Poslovni broj UsIrs-53/19-12

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja U. S. Z. d.o.o. B., zastupan po direktoru S. S., a on po opunomoćenici M. S.-R. odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Državni inspektorat, Zagreb, Šubićeva 29 (ranije: Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada, Zagreb, Petračićeva 4), radi zabrane obavljanja poslova ustupanja radnika korisnicima, nakon održane usmene i javne rasprave, zaključene 24. rujna 2019., a objavljene 02. listopada 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže poništenje rješenja Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada Zagreb, KLASA:UP/II-116-01/19-01/1, URBROJ: 524-10-01/19-3 od 28. veljače 2019., kao i Rješenja više inspektorice rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda S., Ispostave u Z., KLASA:UP/I-116-02/18-01/15, URBROJ: 524-10-04-05/3-18-2 od 23. studenog 2018., kao neosnovan.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada, Povjerenstva za žalbe Inspektorata rada Zagreb, KLASA:UP/II-116-01/19-01/1, URBROJ: 524-10-01/19-3 od 28. veljače 2019., odbijena je žalba trgovačkog društva U. S. Z. d.o.o. B., ovdje tužitelja, izjavljena protiv usmenog Rješenja više inspektorice rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda S., Ispostave u Z., KLASA:UP/I-116-02/18-01/15, URBROJ: 524-10-04-05/3-18-2 od 23. studenog 2018.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem više inspektorice rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda S., Ispostave u Z., KLASA:UP/I-116-02/18-01/15, URBROJ: 524-10-04-05/3-18-2 od 23. studenog 2018., zabranjeno je poslodavcu U. S. Z. d.o.o. sa sjedištem u B., MBS:…, OIB:…, obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima jer nije registriran prema posebnom propisu, odnosno upisan u evidenciju ministarstva nadležnog za rad.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći kako je tijekom provedenog inspekcijskog nadzora pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a koje da je tuženo tijelo potvrdilo i zaključilo da tužitelj temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog dana 01. studenog 2016. između tvrtke U. S. Z. d.o.o., B., ovdje tužitelja, i trgovačkog društva I. d.o.o. B., ustvari obavlja poslove ustupanja radnika korisnicima, a da za isto nije registriran prema posebnom propisu, odnosno upisan u evidenciju ministarstva nadležnog za rad.

Tužitelj navodi da je tuženik tako zaključio jer da su tijekom inspekcijskog nadzora zaposlenici tužitelja M. K. i S. S. zatečeni u restoranu K., što je točno, međutim da je tuženik pogrešno zaključio da su isti radnici ustupljeni društvu I. d.o.o. već da su radnici M. K. i S. S. zaposlenici tužitelja i da svoje radne zadatke obavljaju upravo za tužitelja i po njegovom nalogu. Da se kod ustupanja radnika u smislu odredbi Zakona o radu radi o tome da poslodavac za određenim radnikom nema potrebe pa ga privremeno ustupa u s njim povezano društvo, a da suprotno tome tužitelj ima potrebu za ovim radnicima jer na taj način i realizira ugovorenu poslovnu suradnju s društvom I. d.o.o.

Da u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik navodi kako su imenovani radnici, tijekom inspekcijskog nadzora, bili zatečeni u restoranu K., te da su obojica na Zapisnik izjavili kako u tom restoranu rade, odnosno da su izjavili da rade „za I. d.o.o.", pa da stoga proizlazi da se u konkretnom slučaju radi upravo o ustupanju radnika, međutim da nije točno da su radnici na Zapisnik izjavili da rade „za I. d.o.o." te da takva njihova izjava ne postoji, a da okolnost što su ovi radnici zatečeni u restoranu K. i što su izjavili da rade u tom restoranu ne može biti dovoljna za zaključak da se radi o „ustupanju radnika" u smislu odredbi Zakona o radu. Da iz izjava radnika proizlazi kako isti obavljaju poslove u restoranu K., što da je uostalom i određeno sklopljenim Ugovorom o poslovnoj suradnji, ali da se iz te izjave ne može nedvojbeno zaključiti da ti radnici rade za restoran K. i po nalogu I. d.o.o. Primjerice, da okolnost što je S. S. zatečen da „kuha paštu" ne govori sama po sebi da je radio za restoran, štoviše da zbog propusta učinjenih tijekom inspekcijskog nadzora (pa onda i u postupku kod tuženika) nije uopće nesporno utvrđeno za koga je to uopće ovaj zaposlenik pripremao tu hranu, odnosno da li ju je pripremao za goste restorana, a u kojem slučaju da bi se moglo  reći da je isti zatečen kako radi za restoran i po nalogu i po nalogu I. d.o.o. Da je konstatacija o „ustupanju radnika" samo proizvoljna ocjena tuženika koja ne proizlazi iz činjenica koje je tuženik očito propustio utvrditi i pravilno ocijeniti. Da je definicija radnog odnosa obavljanje rada radnika po uputama i po nalogu poslodavca, a M. K. da je upravo i izjavio kako radi po nalogu društva U. S. Z. d.o.o., ovdje tužitelja, s tim da je S. S. direktor istog društva i da obojica za svoj rad odgovaraju upravo tužitelju.

Da tuženik navodi kako iz provedenog inspekcijskog nadzora proizlazi da je tužitelj samo formalni poslodavac ovim zaposlenicima jer da je utvrđeno kako tužitelj niti ne posjeduje poslovni prostor u kojem bi se mogla obavljati ugostiteljska djelatnost, a koji navod da nije točan jer da inspekcijski nadzor uopće nije proveden u sjedištu tužitelja, a viša inspektorica da nikada nije obavila izvid poslovnog prostora koji se nalazi na adresi sjedišta tužitelja, pa da je upitno temeljem čega se onda moglo uopće zaključiti da tužitelj nema poslovne prostorije za obavljanje svoje registrirane djelatnosti.

Tužitelj ističe da ne posjeduje kuhinju koja bi zadovoljila sve potrebne uvjete za realizaciju ugovorene poslovne suradnje tužitelja i društva I. d.o.o., zbog čega da je i dogovoreno pružanje tih usluga u restoranu koji posluje u sklopu društva I. d.o.o., međutim da tijekom nadzora nije uopće utvrđeno kojim i kakvim poslovnim prostorijama raspolaže tužitelj, pa da tvrdnja tuženika kako tužitelj nema poslovnih prostorija u kojima se može obavljati ugostiteljska djelatnost nije utemeljena na provedenim dokazima, već da je proizvoljna i paušalna.

Također navodi da tuženik otklanja mogućnost primijeniti na konkretan slučaj mišljenje i tumačenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva od 26. ožujka 2012. u kojem se navodi: „U slučaju kada dva trgovačka društva međusobno sklope ugovor o poslovnoj suradnji, a temeljem kojeg za radnike jednog od njih proizlazi obveza obavljanja određenih poslova u poslovnim prostorima drugog trgovačkog društva, mišljenja smo da se ne radi o radu za drugog poslodavca, već da radnik obavija poslove koje mu je naložio njegov poslodavac, a koje je ovaj ugovorom o poslovnoj suradnji preuzeo.", a pri čemu da tuženik smatra da naprijed rečeno nije primjenjivo jer da, po ocjeni tuženika, Ugovor o poslovnoj suradnji samo prikriva ustupanje radnika.

Stoga, a s obzirom da tijekom inspekcijskog nadzora nije potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje, da je uslijedilo i pogrešno tuženikovo tumačenje poslovne suradnje društva U. S. Z. d.o.o., ovdje tužitelja, i društva I. d.o.o., te da je tuženik na taj način pogrešno okarakterizirao status ovih radnika, pa shodno tome neopravdano i odbacio primjenu ovog mišljenja na konkretni slučaj, radi čega je tužitelj predložio  da Sud pribavi cjelokupni spis tuženog tijela te da sasluša stranke i svjedoke koje će naknadno predložiti, a nakon provedenog postupka da poništi osporavana rješenja, podredno da predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu od 9. srpnja 2019. navelo da tužitelj u tužbi iznosi iste navode kao i u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjskog rješenja, a o kojim žalbenim navodima da se tuženo tijelo očitovalo te o istima odlučilo osporavanim rješenjem, te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja.

Tuženo tijelo je također navelo da je u provedbi inspekcijskog nadzora u trgovačkom društvu I. d.o.o. B. na okolnost primjene propisa iz radnih odnosa viša inspektorica rada dana 6. studenog 2018. zatekla S. S.  na poslovima kuhara i M. R.a na poslovima konobara koji su dali izjave na Zapisnik, te da je M. R. na Zapisnik izjavio da radi za trgovačko društvo na poslovima konobara od 15. listopada 2011., a da radnik S. S. u restoranu K. radi zadnje četiri godine na poslovima kuhara; da je inspektorica dana 12. studenog 2018. ponovno obavila inspekcijski nadzor kojom prilikom je, među ostalim, zatekla M. K., na poslovima brisanja čaša za šankom restorana, koji je na Zapisnik izjavio da je kod tužitelja u radnom odnosu od 17. prosinca 2016., da poslove pomoćnog radnika obavlja u restoranu K. u kontinuitetu od 2016., da obavlja poslove i nabave, da radi u dvije smjene i to u prvoj smjeni od 08 - 15 sati, a u drugoj smjeni od 19 - 23 sata, da mu je šef S. S., da radi u prostoru trgovačkog društva I. d.o.o., B., na njihovim sredstvima rada i po uputama S. S.

Također, da iz stanja spisa proizlazi da je inspektorica rada dana 12. studenog 2018. saslušala opunomoćenicu tužitelja koja je na Zapisnik izjavila da je S. St. većinski vlasnik tužitelja i da je kod njega zaposlen, da je Ugovorom o poslovnoj suradnji ugovoreno da će se poslovi pružanja ugovorenih usluga obavljati u prostorima restorana K., da se u konkretnom slučaju ne radi o ustupanju radnika u smislu odredbe članka 10. ZOR-a, da tužitelj za svoje usluge izdaje račune trgovačkom društvu I. d.o.o., B., koje uredno isti podmiruje, da tužitelj obavlja poslove savjetovanja u vezi s poslovanjem, savjetovanja u području ugostiteljstva, poduku kuhara i ostalog ugostiteljskog osoblja, a sve to pored pripremanja jela, pića i napitaka temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji, da tužitelj nema svoju kuhinju te da je to razlog zbog čega je u ugovoru o poslovnoj suradnji određeno da će se poslovi obaviti u restoranu K.

Da iz sadržaja Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. studenog 2016., u bitnome proizlazi da postoji zajednički interes za poslovnu suradnju u ugostiteljstvu, da je I. d.o.o., B. vlasnik restorana K. u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost pružanja hrane i pića dok da  društvo  U. S. Z. d.o.o. B.,  ovdje tužitelj, ima stručnu osposobljenost na području svog predmeta poslovanja, koje između ostalog obuhvaća pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka, catering, poduku kuhara i ostalog ugostiteljskog osoblja, s tim u vezi raspolaže sa potrebnim osobljem, da se Ugovor sklapa na određeno vrijeme do 3 godine i traje do 31. listopada 2019., dok je člankom 4. istog Ugovora ugovoreno da se tužitelj trgovačkom društvu I. d.o.o., B., obvezuje stručno, profesionalno i s pažnjom dobrog gospodarstvenika pružati usluge u području ugostiteljstva za potrebe poslovanja ugostiteljskog objekta K. u Z., te da će s tim u vezi pružati usluge sukladno svojoj registriranoj djelatnosti, planirati i izrađivati gastronomsku ponudu, nabavljati asortiman, davati na raspolaganje svoje osoblje, kao pružati sve druge radnje s ciljem ostvarenja ugovora.

Da je dana 15. studenog 2016. sklopljen aneks Ugovora o poslovnoj suradnji kojim se dodaje stavak 2. članku 4. kojim se ugovara da će za potrebe ovog Ugovora zaposlenici tužitelja obavljati u prostorijama restorana K.

Da je u daljnjem postupku inspektorica utvrdila da uvidom u izvatke iz sudskog registra za tužitelja i trgovačko društvo I. d.o.o., B., nedvojbeno utvrđeno da se ne radi o povezanim društvima u skladu s odredbama Zakona o trgovačkom društvima (Narodne novine, broj:113/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12 i 68/13), te da tužitelj nije upisan u registar agencija za privremeno zapošljavanje, koji se vodi pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava. Da je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nesporno da je tužitelj ustupao radnika korisniku, a da nije registriran po posebnom propisu niti je upisan u evidenciju Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, radi čega je  u skladu s odredbom članka 226. stavka 2. točke 5. ZOR-a usmenim rješenjem u Zapisniku od 13. studenog 2018. zabranila tužitelju obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima te da je u skladu s odredbama članka 97. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, u daljnjem tekstu: ZUP), na zahtjev stranke, tužitelju dostavila pisani otpravak usmenog rješenja u Zapisniku.

Slijedom navedenog, da nisu točni tužbeni navodi tužitelja da je teško „razabrati" na kojim je dokazima i činjenicama prvostupanjsko tijelo utemeljilo ovakvu odluku budući da je u inspekcijskom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj ustupao svoje radnike trgovačkom društvu I. d.o.o., B., a da nije registriran po posebnom propisu, niti da je upisan u registar Ministarstva rada i mirovinskoga sustava.

U odnosu na tužbene navode da je za razliku od ustupanja u skladu s odredbama ZOR-a, Ugovor o poslovnoj suradnji vrsta obvezno-pravnog ugovora, kojim se uređuju različiti odnosi ugovornih stranaka u okviru određene gospodarske djelatnosti, te da je pogrešno poistovjećivanje tužitelja s agencijom za privremeno zapošljavanje jer da djelatnost tužitelja nema nikakve veze s djelatnošću privremenog zapošljavanja, a čemu da ide u prilog i mišljenje i tumačenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva od 26. ožujka 2012., u kojem se navodi: “ u slučaju kada dva trgovačka društva međusobno sklope ugovor o poslovnoj suradnji, a temeljem kojeg za radnike jednog od njih proizlazi obveza obavljanja određenih poslova u poslovnim prostorijama drugog trgovačkog društva, mišljenja smo da se ne radi o radu za drugog poslodavca, već da radnik obavlja poslove koje mu je naložio njegov poslodavac, a koje je ovaj ugovorom o poslovnoj suradnji preuzeo", a što da ukazuje na neutemeljenost pobijanog rješenja i njegovu nezakonitost, tuženo tijelo je navelo da su isti navodi nesonovani jer da se isto ne može poistovjetiti s činjenicama u ovom predmetu jer da se ugovori o poslovnoj suradnji ne mogu sklapati za one poslove koje imaju elemente radnog odnosa, jer su radnici radili u prostorijama trgovačkog društva I. d.o.o. i prema određenom radnom vremenu. Također je istaklo da ne postoji zapreka za sklapanje ugovora o poslovnoj suradnji kada se za to ostvare zakonske pretpostavke, a što da u predmetnoj upravnoj stvari nije ostvareno, te je ujedno istaklo da se radi o mišljenju na propis koji nije više na snazi. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Na ročištu održanom pred ovim sudom 24. rujna 2019. opunomoćenica tužitelja je osporila u cijelosti navode tuženog tijela iz odgovora na tužbu te je predložila izvršiti uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka H. P. iz Z.,  M. K. iz Z., D. M. iz Z.,  S. P. iz Z., te zakonskog zastupnika tužitelja S. S. na adresi tužitelja, na okolnosti navoda iz tužbe.

Opunomoćenica tuženika je ustrajala u navodima iz odgovora na tužbu te se usprotivila izvođenju predloženih dokaza, odnosno saslušanju svjedoka kao suvišnom navodeći da se njihove izjave nalaze u spisu tuženog tijela, na što je opunomoćenica tužitelja navela kako su izjave svjedoka koji su saslušani tijekom upravnog postupka manjkave, radi čega je i predložila njihovo saslušanje, a sve kako bi se točno utvrdilo činjenično stanje.

Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja, kao i izvedenih dokaza, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza za saslušanjem predloženih svjedoka na okolnosti navoda iz tužbe, kao suvišne ocjenjujući da izvođenje predloženog dokaza u svezi s već izvedenim dokazima ne bi bilo od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Opunomoćenica tužitelja je popisala i zatražila naknadu troškova predmetnog upravnog spora.

Na temelju ocjene dokaza izvedenih u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja, pregledom isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama je sporno je li zakonito osporavano rješenje kojim je odbijena žalba žalitelja, ovdje tužitelja, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja inspektorata rada.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem, Inspektorata rada, Područnog ureda S., Ispostave u Z., KLASA:UP/I-116-02/18-01/15, URBROJ: 524-10-04-05/3-18-2 od 23. studenog 2018., zabranjeno poslodavcu U. S. Z. d.o.o. sa sjedištem u B.,  MBS:…, OIB:…, ovdje tužitelju, obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima jer nije registriran prema posebnom propisu, odnosno upisan u evidenciju ministarstva nadležnog za rad.

Odredba članka 226. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/2014, 127/2017, dalje Zakon) sadrži upravne mjere, pa je tako stavkom 2. točkom 5., istog članka,  propisano da će u provedbi inspekcijskog nadzora u području rada, inspektor usmenim rješenjem u zapisniku zabraniti agenciji obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima, ako nije registrirana prema posebnom propisu, odnosno upisana u evidenciju ministarstva nadležnog za rad (članak 44. stavak 3.)

Stavkom 3., istog članka, je propisano da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ne odgađa njegovo izvršenje.

              Odredba članka 44. Zakona sadrži odrede o Agenciji za privremeno  zapošljavanje, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da je Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) poslodavac koji na temelju ugovora o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za privremeno obavljanje poslova.

Stavak 2., istog članka, propisuje da je ustupljeni radnik, u smislu ovoga Zakona,  radnik kojeg agencija zapošljava radi ustupanja korisniku.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da Agencija može obavljati poslove ustupanja radnika korisnicima pod uvjetom da je registrirana prema posebnom propisu i upisana u evidenciju ministarstva nadležnog za rad (u daljnjem tekstu: ministarstvo).

Stavkom 4., istog članka, je propisano da uz poslove iz stavka 1. ovoga članka, agencija može obavljati i djelatnosti u vezi sa zapošljavanjem, pod uvjetom da za to posjeduje odgovarajuću dozvolu prema posebnom propisu.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da poslove iz stavka 1. ovoga članka agencija ne može obavljati prije upisa u odgovarajuću evidenciju ministarstva.

Odredbom članka 36. st. 1. Zakona o inspektoratu rada (Narodne novine, broj: 19/14) je propisano ako je ovim ili drugim zakonom predviđeno da se u slučaju utvrđene nezakonitosti izriče, odnosno određuje odgovarajuća upravna mjera ili nalaže kakva radnja, inspektor rada dužan je izreći, odnosno odrediti takvu mjeru ili naložiti takvu radnju.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije propisano, inspektor rada će upravnu mjeru iz stavka 1. ovoga članka donijeti bez odgađanja, a najkasnije u roku od osam dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje te mjere, ali nedonošenje mjere do toga roka ne isključuje obvezu njezina donošenja.

Među strankama je sporno je li  u konkretnom slučaju činjenično stanje na pravilan i potpun način utvrđeno.

Iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela razvidno je da je viša inspektorica rada na okolnost primjene propisa iz radnih odnosa dana 6. studenog 2018.,12. studenog 2018. i 23. studenog 2018. obavila inspekcijski nadzor kod tvrtke I. d.o.o., u restoranu K. u Z., koji posluje u sastavu registrirane djelatnosti  društva I. d.o.o., o čemu je sastavljen Zapisnik KLASA:116-02/18-01/7, URBROJ: 524-10-04-05/2-18-2 od 6. studenog 2018., 12. studenog 2018. i 13. studenog 2018. 

Također je razvidno da je predmetnim inspekcijskim nadzorom utvrđeno da su kod navedenog poslodavca radili radnici M. K. i S. S., da je radnik M. K. obavljao poslove konobara u restoranu K. u Z., a koji restoran  posluje u sastavu registrirane djelatnosti društva I. d.o.o., odnosno da je isti obavljao poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, a da ga poslodavac I. d.o.o. Z., nije prijavo na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada dana 12.11.2018; kao i da je je stranac S. S. zaposlen temeljem Dozvole za boravak i radu u U. s. Z. d.o.o., a od prosinca 2016.g. u kontinuitetu da je obavljao poslove kuhara u restoranu K., Z., a koji restoran posluje u sastavu registrirane djelatnosti I. d.o.o. Z., dakle kod poslodavca s kojim nije zasnovao radni odnos.

Spisu su priloženi Zapisnici o obavljenom inspekcijskom nadzoru u kojima su i sadržane izjave radnika M. K. i S. S. iz kojih izjava proizlaze naprijed navedena nesporna utvrđenja.

S. S. je na Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru dao izjavu da u restoranu K., koji posluje sastavu tužitelja, radi od prosinca 2016. na poslovima kuhara, da je direktor poslodavca –tvrtke U. S. Z. d.o.o, koji je za njega ishodio dozvolu za boravak i rad i s navedenim trgovačkim društvom sklopio ugovor o radu i da je prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje; da mu je radno vrijeme u restoranu jedan dan od 08:00 do 15:00 sati, drugi dan od 19:00 do 23:00 sata, šest dana u tjednu, a da nedjelju koristi kao dan tjednog odmora, te da mu poslodavac isplaćuje plaću do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec. Također je izjavio da tužitelj i poslodavac posluju temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji na način da on kao vlasnik  i jedan od direktora poslodavca radi na poslovima kuhara kod tužitelja, a da je H. P. direktor poslodavca i tužitelja, da s njim dogovara raspored rada, te da radi na sredstvima rada i u poslovnom prostoru tužitelja i po rasporedu rada tužitelja.

Također je razvidno da je istom prigodom na Zapisnik saslušan i zatečeni radnik M. R., zaposlen na poslovima konobara, koji je u pogledu rada imenovanog stranca S. S.  u restoranu K. izjavio da isti u restoranu obavlja poslove kuhara, u kontinuitetu od prije 4 godine do dana nadzora, da uvijek radi u jednoj smjeni, jutarnjoj ili popodnevnoj smjeni te da je takvu svoju izjavu bez primjedbi potpisao.

Spisu tuženog tijela priložen je Zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 12. studenog 2018. na kojem je M. K. naveo kako temeljem ugovora o radu poslove pomoćnog radnika obavlja od 17. prosinca 2016. u restoranu K. u kontinuitetu do dana nadzora. U radnom vremenu u smjenama (jutarnja smjena od 08:00 – 15:00 sati, poslijepodnevna smjena od 19:00 do 24:00 sata) osim poslova na šanku da obavlja i poslove nabave po rasporedu kojeg mu odredi S. S.

              Spisu tuženog tijela je priložen i Ugovor o poslovnoj suradnji, sklopljen između tvrtke I. d.o.o. B. zastupanog po direktoru H. P., ovdje tužitelja, i tvrtke U. S. Z. d.o.o. B, zastupanog po strancu S. S., kao poslodavca, dana 1. studenog 2016., u kojem je u bitnom navedeno da postoji zajednički interes za poslovnu suradnju u ugostiteljstvu; da je tužitelj vlasnik restorana K. u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost pružanja hrane i pića dok poslodavac ima stručnu osposobljenost na području svog predmeta poslovanja, koje između ostalog obuhvaća pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka, catering, poduku kuhara i ostalog ugostiteljskog osoblja te  da s tim u vezi raspolaže s potrebnim osobljem; da se Ugovor sklapa na određeno vrijeme do 3 godine i traje do 31. listopada 2019., dok je člankom 4. istoga Ugovora ugovoreno da se poslodavac tužitelju obvezuje stručno, profesionalno i s pažnjom dobrog gospodarstvenika pružati usluge u području ugostiteljstva za potrebe poslovanja ugostiteljskog objekta K. u Z., te da će s tim u vezi pružati usluge sukladno svojoj registriranoj djelatnosti, planirati i izrađivati gastronomsku ponudu, nabavljati asortiman, davati na raspolaganje svoje osoblje, kao i pružati sve druge radnje s ciljem ostvarenja Ugovora.

              Priložen je i Aneks Ugovora poslovnoj suradnji od 15. studenog 2016., kojim se članku 4. Ugovora dodaje stavak 2. kojim se ugovara da će za potrebe ovog Ugovora radnici poslodavca poslove pružanja ugovorenih usluga obavljati u prostorijama restorana K.

              Spisu tuženog tijela priložena je i dozvola za boravak i rad strancu S. S. rođ. …. u P., R Makedoniji, državljaninu Makedonije, po zanimanju kuharu, za radno mjesto kuhara kod poslodavca U. S. Z. d.o.o., a koja dozvola za boravak i rad vrijedi od 05.04.2018. do 30.03.2019., a koju dozvolu je izdao MUP, PU Z., Služba upravnih i inspekcijskih poslova Broj:511-18-06-UP/I-21/2018 od 05.04.2018. sukladno čl. 76. st. 1. toč. 5. Zakona o strancima za rad u trgovačkom društvu U. S. Z.d.o.o.

              Također, spisu je priložen i dopis Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Uprave za rad i zaštitu na radu, KLASA:110-01/17-01/69, URBROJ: 524-03-01-01/4-17-2 od 3. svibnja 2017., u kojem je sadržano mišljenje ima li rad S. S. za restoran K. elemente radnog odnosa s društvom I. d.o.o., ovdje tužiteljem:

              „Mišljenja smo da dva gospodarska subjekta mogu sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji kojim bi se uredili različiti odnosi ugovornih stranaka u okviru određene gospodarske djelatnosti. Kad je sklopljen takav ugovor radnici trgovačkog društva mogli bi obavljati poslove obuhvaćene ugovorom o poslovnoj suradnji, pri čemu ne bi bila isključena mogućnost obavljanja ugovorenih poslova u poslovnim prostorijama trgovačkog društva koje je naručitelj pojedine usluge. 

Iz svega navedenog proizlazi kako nema zapreka za sklapanjem ugovora o poslovnoj suradnji, pod uvjetom da se putem takvog ugovora radnici ne ustupaju drugom poslodavcu ili da rade za tog drugog poslodavca.

Napominjemo kako se ugovori o poslovnoj suradnji ne mogu sklapati za one poslove koji imaju obilježja radnog odnosa. Naime, sukladno odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Obilježja radnog odnosa ostvarena su kada radnik radi nesamostalno, isključivo osobno te po uputama i pod nadzorom poslodavca, prema određenom radnom vremenu i u prostorijama poslodavca ili na nekom drugom mjestu koje je odredio poslodavac te kada mu se za obavljeni rad isplaćuje mjesečna plaća.

Sukladno odredbama Zakona o radu poslove ustupanja radnika može obavljati isključivo agencija za privremeno zapošljavanje i to pod uvjetom da te poslove obavlja kao jedinu djelatnost, da je registrirana prema posebnom propisu i upisana u evidenciju ministarstva nadležnog za poslove rada.

Osim navedenoga, međusobno ustupati radnike mogu i povezana trgovačka društva. Naime, odredbom članka 10. stavka 3. Zakona o radu uvedena je mogućnost ustupanja radnika povezanom društvu. Poslodavac koji nema potrebe za radom određenih radnika može privremeno ustupiti radnika povezanom društvu, pod uvjetom da je s tim povezanim društvom sklopio sporazum. Dakle, ustupanje radnika moguće je samo između povezanih društava. Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15) povezana društva definira kao pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao:

1.              društvo koje u drugome društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju,

2.              ovisno i vladajuće društvo,

3.              društvo koncerna,

4.              društva s uzajamnim udjelima i

5.              društva povezana poduzetničkim ugovorima

Dakle, djelatnost ustupanja radnika mogu obavljati jedino agencije za privremeno zapošljavanje, uz iznimku povezanih društava koja su dužna sklopiti sporazum o ustupanju i pribaviti pisanu suglasnost radnika.“

Nadalje, spisu je priložen i izvod iz sudskog registra za trgovačko društvo I. d.o.o. B. i za trgovačko društvo U. S. Z. d.o.o. B.,  iz kojih je razvidno i kao nesporno utvrđeno da se ne radi o povezanim društvima u smislu odredbi Zakona o trgovačkim društvima.

Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje osporavanih rješenja, kako prvostupanjskog, tako i osporavanog rješenja, budući da po ocjeni ovog Suda tužitelj kao poslodavac ima legitimno pravo s drugim poslovnim subjektima sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji kojim se uređuju međusobne obveze i prava. Međutim, smisao sklapanja takvog ugovora ili drugog ugovora obveznoga prava koji uređuje obavljanje usluge ili posla za naručitelja, ne može biti prikrivanje stvarnog ugovora o radu, odnosno radnog odnosa. U slučaju kada je potrebno ugovoriti obavljanje poslova koji po svojoj naravi i vrsti te ovlasti nalogodavca (poslodavca) imaju obilježja poslova radi kojih se zasniva radni odnos (subordinacija radnika, radnik radi osobno i za plaću te po uputama i pod nadzorom poslodavca; rad u prostoru poslodavca; u određenom radnom vremenu), legalni način uređenja takva odnosa između ugovornih strana je sklapanje ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu. Štoviše, sukladno zakonskoj presumpciji, smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu bez obzira na to kako su ugovorne strane imenovale takav ugovor, osim ako se ne dokaže suprotno.

Stoga, a kako je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari kao nesporno utvrđeno da su radili radnici M. K.  na poslovima konobara/pomoćnog radnika, a stranac S. S. na poslovima  kuhara u kontinuitetu od prosinca 2016. do dana inspekcijskog nadzora 06. studenog 2018.; da su oba radnika radila u restoranu K. koji ugostiteljski objekt – restoran u vlasništvu tvrtke I. d.o.o., a što je razvidno iz čl. 2. priloženog Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. studenog 2016., na sredstvima rada tvrtke I. d.o.o., po nalogu tvrtke I. d.o.o., a da stranac S. S. nema dozvolu za boravak i rad za obavljanje poslova kuhara u trgovačkom društvu I. d.o.o. Z., budući da je nesporno da stranac S. S. ima dozvolu za boravak i rad stranca za radno mjesto kuhara samo kod poslodavca U. S. Z. d.o.o. te da su oba radnika u trenutku nadzora imali sklopljene Ugovore o radu i bili prijavljeni na mirovinsko  osiguranje kod poslodavca U. S. Z. d.o.o., to je po ocjeni ovog Suda viša inspektorica rada u cijelosti postupila u skladu s naprijed citiranom odredbom čl. 226. st. 5. Zakona o radu kada je društvu U. S. Z. d.o.o., ovdje tužitelju, izrekla usmeno Rješenje na Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru KLASA: UP/I-116-02/18-01/15, URBROJ: 524-10-04-05/2-18-1 od 13. studenog 2018. kojim je tužitelju izrekla zabranu obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima jer društvo U. S. Z. d.o.o. nije registrirano prema posebnom propisu, odnosno upisano u evidenciju ministarstva nadležnog za rad.

Tuženo tijelo je pravilno postupilo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje da su temeljem utvrđenog činjeničnog stanja ostvarena obilježja rada putem agencije za privremeno zapošljavanje, da radnik obvezu rada ne izvršava prema agenciji, nego prema trećem subjektu, korisniku kojem ga je agencija ustupila na rad, a koji rad radnik obavlja prema uputama i pod nadzorom poslodavca korisnika, da radnik od agencije prima plaću za rad obavljen korisniku, a Agencija od korisnika naplaćuje naknadu za rad koji je ustupljeni radnik obavio korisniku, a koje obrazloženje koje kao valjano, argumentirano i na Zakonu utemeljeno u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Slijedom svega naprijed navedenog, navodi tužitelja ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja, a samim tim ni zakonitost osporavanog rješenja tuženog tijela, niti je osporavanim rješenjem povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo primjenom odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev opunomoćenice tužitelja za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 02. listopada 2019.

 

 

                               S U D A C

 

                                Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić