Poslovni broj: Gž R-826/2018-4

Poslovni broj: Gž R-826/2018-4

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz Š., zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., protiv tuženika Javne ustanove N. p. K., Š., OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 5 Pr-37/18 od 21. kolovoza 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2019.,

 

 

presudio je

 

I. Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 5 Pr-37/18 od 21. kolovoza 2018. potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkama I.2. i I.3. izreke.

 

II. Prihvaća se djelomično žalba tužitelja pa se preinačuje prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I.1. izreke, kao i u odluci o trošku (točka II. izreke) i u tom dijelu sudi:

 

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženiku Javnoj ustanovi N. p. K., Š., OIB: …, da u roku od 8 dana isplati tužitelju Ž. B., iz Š., ukupan bruto iznos od 210.737,86 kn na ime neisplaćenih plaća, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu i to po mjesecima kako slijedi:

 

- za 10/2013 na bruto iznos od 5.853,92 kuna počevši od 15. studenog 2013. do isplate,

 

- za 11/2013 na bruto iznos od 14.985,66 kuna počevši od 15. prosinca 2013. do isplate,

 

- za 12/2013 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. siječnja 2014. do isplate,

 

- za 01/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. veljače 2014. do isplate,

 

- za 02/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. ožujka 2014. do isplate,

 

- za 03/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. travnja 2014. do isplate,

 

- za 04/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. svibnja 2014. do isplate,

 

- za 05/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. lipnja 2014. do isplate,

 

- za 06/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. srpnja 2014. do isplate,

 

- za 07/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. kolovoza 2014. do isplate,

 

- za 08/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. rujna 2014. do isplate,

 

- za 09/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. listopada 2014. do isplate,

 

- za 10/2014 na bruto iznos od 17.263,48 kuna počevši od 15. studenog 2014. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.362,50 kuna.“

 

III. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.750,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

IV. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je odbijen kao neosnovan.

 

Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku iznos od 26.562,50 kuna (točka II. izreke).

 

Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaće za razdoblje od listopada 2013. pa do studenog 2014., kao i zahtjev za isplatu jubilarne nagrade te naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva kulture, Klasa: 612-07/11-04/0018, Ur.br.: 532-02-01-01/2-11-03 od 26. srpnja 2011. tužitelj imenovan ravnateljem tuženika na razdoblje od 4 godine, a koji mandat mu je počeo s danom 3. rujna 2011., te mu je prema redovnom tijeku stvari, mandat kao ravnatelja ustanove trebao isteći 3. rujna 2015.,

 

- da je tužitelj za tuženika vodio poslove ravnatelja temeljem posebnih zakona (Zakon o zaštiti prirode, „Narodne novine“ broj 70/05, 139/08 i 57/11 i Zakon o ustanovama, „Narodne novine“ broj 6/93, 29/97, 47/99, 35/08), te sa tuženikom nije imao sklopljen ugovor o radu,

 

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prirode od dana 4. prosinca 2012. pod brojem Klasa: UPI/I-112-02712-01/162, Ur.br.: 517-07-2-1-2-12-2 razriješen s mjesta dužnosti ravnatelja,

 

- da takva vrsta radnog odnosa u kojem je tužitelj kod tuženika bio zaposlen po posebnom zakonu, kao osoba iz članka 2. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR), ne može se zbog pravne prirode takvog odnosa smatrati da ima sklopljen ugovor o radu u smislu odredbi ZR-a, a temeljem same činjenice eventualnog obavljanja određenih poslova, pogotovo ne i samo zbog korištenja nekih prava nakon razrješenja u vidu isplate plaće i dr.,

 

- da je tuženik tužitelju otkazao radni odnos Odlukom od 27. rujna 2013.,

 

- da je rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode od dana 4. prosinca 2012. poništeno presudom Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem Usl-2615/2012 od 9. rujna 2014.,

 

- da je nakon toga, tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja tuženika rješenjem Ministarstva zaštite i okoliša broj Klasa: UP/I-112-02/12-01/162, Ur.br.: 517-01-14-28 od 4. studenog 2014. godine.

 

Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud izvodi pogrešan zaključak glede učinka odluke tuženika o otkazu od 27. rujna 2013. na radno pravni status tužitelja, smatrajući da je tužitelju radni odnos prestao na osnovi te odluke i da mu stoga ne pripada pravo na naknadu plaće za razdoblje u kojem nakon donošenja odluke o otkazu nije radio.

 

Međutim, tužiteljev radni odnos zasnovan je odlukom Vlade o imenovanju na dužnost ravnatelja tuženika, pa je mogao prestati jedino odlukom Vlade o razrješenju te dužnosti ili istekom roka na koji je imenovan, pa stoga tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije mogla utjecati na njegov radno pravni status.

 

Naime, njegov radni odnos s tuženikom mogao je prestati samo uz uvjete pod kojima mu je mogla prestati dužnost ravnatelja, te istodobno s prestankom te dužnosti, koja ne prestaje otkazivanjem ugovora o radu (istovjetno stajalištu iz odluke Vrhovnog suda broj: Revr-314/03-2 od 3. prosinca 2003.).

 

Kako je tužitelj imao pravo obnašati dužnost ravnatelja do 4. studenog 2014., to je tuženik u obvezi tužitelja dovesti u radno pravno stanje kao da nezakonitog rješenja 4. prosinca 2012. nije niti bilo - i (time) naknaditi mu plaće na koje je imao pravo za sve vrijeme kroz koje (do razrješenja 4. studenog 2014.) zbog takvog rješenja nije radio (sve u ostvarenju prava na plaću koju bi ostvario da nije bilo nezakonitog prekida radnog odnosa).

 

Naime, prema odredbi članka 72. Zakona o zaštiti prirode zaštićenim dijelovima prirode upravljaju javne ustanove koje osniva Vlada Republike Hrvatske, time da Ravnatelja javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode imenuje ministar na temelju javnog natječaja koji raspisuje upravno vijeće (članak 77. istog Zakona).

 

Prema odredbama Zakona o ustanovama (članak 39., 40. i 44.) ravnatelj ustanove imenuje se na temelju javnog natječaja, njegov mandat je 4 godine, ako zakonom, aktima o osnivanju ili statutom nije drugačije određeno, a ista osoba može se ponovo imenovati za ravnatelja, s tim da ravnatelj ustanove može biti razriješen prije vremena na koje je imenovan.

 

Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu plaće pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo prihvatiti time da sama visina ovog dijela zahtijeva tužitelja među strankama nije prijeporna.

 

Na iznose glavnice tužitelju pripadaju i zatezne kamate izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu, jer porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s naplatom.

 

Kako je o zahtjevu za naknadu plaće odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, to je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo preinačiti pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva po osnovi jubilarne nagrade i naknade za neiskorišteni godišnji odmor tužitelj nije pružio dokaze da je ostvario pravo na ove naknade i to upravo u utuženom iznosu, pa je osnovano ovaj dio zahtjeva tužitelja odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a), čime je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a u ovom dijelu trebalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u  svezi s člankom 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Tužitelju je valjalo priznati na ime troškova sastava tužbe, te zastupanja na 5 ročišta iznose od po 2.500,00 kuna, na ime zastupanja na jednom ročištu iznos od 500,00 kuna, za sastav dva podneska iznose od po 2.500,00 kuna, te uvećano za PDV, ukupan iznos od 25.625,00 kuna. Navedeni iznos je onda umanjen razmjerno njegovom uspjehu u postupku, te je dobiven iznos od 22.550,00 kuna.

 

Tuženiku je na ime troškova prvostupanjskog postupka trebalo, a razmjerno njegovom uspjehu, priznati iznos od 3.187,50 kuna, koji trošak je inače pravilno obračunat od strane prvostupanjskog suda.

 

Prebijanjem ovih troškova proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju na ime troškova prvostupanjskog postupka obistiniti iznos od 19.362,50 kuna.

 

Tužitelju pripada i trošak žalbenog postupka, umanjen razmjerno uspjehu u ovoj fazi postupka, u iznosu od 2.750,00 kuna.

 

Tuženiku nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima odredbe iz članka 155. ZPP-a, jer isti nije bio nužan.

 

U Splitu 3. listopada 2019.