Poslovni broj: Ref 30 P : P-2962/2018-20

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

 

Poslovni broj: Ref 30 P : P-2962/2018-20 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Ljiljani Mustapić u pravnoj stvari tužitelja Z. Š., S.,OIB:...,zastupana po punomoćniku  M. J. odvjetnik u K. K.,protiv tuženika S. S. ,S., ,OIB:..., zastupana po punomoćniku F. D. odvj. u S.,radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 11.rujna  2019.g. na ročištu za objavu presude dana 26.rujna 2019 g.

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1.Nalaže se tuženoj S. S.,OIB:...,  u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici Z. Š.,S.,OIB:..., iznos od 5.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 05. veljače 2015 godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

              2.Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.„

              II Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 5.671,50 kn.

Obrazloženje

              U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena dana 15. lipnja 2018.g. tužiteljica navodi  kako je dana 21. travnja 2004 godine pozajmila iznos od 10.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja  sinu i tuženoj koji su tada bili u braku koji im je bio potreban za realizaciju kupoprodaje stana. Među sudionicima predmetnog pravnog posla je postignut dogovor da se tužena i E. Š. obvezuju primljeni iznos vratiti u slučaju prodaje stana ili ako nastupe bračne nesuglasice među njima. Pred  ovim sudom, poslovni broj Pob-607/11 pokrenut je postupak radi razvoda braka između E. i S. Š. (današnje prezime S.), presudom  od dana 29. listopada 2014 godine brak  je razveden, koja je postala pravomoćna dana 04. veljače 2015 godine.

              Iz navedenog je razvidno kako je nastupio uvjet predviđen predmetnim pravnim poslom. Nedugo nakon razvoda braka, E. Š. je isplatio tužiteljici iznos od 5.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te ista prema njemu nema daljnjih potraživanja. Tužena nije ispunila svoju obvezu,  izjasnila  se kako nema namjeru udovoljiti traženju tužiteljice. Pema odredbi čl.9 Zakona o obveznim odnosima, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Stoga predlaže donošenje presude kao u izreci.

              U odgovoru na tužbu  tužena ističe prigovor zastare potraživanja. Odredbom iz članka 225 Zakona o obveznim odnosima utvrđen je opći zastarni rok od pet godina. Kako je novčana tražbina na koju se poziva tužiteljica nastala 21. travnja 2004 godine, a predmetna tužba je zaprimljena na Naslovnom sudu dana 15. lipnja 2018.godine, tužiteljica je izgubila pravo sudskim putem naplatiti predmetnu tražbinu. Iz dostavljene Izjave od dana 21. travnja 2004 godine razvidno  je kako se radi o solidarnom dugu dvoje dužnika te bi, bez obzira da li je drugi dužnik E. Š. vratio dio duga ili ne, u ovom postupku oboje dužnika trebali biti tuženi kao jedinstveni suparničari. S obzirom na istaknut prigovor zastare potraživanja, predlaže se sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz plaćanje parničnog troška.

              Podneskom od dana 11. srpnja 2019.g. tužena navodi kako iz iskaza tužiteljice  proizlazi da su neposredno nakon posudbe novca, tužiteljica zajedno s tuženom i svjedokom E. Š., otišli kod javnog bilježnika ovjeriti izjavu o posudbi. Budući je Izjava o posudbi ovjerena dana 21. travnja 2004.godine, a stan je navodni kupljen 2000 godine ili 2002 godine, tužiteljica bi se trebala sjetiti da izjava nije ovjerena neposredno nakon posudbe, što govori u prilog činjenici da do posudbe nije ni došlo, barem ne na način na koji to navodi tužiteljica u tužbi. Ni tužiteljica, a niti svjedok E. Š. u svojim iskazima ne mogu se precizno izjasniti oko bitnih činjenica-kada i na koji način je došlo do primopredaje novca, odnosno da li je novac predan svjedoku u gotovini ili na neki drugi način npr. zatvaranjem nekog drugog kredita (kredita za automobil kako to navodi tužiteljica). I tužiteljica i svjedok kao odgovor prečesto navode da se "ne sjećaju" bitnih okolnosti na kojim se temelji tužbeni zahtjev, te se nameće zaključak da se u ovom postupku radi o zajedničkoj nakani tužiteljice i njezinog sina, odnosno bivšeg supruga tužiteljice da od tužene dobiju novac koji zapravo i nije posuđen, a posebno nije posuđen za kupnju stana, kako to navodi i tužena. Iskazi parničnih stranaka u cijelosti odgovaraju navodima tužene iz odgovora na tužbu. Tužena ustraje i u prigovoru zastare potraživanja. Nastavno na gornje, predlaže se sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz plaćanje parničnog troška.

              Podneskom od  dana 26. srpnja 2019.g.tužiteljica se očituje na navode stranaka i svjedoka i na podnesak tužene od dana 11. srpnja 2019.g. Iz iskaza tužiteljice i svjedoka  proizlazi kako je tužiteljica nesporno pozajmila novac E. Š. i njegovoj supruzi, tuženici S. S., te sa isti iznos moraju vratiti u slučaju prodaje stana ili rastave braka. Sama tužena u svom iskazu ne spori da je tužiteljica za trajanja braka između nje i E. Š. pozajmila određeno novčani iznos, kako ona navodi njenom mužu E. Š.. Navodi tužene kako se ne radi o eurima, nego o njemačkim markama, su paušalni i netočni. Netočnost navoda tužene ne proizlazi samo iz iskaza saslušanog svjedoka i tužiteljice  nego prije svega iz vlastoručno potpisane "Izjave" pred javnim bilježnikom M. P. iz S., koja je istovjetnost potpisa tužene utvrdila uvidom u osobnu iskaznicu. Daljnji navodi tužene koji se tiču navodne prisile pod kojom je izjava potpisana predstavljaju verbalnu konstrukciju kako bi se izbjegla obveza koju je tužena prihvatila zajedno sa svojim tadašnjim suprugom. Navode o prisili, tužena ničim ne dokazuje nego samo općenito navodi kako su je tužiteljica i njen suprug maltretirali i da je zbog toga morala potpisati. Sama činjenica da tužena nikada nije pobijala valjanost predmetne izjave, govori o tome koliko je njen iskaz nevjerodostojan, nelogičan i neživotan. Naime tužena je predmetnu izjavu potpisala pred javnim bilježnikom  pri čemu je pred istim mogla uskratiti svoj potpis zbog prisile, a što nije učinila. Također tužena predmetnu izjavu nije pobijala ni nakon rastave braka,a nije to učinila ni nakon prodaje predmetnog stana, što sve upućuje na zaključak kako nikakve prisile nije ni bilo. S druge strane iskazi tužiteljice i svjedoka su logični i životni, budući da nema ništa neobično o činjenici da roditelji pomažu mladi bračni par pri kupnji prve nekretnine jer je međugeneracijska solidarnost u Hrvatskoj još uvijek normalna i raširena pojava. Nema niti jednog dokaza koji bi upućivao na točnost navoda tužene, odnosno dokaza koji bi upućivao na nevjerodostojnost iskaza tužiteljice i svjedoka a koji iskazi su u cijelosti sukladni jedan drugome.

              Imajući u vidu dokaze koji prilože spisu jasno je da su tvrdnje tužene neosnovane, međutim kako tužena spori primitak navedenog iznosa na njoj je teret dokaza da dokaže ono što tvrdi pred sudom. U odnosu na podnesak tužene od 11. srpnja 2019.godine, svi navodi se spori kao neosnovani. Naime, imajući u vidu protek vremena (15 godina od predmetne izjave) nije neshvatljivo da se kako svjedok tako i stranke ne mogu sjetiti svih detalja, međutim, u spisu je priložena isprava koja je ovjerena od strane javnog bilježnika, povjerenika suda i na tužiteljici je teret dokaza da dokaže suprotno od onoga što je ista potpisala (potpis nije tijekom postupka ni osporavan). dakle, očito je kako iz dosadašnjeg tijeka postupka i svih do sada izvedenih dokaza, kao i iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka E. Š. sa ročišta od 09. srpnja 2019.g., proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pa ga je kao takvog u cijelosti potrebno prihvatiti.

              Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, prove dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka.

              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet spora je tužbeni zahtjev naspram tužene koji  tužiteljica temelji na izjavi od dana 21.travnja 2004 godine, a koja je ovjerena kod javnog bilježnika M. P. u S. br. Ov-2396/04  od dana 5. travnja 2011 g.

              Među strankama je prijeporno da li postoji tuženikovo dugovanje u utuženom iznosu , sporan je  osnov, visina te prigovor  zastare tuženika.

              Prema odredbi čl.499 ZOO-a (NN 35/05,41/08 i 12/11 u daljnjem tekstu ZOO) ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stari a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

              Prema čl.500 ZOO Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.

              Prema čl.504 ZOO ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma niti se on može odrediti iz okolnosti zajma zajmoprimac može vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može  biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. 

                            Tužiteljica navodi kako je sa sinom postigla dogovor da im pozajmi iznos od 10.000 EUR-a za kupnju stana odnosno kako bi mogli podignuti kredit za stan. Nakon toga je predložila da navedenu posudbu stave na papir i svi su otišli kod Javnog bilježnika kako bi u  slučaju eventualnih bračnih nesuglasica-razvoda i prodaje stana navedena pozajmica vratila. Nakon posudbe predmetnog iznosa njen sin i tužena kupili su stan u V..Ne zna koliko je iznosila kupoprodajna cijena u naravi se radi o dvosobnom stanu sa pripadajućim prostorijama.U međuvremenu je njihov brak razveden,u  stanu su živjeli dvije godine i nakon toga se stan prodan, kada je prodan vraćen je kredit a ostatak novca su podijelili međusobno. Nakon prodaje stana sin joj je vratio iznos od 5.000 EUR-a. Nakon razvoda tužena  nije s njom komunicirala, kada je došlo do posudbe novca tužiteljica  se ne sjeća ali zna da je to bilo nakon kupnje stana, posudba  je izvršena u EUR-ima., gdje je primopredaja izvršena,također se ne sjeća.

                            Tužena navodi kako je predmetni stan kupljen 2000.g. kada su bile marke i tužiteljica je dala iznos od 10.000 DEM svome sinu da isplati automobil Clio koji je kupljena na  kredit , kako bi mogao zatvoriti navedeni kredit i dignuti kredit za kupnju stana. Nije  bila prisutna kada je  izvršena  primopredaja novca, a zna kako je trebalo zatvoriti kredit za auto da bi se podigao kredit za kupnju stana. Utuženi iznos nije dat za kupnju stana već za kredit za vozilo. Stan je kupljen 2000.g. kada su još bile marke. Nakon četiri godine tužiteljica je zatražila od nje i bivšeg supruga odnosno njenog sina da potpišemo izjavu da im je posudila utuženi iznos koji nije htjela potpisati, odnosno potpisala je  pod prisilom iz razloga što su je tužiteljica i njen sin maltretirali pa je to morala potpisati pod prisilom,  nije pročitala što je potpisala nego kada je došla doma, u izjavi je netočno da se radi o EUR-ima,nije točno navedeno da je pozajmica bila za kupnju stana nego za riješiti kupnju vozila. Nakon toga  nastavila živjela sa suprugom do razvoda braka, stan su prodali 2016.g.Nakon prodaje  zatvorili su kredit i preostali dio novca  međusobno podijelili., Nije u nikakvoj obvezi naspram tužene jer ona nije primila utuženi iznos novca a niti je bila prisutna a samo zna da se trebao riješiti kredit za vozilo, predmetnu izjavu nikada nije pobijala jer se sporazumjela sa suprugom kako istu neće pobijati jer  su tada bili u braku a da je znala  što će dogoditi tako nešto ne bi potpisala, navedeni su netočni podaci, sin tužiteljice istu nije potpisao, ne zna koji je razlog a pretpostavlja da su očito znali što će unaprijed biti.

                            Svjedok E. Š. navodi kako je iznos od 10.000 EUR-a posudila tužiteljica njemu i njegovoj supruzi za kupnju stana  2002.g. u V. dok je bio u braku za tuženom, ne sjeća  se kada i gdje je izvršena predaja iznosa od 10.000 EUR-a. Nakon razvoda i dalje su živjeli s u stanu V. godinu i po dana, nakon toga  predmetni stan  je prodan i zatvoren  kredit za kupnju stana a preostali dio novca nakon mjesec dana od prodaje stana ja sam svoj dio dugovanja u iznosu od 5.000 EUR-a vratio majci  a ne sjećam se kada je to bilo. Izjavu na koju se poziva tužiteljica  potpisao  je  sa tuženom i sve što je u njoj navedeno je istinito, svrha izjave bila je  zaštiti tužiteljica glede posudbe,tuženu  nije nitko prisiljavao  da potpiše, ne sjeća se na koji je način posudba izvršena,a utuženi iznos bio potreban za kupnju nekretnine, a posudba je izvršena oko 2002 g. kada je kupljen stan.

                            Iz izvedenih dokaza iskaza tužiteljice i tuženika te svjedoka, a u nedostatku druge pisane dokumentacije osnovanim se ukazuje prigovor zastare tuženika. Prema odredbi čl.214 ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze 2 zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje,obveze st.2.Sud se ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao st.3. Zastara potraživanja s naslova vraćanja zajma. Stoga je osnovan prigovor zastare tuženika kako je tužba podnijeta 15. lipnja 2018 g., a izjava na koju se poziva tužiteljica je sačinjena 21. travnja 2004 godine  dakle van zastarnog roka od pet godina prema čl.225 ZOO-a. Zastarjevanje se prekida podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja čl.242 ZOO-a. Prema odredbi čl 7 ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati ( čl.3 st.3 ZPP-a). Navedena odredba ne nalaže utvrđivanje 2 materijalne istine „već tzv „ Stranačke istine „ jer sud u odlučivanju u konkretnom predmetu kreće u okviru iznjetih činjenica i ponuđenih dokaza od strane stranaka, a bez ovlaštenja da po službenoj dužnosti utvrđuje činjenice i provodi nepredložene dokaze osim citiranih izuzetaka, a o kakvima u ovom slučaju nije riječ: Prema odredbi čl.221-a ZPP-a ako sud na temlju izvedenih dokaza ( čl.8 ZPP-a ) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica će zaključiti primjenom pravila o tretu dokazivanja. Dakle da bi se mogla primijeniti odredba čl.221-a ZPP-a moraju biti ispunjene dvije pretpostavke 1 da je sud izveo predložene dokaze i 2 da na temelju provedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku odlučnu činjenicu. Iz izvedenih dokaza, iskaza tužiteljice, tuženika, svjedoka  i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kako ugovor o zajmu na koji se poziva tužitelj nije valjan tužena nije bila stranka sklopljenog pravnog posla, niti je među strankama postignut usmeni sporazum,zakonski su normirani slučajevi dužnika pravnog odnosa, što se nijednom radnjom tužitelja i tuženika nije dogodilo. U nedostatku  pisane dokumentacije na tužiteljici je bio teret dokaza da je predala novac tuženoj u konkretnoj situaciji nije postupila pažnjom koja se u prometu zahtjeva,a izjavom na koju se poziva ne dokazuje tužbene navode.

                            Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 ZPP-a pa je tuženoj zastupanoj po punomoćniku priznat trošaka sastva tužbe i zastupanja na dva ročišta po 1.000,00 kn, pristupa na dva ročišta po 500,00 kn te sastava jednog posneska 250,00 kn što uvećano za PDV iznosi 5.312,50 kn te pristojba odgovora na tužbu 359,00 kn tako ukupan trošak tužene iznosi 5.671,50 kn koliko je dosuđeno.

                            U Splitu,26. rujan  2019.godine

                                                                                                                              S U D A C

                                                                                                                   LJILJANA MUSTAPIĆ v.r.

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

 

DNA:

-pun. tužitelja,

-pun tuženika

-u spis,

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rj:             

1. odluka nepravomoćna

2. pisarnica – vidi upisnik     

3. kal .._.._.._.._.._.._.._..  dana

U Splitu, 26. rujna 2019..godine.

 

 

1