Broj: Gž-843/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vicka Prančića kao   predsjednika vijeća, Nataše Jerković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Denis Pancirov - Parcen, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: pod 1.) M. P.,  iz S., V. 25, OIB: …, kojega zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Zagrebu, i pod 2.) I. F. Š., iz S., V. 127, OIB: …, koju zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u S., protiv tuženika: pod 1.) G.T. Š., iz S., P. 79, OIB: …., i pod 2.) Z.R., iz T., OIB: ….,  kojega zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., radi raskida predugovora i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1.) i pod 2.) protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po - 234/14 od 1. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 13. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e:

1.) Odbijaju se žalbe tužitelja pod 1.) M. P. i pod 2.) I. F. Š. kao neosnovane i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po - 234/14 od 1. prosinca 2015. i to presuda u cijelosti a rješenje u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku. 

2.) Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice pod 2.) I. F. Š. za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi koji glase:

  „I Raskida se Predugovor o prodaji nekretnina sklopljen između parničnih stranaka u Splitu dana 16. veljače 1998.

II. Dužni su tuženici G.T. Š. - tuženik pod 1. i  Z. R.- tuženik pod 2., solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljima M. P. - tužitelju pod 1. i I.F. Š. tužitelju pod 2. iznos od 81.806,70 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom u valuti glavnog duga, koja na iznos od 160.000,00 DEM teče počev od 16. 02. 1998. do 28. 02. 2002., a zatim na iznos od 81.806,70 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče počev od 01. 03. 2002. do 01. 01. 2008. a od 01. 01. 2008. do konačne isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena.

III. Dužni su tuženi solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak.“

Prvostupanjskim rješenjem:

              - odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere sadržaja navedenog u izreci tog rješenja (toč. I izreke rješenja),

              - naloženo je               tužiteljima pod 1.) i 2.) da naknade tuženicima parnične troškove i to tuženiku pod 1.) G. T.Š. u iznosu od 136.600,00 kn a tuženiku pod 2.) Z. R. u iznosu od 256.600,00 kn (toč. II izreke rješenja).

Protiv navedene odluke žalbe su podnijeli tužitelji pod 1.) i 2.)  pobijajući presudu u cijelosti te rješenje u dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku. Pozivom na sve žalbene  razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 - 25/13;  dalje: ZPP) žalitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbene zahtjeve, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu im parničnog troška, pri čemu tužiteljica pod 2.) traži i trošak žalbe. 

Na žalbe nije odgovoreno.  

              Žalbe nisu osnovane.

Pobijana presuda se može ispitati jer, suprotno tvrdnjama oboje žalitelja, ista sadrži jasne razloge o svim onim činjenicama koje su pravno odlučne za ovaj spor te ne postoji bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nadalje, ocjena provedenih dokaza kojoj oboje žalitelja prigovara, izvršena je sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP pri čemu je prvostupanjski sud sva stečena uvjerenja obrazložio logičnim razlozima koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Tužiteljica pod 2.) posebno ističe „bitnu povredu odredaba parničnog postupka o stranačkoj sposobnosti“ a koju obrazlaže tvrdnjama:

- da je tijekom parnice u dva navrata došlo do subjektivne preinake tužbe na strani tužitelja pod 2.) zbog smrti prvotnog tužitelja pod 2.) M. F., a potom zbog smrti i njegovog nasljednika A. F. kojeg je ova tužiteljica naslijedila, o kojim preinakama da nije odlučeno pobijanom odlukom niti su iste u odluci obrazložene,

- da je ova tužiteljica svoja prava iz ove parnice prenijela na svog supruga F. Š., ovo na temelju ugovora o darovanju od 18. rujna 2014, pa kako je o tome izvijestila sud, to da je upravo njen suprug „postao tužitelj pod 2.) u ovom postupku.“

              Izložena stajališta nisu pravilna s gledišta ovdje mjerodavnih procesnih pravila i to zbog sljedećih razloga.

              Pitanje stranačke sposobnosti odnosi se na svojstvo određenog subjekta da može biti nositelj procesnih prava i dužnosti. Svaka fizička osoba može biti stranka u postupku (čl. 77. st. 1. ZPP-a) pa tako to može biti i tužiteljica pod 2.). Stoga, jer su u postupku sudjelovale osobe koje u smislu čl. 77. st. 1. ZPP-a mogu biti stranke u postupku, nisu povrijeđena pravila o stranačkoj sposobnosti.

Nadalje, fizička osoba stranačku sposobnost gubi smrću pa:

              - kad je prvostupanjski sud utvrdio da je zbog smrti prvotnog tužitelja pod 2.) M.F. parnicu preuzeo njegov sin A. F., koji je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju broj O-1689/01 od 8. ožujka 2002. proglašen nasljednikom u pogledu prava koja su predmet ovog spora,

              - kad je taj sud utvrdio da je zbog smrti „novog“ tužitelja pod 2.) A. F. parnicu preuzela sadašnja tužiteljica pod 2.) I.F. Š., koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza smrti A. F. (njenog brata) broj O-1317/2014 od 11. srpnja 2014. proglašena nasljednicom u pogledu prava koja su predmet ovog spora,

tada rečene promjene u osobama na strani procesnog položaja tužitelja pod 2.) ne predstavljaju preinačenje tužbe u smislu čl. 192. ZPP-a, kako to pogrešno smatra ova žaliteljica, već se radi o procesnoj sukcesiji kao posljedici smrti stranke (čl. 215. st. 1. ZPP u vezi čl. 212. toč. 1. ZPP-a) kojoj se nasljednici umrle stranke ne mogu protiviti.

              Okolnost što je tužiteljica pod 2.) svoja prava iz ove parnice prenijela na svog supruga F. Š., ovo na temelju ugovora o darovanju od 18. rujna 2014., ne znači da je sud bio dužan prihvatiti stupanje u parnicu daroprimca umjesto tužiteljice pod 2.),  kako to pogrešno smatra ova žaliteljica. Naime, za takvo stupanje u parnicu neophodan je i pristanak tuženika, koji su se prethodno upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, kako temeljem odredaba iz čl. 195. st. 2. ZPP-a koje uređuju procesni aspekt činjenice otuđenja stvari ili prava tijekom parnice, tako i s gledišta odredaba iz čl. 192. ZPP-a koje uređuju subjektivnu preinaku tužbe. U konkretnom slučaju postoji izričito protivljenje tuženika za stupanje u parnicu novog tužitelja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud,  pa nema mjesta zaključku da je taj sud povrijedio bilo koju od navedenih odredaba ZPP-a.

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelji određeno ne ukazuju a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora su zahtjevi tužitelja:

- za raskid Predugovora o prodaji nekretnina od 16. veljače 1998.,

              - za isplatu iznosa od 81.806,70 EUR-a, protuvrijednosti u kunama, sa pripadajućom zateznom kamatom.

Ovi zahtjevi se temelje na tvrdnjama:

- da su tužitelji, u svojstvu kupaca, dana 16. veljače 1998. sklopili s tuženicima, kao prodavateljima, ugovor kojim su dogovorili kupnju većeg broja nekretnina položenih u k.o. M., kada su tužitelji predali tuženicima iznos od tadašnjih 160.000,00 DEM na ime kapare,

- da su tuženici ovim ugovorom preuzeli obvezu parceliranja, izgradnje puta, te ishođenja vlasničkih listova,

- da svoju obvezu tuženici nisu ispunili slijedom čega su ostvarene pretpostavke raskid  tog ugovora i vraćanje iznosa od 160.000,00 DEM.

Kao temeljno sporno u postupku je bilo pitanje aktivne legitimacije tužitelja.

Prvostupanjski sud je detaljno raspravio navedeno sporno pitanje te je, postupivši po uputama iz ranijeg ukidnog rješenja Županijskog suda u Koprivnici Gž-1273/05 od 17. studenoga 2005., na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio, u bitnom za spor, da predmetni ugovor tužitelji nisu sklopili u svojstvu kupaca, dakle u svoje ime i za svoj račun, već kao zastupnici trećih neimenovanih osoba. Utvrđeno je, na temelju iskaza tuženika, svjedoka i samog teksta ugovora, da se radilo o većem kompleksu zemljišta od 100.000 m2 u pogledu kojeg su tužitelji prišli pregovorima s tuženicima, kao zastupnici trećih osoba, govoreći da zemljište kupuju za visoke dužnosnike te da će sve poduzeti za prenamjenu zemljišta u građevinsko. S takvom voljom, dakle ne s voljom da za sebe kupe zemljište, tužitelji su i sklopili sporni ugovor u svojstvu zastupnika a ne kupaca. I u samom tekstu ugovora se navodi njihovo svojstvo zastupnika pri čemu je iz ugovornih odredaba (toč. II i IV ugovora) o obvezi prodavatelja na sklapanje glavnih ugovora s budućim kupcima koje zastupaju zastupnici, vidljivo da se zemljište ne kupuje za tužitelje već za treće osobe. Također je utvrđeno da tužitelji nisu predali tuženicima iznos od 160.000,00 DEM.

Kod prednjih utvrđenja, koja u pogledu ugovornih strana i svojstva tužitelja pri sklapanju predmetnog ugovora imaju dovoljno čvrsto uporište u sadržaju dokaza na koje se poziva prvostupanjski sud, pravilno je taj sud primijenio materijalno pravo kada je zbog pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja odbio tužbene zahtjeve, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.    

Već sam sadržaj predmetnog ugovora govori u prilog utvrđenju prvostupanjskog suda da je taj ugovor sklopljen u korist trećih osoba kao kupaca, putem tužitelja kao zastupnika. Dodatno sadržaju iz samog ugovora prvostupanjski sud je, a radi otklanjanja određenih dvojbi, ispitivao i volju stranaka te je na temelju ukupnih rezultata dokaznog postupka utvrdio da tužitelji nisu sklopili ugovor kao kupci, već kao zastupnici trećih osoba. Stoga, jer su sklapajući ovaj ugovor kao zastupnici tužitelji ostali  izvan tim ugovorom nastalog ugovornog odnosa te nemaju svojstvo ugovornih strana, konkretno kupaca iz tog ugovora, oni nemaju vlastito pravo raskidati ugovor zbog neispunjenja i tražiti vraćanje onog što je predano temeljem raskinutog ugovora jer to pravo, u smislu odredaba 124. – 132. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91 - 88/01, dalje: ZOO, u vezi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima -“Narodne novine” br. 35/05 - 78/15), imaju samo ugovorne strane. Uzgred rečeno, u smislu čl. 124. ZOO ugovor se zbog neispunjenja raskida „prostom izjavom“ ugovorne strane ili po samom zakonu, a ne konstitutivnom sudskom odlukom.

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku, koju žalitelji neobrazloženo pobijaju, pravilno je utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne Novine“ broj 142/12 - 107/15).

Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu žalitelji, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), na temelju odredaba iz čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP je valjalo odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu. Odluka o troškovima povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz  čl. 166. st. 1. ZPP pri čemu nema zakonske osnove priznati  tužiteljici pod 2.) troškove  neosnovane žalbe. 

U Splitu, 13. prosinca 2016.