Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-938/19-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. T. d.d., Z., kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog ureda V., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije (ranije: Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprava za inspekcijske poslove, Područna jedinica u P. – Odjel I. županije), P., radi uklanjanja antenskog prihvata, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-1519/17-10 od 19. listopada 2018., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2019.
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-1519/17-10 od 19. listopada 2018.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, povodom tužbe tužitelja, poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/I-362-02/17-02/1393, urbroj: 531-07-1-3-1-17-1 od 16. listopada 2017. (točka I. izreke), te se tuženiku nalaže da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn (točka II. izreke).
Rješenjem tuženika od 16. listopada 2017. naređuje se tužitelju, kao investitoru, uklanjanje antenskog prihvata izgrađenog u potkrovlju postojeće stambene zgrade na k.č. 118/7 k.o. Š., na način određen tim rješenjem.
Tuženik je protiv osporene presude izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, jer je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, te je time došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda, prema kojem antenski prihvat treba biti postavljen sukladno Uredbi o mjerilima razvoja elektroničke komunikacijske infrastrukture („Narodne novine“, broj: 131/12. i 92/15. – dalje u tekstu: Uredba), a ne Prostornim planom uređenja Grada P. (dalje u tekstu: PPU). U konkretnom slučaju, naime, ne može se govoriti o primjeni jednog ili drugog propisa i to tako da se mora primijeniti Uredba, a ne PPU, jer je zakonom propisana dužnost i ovlaštenje građevinskog inspektora da u nadzoru građenja utvrđuje i usklađenost građenja s prostornim planom, pri čemu upire na članak 128. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13.) te na članak 1. stavak 2. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“, broj: 79/14., 41/15. i 75/15. – dalje u tekstu: Pravilnik), a prema kojima projektant i izvođač, pored ostalog, ne smiju projektirati, graditi, odnosno izvoditi radove ako je to zabranjeno prostornim planom ili na drugi način protivno prostornom planu. Stoga tuženik smatra kako je u provođenju inspekcijskog nadzora građevinski inspektor dužan utvrditi je li građevina izgrađena sukladno prostornom planu, a što je ovdje slučaj, jer se sporni antenski prihvat nalazi unutar obuhvata PPU-a te je postavljen protivno članku 110. Generalnog urbanističkog plana Grada P. i članku 117. PPU-a. Mišljenja je da Uredba i PPU nisu konkurentni propisi da bi morao biti primijenjen isključivo jedan, a naročito s obzirom na neupitne zakonske odredbe o nadležnosti, obvezama i dužnostima građevinskog inspektora u pogledu nadzora usklađenosti građenja s prostornim planom. Navodeći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tuženik predlaže ovom Sudu da pobijanu presudu poništi i sam riješi stvar na način da odbije tužbeni zahtjev za poništenje njegovog rješenja.
Tužitelj, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je poništio rješenje tuženika, jer za uklanjanje prijeporne građevine (antenskog prihvata) nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
Naime, iz podataka sveza spisa neprijeporno proizlazi da je tužitelj postavio opisani antenski prihvat na krov postojeće stambene zgrade, u skladu s glavnim projektom, oznake 1090114-11-186 iz studenog 2015., nakon što je podneskom od 28. ožujka 2017. prijavio početak građenja, sukladno obvezi iz članka 131. stavka 1. Zakona o gradnji.
Prema pak odredbi članka 5. točke 7. Pravilnika, bez građevinske dozvole, a u skladu s glavnim projektom, mogu se izvoditi radovi na postojećoj građevini kojim se postavlja elektronička komunikacijska oprema (antenski prihvat).
Slijedom izloženog, i po ocjeni ovoga Suda, nisu ostvareni uvjeti za primjenu odredbe članka 30. stavka 1. podstavka 2. ovdje mjerodavnog Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj: 153/13.), prema kojoj je građevinski inspektor ovlašten u provedbi inspekcijskog nadzora rješenjem narediti investitoru, odnosno vlasniku, uklanjanje građevine ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta, odnosno drugog akta.
Ovo iz razloga jer se izvođenju radova na postojećoj građevini kojim se postavlja antenski prihvat može pristupiti na temelju glavnog projekta, kojeg je tužitelj i ishodio.
Nadalje, odredbom članka 51. stavka 2. Zakona o gradnji propisano je da je projektant odgovoran da projekt koji je izradio ispunjava propisane uvjete, da je građevina projektirana u skladu s lokacijskom dozvolom, odnosno uvjetima za građenje građevina propisanim prostornim planom te da ispunjava temeljne zahtjeve za građevinu, zahtjeve propisane za energetska svojstva zgrada i druge propisane zahtjeve i uvjete.
Izrada glavnog projekta protivno citiranoj zakonskoj odredbi sankcionirana je kao prekršaj projektanta u smislu članka 163. točke 1. Zakona o gradnji.
Iz odredaba Zakona o građevinskoj inspekciji, kao i iz odredaba Zakona o gradnji, ne proizlazi da je, nakon što utvrdi da glavni projekt nije izrađen u skladu s prostornim planom, građevinski inspektor ovlašten u upravnom postupku narediti uklanjanje građevine koja se gradi temeljem takvog glavnog projekta.
Naime, odredbe Zakona o građevinskoj inspekciji i Zakona o gradnji daju ovlaštenje građevinskom inspektoru da prilikom kontrole zakonitosti gradnje određene građevine, pored ostalog, utvrdi o kakvoj se građevini radi, odnosno da li je za istu, ovisno o vrsi građevine, potrebno ishoditi građevinsku dozvolu ili glavni projekt te, ukoliko je investitor ishodio takav akt, da li se gradnja izvodi u skladu sa zakonom propisanim aktom za građenje. Kontrola pak zakonitosti glavnog projekta, kao zakonom propisanog akta za gradnju jednostavnih i drugih građevina i radova, može se vršiti u smislu utvrđivanja prekršajne odgovornosti projektanta, koji izradom projekta protivno uvjetima za građenje građevina propisanim prostornim planom čini prekršaj. Stoga, ukoliko glavni projekt nije izrađen u skladu s prostornim planom, građevinski inspektor ima mogućnost pokretanja prekršajnog postupka protiv projektanta koji je izradio takav projekt, ali ne može u upravnom postupku naređivati uklanjanje građevine koja se gradi ili je izgrađena temeljem i u skladu s glavnim projektom, jer za takvo postupanje nema temelja u zakonu.
S obzirom na izloženo, ovaj Sud nalazi da žalbeni razlozi tuženika ne utječu na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, jer njima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 26. rujna 2019.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.