Broj: Gž-951/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca,  Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića  kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ.V. OIB….iz M., kojeg zastupa Ž.J., odvjetnik u Z., protiv tuženika J.l.h. d.d. D., OIB…., koje zastupa N.A.S., odvjetnica iz D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-909/12 od 23. travnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2016. godine,

r i j e š i o   j e

              Žalba se uvažuje, te se ukida presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-909/12 od 23. travnja 2014. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              " Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 86.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u svezi Odluke o eskontnoj stopi HNB, tekućom od dana 4. rujna 2012. godine, pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, zajedno sa  zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u svezi Odluke o eskontnoj stopi HNB tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

              Ujedno je naloženo tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

              Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

              Tužitelj je kao zaposlenik tuženika dana 16. travnja 2010. godine doživio ozljedu na radu. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete nastale zbog ozljede na radu.

              Tužitelj je zaposlenik tuženika na poslovima i radnim zadacima mesara, a ozljeda se dogodila dok je obavljao povremene poslove na drugom radnom mjestu, tj. dok je prenosio grede zajedno sa drugim zaposlenicima. Kod tužitelja je došlo do ablacije retine odnosno odcjepljenja mrežnice. Poslodavac je prijavio ozljedu na radu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a u toj prijavi je u izvješću dr. med. rada navedeno da je tužitelj noseći grede ispred hotela "D.P." osjetio bol u oku i da mu je ustanovljena dijagnoza ablatio retinae dex, te da se radi o ozljedi na radu.

              Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je vještak medicinske struke dr. med. Z.H., spec. oftamolog, navela da je kod tužitelja došlo do ozljede oka i to ablacija retine na već otprije patološki promijenjenom statusu oka, a što može biti posljedica naprezanja uslijed nošenja teških tereta,

- u nalazu i mišljenju vještakinja navodi da se ne može utvrditi uzročno posljedična veza između navedene ozljede i rada jer tužitelj navodi da je ozljeda nastala 16. travnja 2010. godine, dok je ozljeda prijavljena tek 24. travnja 2010. godine kada je tužitelj hospitaliziran;

- vještakinja također navodi da kod ablacije retine pacijent trenutno izgubi vid na ozlijeđenom oku, odnosno vidi samo veliku zavjesu, te da kod kratkovidnih osoba, kao što je tužitelj, ablacija retine može nastati spontano;

- u usmenom izlaganju vještakinja je navela da je moguće da se kod kratkovidne osobe uslijed dizanja tereta napravi rupica, a koja, ukoliko se ne liječi odmah, dovede do ablacije, te da se rupica najčešće ne može primijetiti;

- da je tužitelj kritične prigode, po nalogu šefice kuhinje A.T., sa četiri kolege u tehničkoj službi nosio grede teške oko 200 kg, i da je prilikom nošenja osjetio trenutku bol u oku, da mu se vid trenutno pomutio na način da je dijelom sve vidio bistro, a dijelom mutno, da bi mu se vid nakon par dana još više pogoršao pa je zatražio liječničku pomoć;

- da iz otpusnog pisma Opće bolnice D. proizlazi da je tužitelj hospitaliziran 24. travnja 2010. godine i da je tom prigodom izjavio da je tog jutra zamijetio smetnje vida na desnom oku;

- da je tužitelj predlagao drugo vještačenje radi utvrđenja odlučnih činjenica.

              Prvostupanjski sud, analizirajući provedene dokaze, zaključuje da su životno neuvjerljivi navodi tužitelja da je usprkos teškoj ozljedi oka devet dana radio na radnom mjestu mesara, koje radno mjesto podrazumijeva korištenje opasnih predmeta, noževa i slično, da je liječničku pomoć zatražio tek devet dana nakon ozljede usprkos činjenici da je od prije imao zdravstvenih problema sa okom, a u prilog takvom zaključku, po mišljenju prvostupanjsko suda, ide i činjenica da je tužiteljev iskaz u suprotnosti sa sadržajem otpusnog pisma Opće bolnice D., u kojem se navodi da je tužitelj tek tog jutra, kada je primljen u Općoj bolnici D., 24. listopada 2010. godine, naveo da ima smetnje vida na desnom oku. Primjenjujući na utvrđeno činjenično stanje mjerodavno pravo, a to su odredbe članka 15. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12 – dalje: ZZR) i odredbu članka 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje : ZOR), prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev nalazeći da je teret dokaza odlučnih činjenica na koje se odnose ozljede na radu i uzročno posljedična veza između ozljede i rada leži na tužitelju, a obzirom da iz dokaza provedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi ozljeda tužitelja nastala na radnom mjestu, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev.

              Iz navedenog se da razabrati da prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju tužitelj treba dokazati sve relevantne činjenice od kojih ovisi tuženikova odgovornost za štetu. Odredbom članka 15. stavak 1. ZZR je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Iznimno od navedenog poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidljivih okolnosti, odnosno više sile, a  na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (članak 15. stavak 2. ZZR). Prema odredbi članka 131. stavak 1. ZOR-a u slučajevima spora iz radnog odnosa teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Opći propisi obveznog prava koji reguliraju načelo objektivne odgovornosti jesu odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO)  prema kojima se šteta nastala u vezi s opasnom stvari tj. s opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu uzrok štete (članak 1063. ZOO). Za štetu odgovara vlasnik stvari, odnosno njezin imatelj, a on se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala od nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, ili ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti, čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti (članak 1067. stavak 1. i 2. ZOO).

Odredba članka 15. ZZR-a olakšava položaj oštećenika (radnika) jer se teret dokaza prebacuje na poslodavca, pa je tako radnik dužan dokazati samo nastanak štete, te da je šteta nastala u vezi s ozljedom na radu, a poslodavac je dužan dokazati okolnosti koje ga ekskulpiraju odgovornosti.

U konkretnom slučaju poslodavac je prijavio ozljedu na radu i time neizravno priznao da postoji uzročna veza između ozljede koju je pretrpio tužitelj i procesa rada. Istina, u postupku je dopušteno dokazivati da pretrpljena ozljeda na radu nije u uzročno posljedičnoj vezi sa radom kojeg je tužitelj obavljao za tuženika, ali teret dokaza te činjenice u konkretnom slučaju je sada na poslodavcu.

Ne može se poreći stanovita uvjerljivost zaključku prvostupanjskog suda da ozljeda tužitelja nije u uzročno posljedičnoj vezi sa obavljanjem radnih zadataka za tuženika. Međutim, vještakinja dr. Z.H. je u svom pisanom nalazu i mišljenju navela da je uzročno posljedična veza nastanka ablacije sa događajem od 16. travnja 2010. godine upitna, te istaknula da se na zdravom oku, a posebno kod mladih osoba dizanje tereta ne može izazvati ablaciju retine, ako nije bilo ozbiljne traume oka ili glave. Dakle, vještakinja dopušta mogućnost da bi došlo do ablacije retine u slučaju da oko nije bilo zdravo, iz čega bi se, dalje, moglo zaključiti da takva uzročno posljedična veza može postojati u takvoj situaciji. Osim toga, u usmenom izlaganju vještakinja je dopustila mogućnost da se kod kratkovidne osobe uslijed dizanja tereta napravi rupica, a koja, ukoliko se odmah ne liječi, naknadno može dovesti do ablacije, a ta rupica se najčešće ne može primijetiti.

Prema tome, iskaz vještakinje nije potpuno jasan i nedvosmislen, jer se ostavlja mogućnost da do odcjepljenja mrežnice dođe zbog podizanja tereta, a da istog trenutka ne nastupe posljedice gubitka vida, za slučaju da se radi o kratkovidnoj osobi, a tužitelj  jest kratkovidna osoba.

              Ovakav nalaz i mišljenje vještaka ne može biti osnova za pouzdan činjenično pravni zaključak da ne postoji uzročna veza između događaja od 16. listopada 2010. godine, nošenja teškog tereta, i ozljede koju je pretrpio tužitelj, pa u nastavku postupka valja razjasniti ova sporna činjenična pitanja, te ponovnom ocjenom provedenih dokaza, i po potrebi izvođenjem drugih dokaza, ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

              Također valja skrenuti pozornost prvostupanjskom sudu da je tužitelj smanjio tužbeno traženje, a tuženik se upustio u raspravljanje o tako smanjenom tužbenom zahtjevu (list spisa 88 i 89). U ovakvoj procesnopravnoj situaciji sud je trebao odlučivati o preinačenom tužbenom zahtjevu, a ne o ranije postavljenom tužbenom zahtjevu.

              Zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa stavkom 8. ZPP-a, koja ima utjecaja na zakonitost pobijane presude, valjalo je žalbu prihvatiti i presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Dubrovniku, 9. studenog 2016. godine