Broj: Gž-2181/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja H. autoklub, …iz Z…, zastupanog Odvjetničkom društvu R. i partneri, iz Zagreba, protiv tuženika Z. G., …iz T., S. K. 32, zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5198/11 od 8. ožujka 2016., i o žalbi tuženika protiv dopunskog rješenja broj Pr-5198/11 od 6. travnja 2016., dana 2. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5198/11 od 8. ožujka 2016.

              II. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5198/11 od 8. ožujka 2016. u pobijanom dijelu kojim u točki II. izreke tuženiku nije priznat daljnji iznos parničnog troška i dopunsko rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5198/11 od 6. travnja 2016. i sudi:

„Nalaže se tužitelju da, u roku od 15 dana, naknadi tuženiku pored već pravomoćno dosuđenog iznosa parničnog troška od 8.750,00 kn i daljnji iznos troška od 937,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od 8. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se u preostalom dijelu a u iznosu od 937,50 kn zahtjev tuženika odbija kao neosnovan".

III. Nalaže se tužitelju da, u roku od 15 dana, tuženiku naknadi na ime troškova žalbenog postupka iznos od 312,50 kn.

Obrazloženje

              Pobijanom je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio obvezati tuženika da tužitelju plati iznos od 29.738,48 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate te mu naknadi parnični trošak (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi na ime parničnog troška iznos od 8.750,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 8. ožujka 2016. do  isplate (točka II. izreke).

              Protiv ove presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

              Prijedlog za donošenje dopunske odluke u pogledu nedosuđenog dijela parničnog troška s naslova pristupa na ročište za objavu presude podnio je tuženik ali i žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na nepriznati trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2015., te je sud prvog stupnja dana 6. travnja 2016. donio dopunsko rješenje kojim je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn sa kamatom.

              Protiv dopunskog rješenja žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se odluka preinači.

              Na žalbe nije odgovoreno.

              Žalba tužitelja je neosnovana a žalba tuženika je djelomično osnovana.

              Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za povrat tuženiku isplaćenih novčanih iznosa s naslova naknade za troškove prijevoza za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. ožujka 2011., a temeljem stjecanja bez osnove. Dakle, radi se i obveznopravnom zahtjevu utemeljenom na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 89/15; dalje: ZOO).

              Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev bez posebnog pozivanja na neki materijalnopravni propis.

              Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

              Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda i to:

              - da je tuženik radnik tužitelja kojemu je na ime naknade troškova prijevoza na posao i s posla u utuženom razdoblju isplaćivan mjesečno iznos od 1.334,00 kn osim u mjesecima u kojima je tuženik bio na godišnjem odmoru;

              - da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2004. do 14. rujna 2012. neprekidno imao prijavljeno boravište na adresi Tuhelj, Sveti Križ, Sveti Križ 32;

              - da je tužitelj proveo internu kontrolu na adresi T., S. K. 32 dana 26. ožujka 2010. od 15:40 sati, 3. rujna 2010. od 05:55 h do 07:50 sati i 1. srpnja 2010. navečer nakon čega je zaključio da nitko ne stanuje na navedenoj adresi;

              - da je nadalje, tužitelj izvršio kontrolu na adresi Z., L. 10 b te utvrdio da je tužitelj izašao sa navedene adrese 25. ožujka 2010 u 07:00 sati, 23. travnja 2010. u 07:02 sati, 2. kolovoza 2010. u 07:01 sati, 9. kolovoza 2010. u 07:13 sati, 24. kolovoza 2013. u 06:30 sati, 8. rujna 2010. u 06:54 sati te 10. rujna 2010. u 07:29 sati, i da su vozila kojima tuženik dolazi na posao parkirana na toj adresi 25. ožujka u 21:32 sata, 26. ožujka u 10:30 sati, 23. travnja u 9:03 sati i 2. kolovoza u 07:03 sati te zaključio da tuženik u utuženom razdoblju nije stvarno stanovao na adresi T., S. K. 32, već je stanovao na adresi Z., L. 10b pa da mu stoga pripada manji iznos naknade troškova prijevoza;

              - da su internu kontrolu proveli svjedoci Z. P., B. M. i S. B. Z., zaposlenici tužitelja, koji su iskazivali kao naprijed;

              - da je tuženik u svom stranačkom iskazu naveo  da je živio u Z., L. 10b do 2004. godine kada se iselio zbog svađa sa suprugom (od koje se u konačnici razveo 11. ožujka 2011.) i otišao živjeti u vikendicu u S. K. 32, koju je naslijedio od oca.; da su u stanu ostale živjeti supruga i kćer; da je prije posla ostavljao svoje vozilo na L. iza zgrade, odlazio u stan i preuzimao poštu, komunicirao s kćerkom i nakon toga motorom odlazio na posao ukoliko je bilo lijepo vrijeme, a po lošem vremenu koristio je javni prijevoz zbog problema s parkiranjem; što je sve potvrdila i kći tuženika I. G. kao i svjedoci D. C. i I. P..

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je dokazano da je tužitelj zbog problema sa suprugom odselio iz Z. iz stana na L., u vikendicu u T.; da je svakodnevno dolazio na L. da bi preuzeo poštu, viđao kćer te parkirao automobil i uzimao motocikl ili bi na posao išao javnim gradskim prijevozom sve zbog problema s parkiranjem u centru grada.

              Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće. Oni predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR, već na ugovoru o radu i u konkretnom slučaju, odredbi članka 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženika od 29. prosinca 2003. kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene mjesečne karte za sredstva javnog prijevoza.

U odnosu na žalbene navode tužitelja, za istaći je da je sadržaj pravne zaštite determiniran činjeničnim supstratom iz tužbe i da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja. Inače, radi se o navodima koji su isticani tijekom prvostupanjskog postupka i na koje sve je sud prvog stupnja odgovorio pa se upućuje na razloge pobijane odluke u cijelosti, pa tako i glede ocjene iskaza svjedoka.

Sva utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja u cijelosti upućuje.

Stoga je sud prvog stupnja, odbivši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge.

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Odluka o trošku ispravno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP.

Međutim, prvostupanjski je sud odbio priznati tuženiku trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude uz obrazloženje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, kao ni trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2015. uz isto obrazloženje.

Pogrešno je zaključivanje prvostupanjskog suda jer je pobijana odluka datirana sa danom ročišta za objavu presude, stranka je pravovremeno do zaključenja raspravljanja popisala parnični trošak.

Ovo je osobito važno zbog pravila ZPP, sadržanih u odredbi članka 335. ZPP, u svezi uručenja presude gdje je pravilo da se presuda uručuje na ročištu za objavu a ne izuzetak, kao i zbog pravila o računanju roka za žalbu koji teče od dana objave presude.

Motiv zakonodavca za donošenje ovih pravila bio je, po mnijenju ovog suda, discipliniranje i suda i stranaka glede obveze održavanja i nazočnosti ročištu za objavu presude i sa svrhom izbjegavanja zlouporaba pri dostavi odluka. Ali i, relevantnosti trenutka saznanja kako za odluku suda tako i za razloge iste pri čemu ne treba zanemariti i obvezu suda da usmeno ukratko obrazloži svoju odluku čime se doprinosi boljem razumijevanju stava suda u svezi merituma spora, a što sve u konačnici dovodi do potpunog i stvarnog poštivanja prava na pristup sudu i prava na djelotvoran pravni lijek.

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - "Narodne novine“, MU broj 8/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj; dok odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu. Stoga, nazočnost ročištu za objavu odluke nije samo puka forma već ima svoj stvarni, višestruki značaj i nema mjesta zaključivanju suda da je taj trošak nepotreban.

Kod činjenice da je punomoćnik tuženika pristupio na ročište za objavu presude te kod činjenice da je prema Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) određeno da za ročište na kojem se objavljuje presuda punomoćniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7 t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova; to je tuženiku priznati i daljnji iznos troška od 50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 500,00 kn, na ime PDV-a iznos od 125,00 kn tj. ukupno 625,00 kn.

Nadalje, sud je prvog stupnja smatrao da podnesak od 20. kolovoza 2015. nije bio potreban za „vođenje parnice“. Tuženik smatra da se tim podneskom očitovao na navode tužitelja i dostavio relevantne dokaze u svrhu potkrjepe svojih navoda.

Prema Tbr. 8. točka 1. OT, stranci pripada nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku - za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7.

Slijedom navedenog, tuženiku ne pripada nagrada prema Tbr. 8. točka 1. za podnesak od 20. kolovoza 2015. jer se istim ne odgovara na navode odgovora na tužbu niti se očituje na nalaze vještaka već mu pripada nagrada prema Tbr. 8. točka 3. tj. 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., za sastavljanje ostalih podnesaka, a to je 25 bodova pomnoženo sa 10,00 kn iznosi 250,00 kn; na ime PDV-a iznos od 62,50 kn tj. ukupno 312,50 kn.

Poradi navedenog, a temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP, odlučeno je kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Kako je tuženik polovično uspio u žalbama, to je istome priznati zatraženi trošak na ime sastava dvije žalbe po 25 bodova (obzirom na pobijani dio) prema Tbr. 10. točka 1. što pomnoženo sa 10,00 kn iznosi 500,00 kn; na ime PDV-a iznos od 125,00 kn tj. ukupno 625,00 kn odnosno prema uspjehu iznos od 312,50 kn, a kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 2. prosinca 2016.