- 1 -              Rev 2383/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2383/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P., OIB..., iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., protiv tuženika K. bolničkog centra Z., OIB ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1916/15-2 od 14. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-305/14-87 od 30. lipnja 2015., u sjednici održanoj 1. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 297.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama s pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju, ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident pronalazi u tome što je prvostupanjski sud utvrdio da je obdarenik lijekova bio tuženik, dok drugostupanjska odluka utvrđuje da je obdarenik lijekova bio obdarenikov otac, a da drugostupanjska presuda na više mjesta upućuje na prvostupanjsku presudu stoga je takvom proturječnosti sud počinio bitnu povredu odredbu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nema proturječja na koju upućuje revident.

 

Naime prvostupanjski sud je zaključio da sada pokojni A. P. nije bio vlasnik lijeka u smislu imovinskog prava nad istim, da on nije mogao s lijekom slobodno raspolagati i isti nije bio u njegovom posjedu, već je predmetni lijek doniran radi liječenja sada pokojnog oca tužitelja, ali ne i stjecanje vlasništva nad istim koje je ograničeno činjenicom da su (konkretni) lijekovi predmeti ograničeni u pravnom prometu.

 

Drugostupanjski se sud pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, a odgovarajući na žalbene razloge da je lijek doniran ocu tužitelja i da je time postao njegovo vlasništvo, drugostupanjski sud, suprotno navodu revidenta, je zaključio da se radilo o darovanju radi isključive namjene liječenja sada pokojnog oca tužitelja koji predmetni lijek nije imao u posjedu niti je s njim mogao raspolagati, već mu je takav lijek mogao biti isključivo dan u bolnici od strane liječnika hematologa putem infuzije.

 

Slijedom iznesenog nema proturječnosti na koju upućuje revident jer su nižestupanjski sudovi zaključili da se radilo o darovanju radi isključive namjene liječenja sada pokojnog oca tužitelja, da sada pokojni otac tužitelja nije bio vlasnik lijeka, pa da slijedom toga niti tužitelj nije mogao nasljeđivanjem steći vlasništvo nad predmetnim lijekom.

 

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu 297.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama radi naknade štete na ime uništene imovine tužitelja (lijeka). Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je postao vlasnik lijeka, koji je doniran njegovom pokojnom ocu, na temelju rješenja o nasljeđivanju.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je kod tuženika liječen sada pok. A. P., otac tužitelja, koji je bolovao od mijelodisplazije (sekundarne akutne leukemije),

 

- da je tuženik tada provodio kliničko ispitivanje, odnosno eksperimentalno liječenje pacijenata oboljelih od leukemije lijekom D., a koji lijek nije bio odobren u Republici Hrvatskoj (nije ga bilo moguće kupiti u Hrvatskoj), da se radilo o citostatiku koji je toksičan,

 

- da se radi o lijeku koji se daje pacijentima isključivo u bolnici od strane liječnika specijalista hematologa putem infuzije,

 

- da sada pokojni otac tužitelja nije zadovoljavao kriterije uključivanja u istraživačke programe liječenja, ali da je angažmanom tužitelja i njegove obitelji (kćerke O. P.) proizvođač toga lijeka u SAD-u M. P. pristao donirati 100 ampula toga lijeka za liječenje oca tužitelja, a pod nadzorom liječnika tuženika dr. L. te da je pok. otac tužitelja bio upoznat s činjenicom da isti nije registriran u Republici Hrvatskoj, te da isti uzima na vlastitu odgovornost,

 

- da je M. P. u svom dopisu od 5. prosinca 2006. naveo da šalje lijekove K. bolničkom centru Z. (100 bočica D.) besplatno da bi omogućilo liječenje pacijenta A. P., da je dr. B. L. u KBC Z. pristao vršiti liječnički nadzor nad A. P. i nadgledati primjenu D.,

 

- da iz potvrde Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 6. prosinca 2006. proizlazi da K. bolnički centar Z. koji obavlja zdravstvenu djelatnost, prima D. (decitabin) 100 ampula, temeljem donacije tvrtke MGI P., B., USA, da će se navedena donacija koristiti u zdravstvene svrhe, a da se potvrda izdaje u postupku oslobađanja carina i poreza na dodanu vrijednost,

 

- da je, nakon što je tužitelj prijavio kao imovinu ostavitelja i 100 ampula predmetnog lijeka rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika N. K. iz P. posl. br. O-238/07 od 23. svibnja 2007. tužitelj naveden kao nasljednik iza pok. A. P. na pokretnini - 100 ampula predmetnog lijeka.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da neovisno što tužitelj ima pravomoćno rješenje o nasljeđivanju u kojem je naveden i predmetni lijek, ostavinu ostavioca čini samo ono što u trenutku smrti pripada ostavitelju i ono što se može po prirodi svoje pravne naravi ili po zakonu naslijediti sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, dalje: ZN). Sada pokojni A. P. nije bio vlasnik tog lijeka u smislu imovinskog prava nad istim, on nije mogao s lijekom slobodno raspolagati i isti nije bio u njegovom posjedu, već je predmetni lijek doniran radi liječenja sada pokojnog oca tužitelja, ali ne i stjecanja vlasništva na istim koje je ograničeno činjenicom da su ti lijekovi predmeti ograničeni u pravnom prometu koji podliježu strogim propisima Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima („Narodne novine“ broj 121/2003). S obzirom da tužiteljevom predniku predmetni lijek nije bio predan u posjed, da nije bio ovlašten raspolagati lijekom niti je on doniran s ciljem da se njime raspolaže i eventualno stječe imovinska korist već isključivo s ciljem liječenja oca tužitelja, prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj ne može steći više prava nego što je imao njegov pravni prednik koji nije stekao pravo niti raspolaganja lijekom niti pravo isti posjedovati. Osim toga prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da trpi štetu, niti u čemu se ona očituje stoga je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu i prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP).

 

Revident u reviziji polazi od toga da je nesporno da je američka korporacija izvršila donaciju lijeka sada pokojnom ocu tužitelja te se radi o pravnom odnosu između tvrtke sa sjedištem u inozemstvu te tužiteljeva pokojnog oca na koji odnos je trebalo primijeniti američko pravo u smislu čl. 20. toč. 15. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 88/01 - dalje: ZRSZ) prema kojem je za ugovor o poklonu mjerodavno pravo sjedišta poklonodavca.

 

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili da je američka korporacija donirala predmetni lijek isključivo radi liječenja sada pokojnog oca tužitelja, da je lijek upućen nadležnoj ustanovi (tuženiku) da primijeni lijek, a tražen je i pristanak ovlaštenog liječnika tuženika dr. B. L. da vrši liječnički nadzor, da se radi o citostatiku koji nije bio odobren za liječenje u Republici Hrvatskoj te je lijek u zemlju uvezao tuženik kao ustanova koja obavlja zdravstvenu djelatnost uz obvezu da navedenu donaciju koristi u zdravstvene svrhe i pod nadzorom ovlaštenog liječnika.

 

Prema shvaćanju ovog suda sada pokojnom ocu tužitelja darovana je terapija liječenja predmetnim lijekom pod nadzorom točno određenog i ovlaštenog liječnika tuženika koji je taj lijek mogao primijeniti na sada pokojnom ocu tužitelja samo u bolnici, a kada je nastupila smrt oca tužitelja obzirom da se radilo o strogo osobnoj namjeni za koju je darovanje učinjeno, nestala je i svrha donacije.

 

Stoga je neosnovan navod da je u ovoj pravnoj stvari mjerodavno američko pravo u smislu čl. 20. toč. 15. ZRSZ jer se ne radi o sporu s međunarodnim elementom, niti o darovanju lijeka (darovano je liječenje, terapija lijekom u određenoj zdravstvenoj ustanovi, pod nadzorom određenog liječnika), već o sporu između domaće fizičke i pravne osobe radi naknade štete zbog uništene imovine.

 

Naime, tužitelj zahtjev temelji na činjenici da je rješenjem o nasljeđivanju postao vlasnik spornog lijeka, ali niti njegov prednik nije bio vlasnik lijeka slijedom čega niti on nije mogao postati vlasnik lijeka, a osim toga nije dokazao da trpi štetu odnosno u čemu se šteta očituje.

 

Stoga su pravilno nižestupanjski primijenili odredbe domaćeg prava kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Navodi revidenta, da suprotno navodima iz nižestupanjskih presuda, lijekovi mogu biti objekt prava vlasništva valja reći da nižestupanjski sudovi nisu niti zaključili da lijekovi ne mogu biti u vlasništvu, već su zaključili da se u ovom slučaju radi o lijeku koji je ograničen u pravnom prometu.

 

Sama činjenica da predmetni lijek, citostatik, nije bio odobren u Republici Hrvatskoj, svojstvima tog lijeka (otrovnost i opasnost), načinu primjene (u bolnici isključivo od strane ovlaštenog liječnika) čini takav lijek, stvari ograničenom u pravnom prometu.

 

Navod revidenta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući da je pokojni otac tužitelja bio u posjedu lijeka, a da je tuženik zapravo zastupnik u posjedovanju samog oca pokojnog tužitelja, su neodlučni obzirom da je utvrđeno da pokojni otac tužitelja nije bio vlasnik lijeka.

 

Tužitelj ističe i da je tuženik počinio štetu raspolaganja lijekom za koje raspolaganje nije imao ovlaštenja kada je lijek uništio.

 

Budući da je predmetnom lijeku istekao rok trajanja, a radilo o toksičnom citostatiku, lijek je morao biti uništen, stoga, kako su utvrdili nižestupanjski sudovi osim što tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta, nema niti protupravnost jer je lijek zbog isteka roka trajanja morao biti uništen.

 

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Sukladno čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 1. listopada 2019.