe za pojedine tužitelje u ovom postupku, sukladno njihovoj sposobnosti u poslovnoj prosudbi te snalaženju prilikom dražbe, mogli biti i jesu različiti, dakle, bolji ili lošiji, u protivnom bi svi sudionici kuponske privatizacije pa tako i tužitelji u posao dodjele dionica bez naplate ušli bez bilo kakvog poslovnog rizika, što ničim nije bilo zagarantirano. Osim toga, kada dođe do bilo kakvog stjecanja na dražbi, dakle, kada je ono posljedica nadmetanja (pa i ovakvog koje je u sebi imalo određena ograničenja), tada su po prirodi stvari isključeni prigovori koji izviru iz posljedica dražbenih rizika, a jednako je tako i kod poslova s elementima aleatornosti.

 

Zato su se po mišljenju revizijskog suda, kada bi i bilo nepravilnosti u provedbi postupka kuponske privatizacije, one mogle „ispravljati“ samo u novom postupku dražbe, a ne kroz institut naknade štete jer bi to u konačnici imalo za posljedicu dodatno i novo stjecanje na teret tuženika, ali bez rizika koje donosi dražba i natjecanje s drugim ovlaštenim sudionicima.

 

Slijedom navedenog, valja zaključiti da utužena šteta, protivno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, nije neposredna posljedica nepravilnog rada tijela državne uprave pa zbog toga, po shvaćanju revizijskog suda u konkretnom slučaju nema uzročno-posljedične veze između radnji tuženika i nastale štete.

 

Međutim, neovisno o rečenom ovaj se spor, sve kada bi kojim slučajem postojala uzročna veza (za koju je ovom presudom rečeno da je izostala), može riješiti i primjenom drugih zakonskih odredbi.

 

Naime, polazeći od svega navedenog, može se opravdano zaključiti da su tužitelji, koji su prije dražbe dionica dobro znali da će se dražbovanje odnositi i na dionice rečenih društava, zapravo pristali i na takvu dražbu te su dražbovanjem nesolventnih i neprofitabilnih društava bez daljnjega svjesno preuzeli svekoliki rizik za posljedice tog postupka.

 

Pritom, za postupanje protivno članku 21. stavak 1. Pravilnika o dodjeli nije bila propisana nikakva prekršajna ili neka druga sankcija, a posebice ne sankcija ništavosti Programa (popisa) društava koji je izradilo nadležno ministarstvo.

 

Jedno od pravila odštetnog prava je da oštećenik koji na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom (Volenti non fit iniuria).

 

Uostalom to je pravilo sadržano u institutu „pristanka oštećenika“ iz članka 163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO), pa nema zapreka da se ta odredba, na temelju članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), na odgovarajući način primijeni i u ovom slučaju.

 

Pritom, valja imati na umu da su tužitelji na konkludentan, ali sasvim jasan način izrazili svoju pravu volju da sudjeluju u opisanom postupku dražbe, iako su znali (i prije početka) sadržaj popisa društava za kuponsku privatizaciju. Slijedom toga je neprihvatljivo da sada, nakon što su prihvatili pravila i posljedično tome rizik konkretne dražbe, zahtijevaju naknadu štete samo zbog nepravilnog dražbenog popisa i to u situaciji kada su dionice prenesene bez naplate.

 

U protivnom bi svaki sudionik dražbe, prihvaćajući pravila postupka za koja unaprijed zna da imaju određenih nedostataka i sudjelujući u takvom postupku (očekujući da zbog takve odluke neće pretrpjeti nikakvu štetu), od početka i sa sigurnošću uvijek mogao kalkulirati s naknadnim zahtjevom za naknadu možebitne štete.

 

To je bez daljnjega protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 12. ZOO), kao jednom od osnovnih načela u obveznopravnim odnosima, posebice i zato jer se radilo o nenaplatnom prepuštanju dionica, odnosno bez odgovarajuće protučinidbe u odnosu na tuženu stranku.

 

Prema tome, kada su tužitelji prihvatili pravila dražbe za koja su znali da nije u svemu udovoljavala odredbama članka 12. stavak 1. Pravilnika o dodjeli, tada već i zbog toga, neovisno o postojanju ili nepostojanju uzročne veze, ne bi imali pravo na naknadu štete, ako je ona posljedica navedene okolnosti (što tužitelji tvrde u ovom postupku).

 

Zbog navedenih razloga, niti okolnost da su među strankama nakon završenog postupka kuponske privatizacije sklapani ugovori o zamjeni dionica radi obeštećenja pojedinih učesnika dražbe, što nije bila stvar obveze već samo dobre volje tužene, koja je na takav način prestala postupati (očito zato jer ga je smatrala pravno pogrešnim - arbitražni pravorijeci - list 1331. do 1389. spisa), nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev te presuditi kao u izreci.

 

Kako je preinačenjem pobijane presude tuženik ostvario uspjeh u postupku i to u odnosu na odbijeni glavni zahtjev te dio sporednog dijela tužbenog zahtjeva, to mu je u odnosu na takav uspjeh, sukladno članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, valjalo dosuditi troškove postupka.

 

U tom smislu za sastav odgovora na tužbu po tbr. 8/1 Tarife o naknadama i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, u daljnjem tekstu: OT) tuženika pripada trošak od 100.00,00 kn, za zastupanja na 10 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po tbr. 9/1 OT-a pripada ga ukupno 1.000.000,00 kn, za zastupanja na preostalih 5 ročišta po tbr. 9/2 OT-a pripada ga ukupno 25.000,00 kn, za sastav 5 podnesaka po tbr. 8/1 OT-a pripada ga ukupno 500.000,00 kn, dok ga za sastav ostala 2 podneska po tbr. 8/3 OT-a pripada ukupno 10.000,00 kn, za sastav žalbe na presudu po tbr. 10/1 OT-a pripada ga 100.000,00 kn te ga za reviziju po tbr. 10/6 OT-a pripada 100.000,00 kn. Dakle, sveukupni trošak postupka koji pripada tuženika iznosi 1.835.000,00 kn.

 

Od toga iznosa u odnosu na III-tužitelja valja odbiti iznos troškova koji je tuženiku već pravomoćno dosuđen prvostupanjskom presudom (točka IV. izreke), tj. iznos od 192.610,00 kn, slijedom čega su tužitelji dužni naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.835.000,00 kn, s tim da je i III-tužitelj dužan naknaditi navedeni trošak, ali umanjen za iznos od 192.610,00 kn (ili 1.642.390,00 kn).

 

Iz tih je razloga valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 26. listopada 2016.