Broj: Gž-3962/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan,  kao predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i  Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika 1. L. R. d.d. R., zastupanog po punomoćnici D. P., odvjetnici iz R., 2. C. o. d.d. Z., Filijala R., zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š. & T. Z.-J. & A. J. iz R., uz sudjelovanje umješača na strani 1.-tuženika RUS d.o.o. R., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1592/10 od 30. travnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. prosinca  2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba 1.-tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1592/10 od 30. travnja 2014. godine u točki 1. izreke u odnosu na 1.-tuženika, točki 3. izreke i točki 4. izreke u odnosu na 1.-tuženika.

 

II. Uvaženjem žalbe 2.-tuženika  p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1592/10 od 30. travnja 2014. godine u točki 1. izreke u odnosu na 2.-tuženika i točki 4. izreke u odnosu na 2.-tuženika i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se 2.-tuženiku da tužitelju na ime naknade štete solidarno sa 1.-tuženikom isplati iznos od 82.772,11 kn (slovima:osamdesetdvijetisućesedamstosedamdeset-dvijekuneijedanaestlipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB, iznosi 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, a 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom na iznos od 25.772,11 kn na ime izgubljene zarade kako slijedi:

 

- na iznos od  838,24 kn, počem od 01.06.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od  896,55 kn, počem od 01.07.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od    53,84 kn, počem od 01.08.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od  448,78 kn, počem od 01.09.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od    78,83 kn, počem od 01.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od  414,96 kn, počem od 01.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 468,06 kn, počem od 01.12.2009. g. pa do isplate,

 

- na iznos od   160,86 kn, počem od 01.01.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od   588,37 kn, počem od 01.02.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od   516,92 kn, počem od 01.03.2010 g. pa do isplate,

- na iznos od    641,16 kn, počem od 01.04.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od      14,97 kn, počem od 01.05.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od    481,74 kn, počem od 01.06.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.573,23 kn, počem od 01.07.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.044,93 kn, počem od 01.08.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.469,69 kn, počem od 01.09.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od    692,28 kn, počem od 01.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od    140,88 kn, počem od 01.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od    960,11 kn, počem od 01.12.2010. g. pa do isplate,

 

- na iznos od    519,03 kn, počem od 01.01.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.002,22 kn, počem od 01.02.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od    383,13 kn, počem od 01.03.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od    537,34 kn, počem od 01.04.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od    638,36 kn, počem od 01.05.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od    685,92 kn, počem od 01.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.233,92 kn, počem od 01.07.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.088,11 kn, počem od 01.08.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.104,31 kn, počem od 01.09.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.467,22 kn, počem od 01.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.192,57 kn, počem od 01.11.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od    941,03 kn, počem od 01.12.2011. g. pa do isplate,

 

- na iznos od    456,86 kn, počem od 01.01.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od    533,07 kn, počem od 01.02.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od    104,58 kn, počem od 01.03.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.163,50 kn, počem od 01.04.2012. g. pa do isplate,

 

- na iznos od    379,38 kn, počem od 01.07.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od    857,16 kn, počem od 01.08.2012. g. pa do isplate,

 

a na iznos od 57.000,00 kn tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 15. svibnja 2010. g. pa do isplate, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se 2. tuženiku da tužitelju solidarno sa 1.-tuženikom naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 36.945,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB, iznosi 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Nalaže se tužitelju da 2.-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 25.984,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev 2.-tuženika odbija kao neosnovan.

 

3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

             

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. naloženo je 1. i 2.-tuženiku da tužitelju na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 82.772,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

U točki 2. izreke u preostalom dijelu iznad iznosa od 82.772,11 kn a do zatraženog iznosa od  118.772,11 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen.

 

U točki 3. izreke naloženo je 1.-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

U točki 4. izreke naloženo je 1. i 2.-tuženicima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 36.945,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

Protiv te presude žale se 1.-tuženik i 2.-tuženik.

 

Prvotuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito što je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te ista ne sadrži razloge, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni, te postoji proturječnost o odlučnim činjenicama o onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvotuženik ponavlja, a što je isticao i tijekom cijelog postupka, da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom i neoprezom samog tužitelja koji je postupao neoprezno i bez dužne pažnje, a što se moglo utvrditi i iz iskaza samog tužitelja. Navodi da je osigurao mjesto, pristup mjestu rada i uvjete rada i organizaciju rada na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika i u skladu s mjerama i pravilima zaštite na radu, tako da isti ne može biti odgovoran za nepažnju radnika. Pri tome da je sud potpuno zanemario iskaze svjedoka koji navode da je sam tužitelj bio neoprezan, te da ovo nije prvi put da se ozlijedio. Smatra da navedeno ukazuje da tužitelj nije bio radnik koji je postupao s dužnom pažnjom, odnosno isti je i ranije bio neoprezan, pa 1.-tuženik kao poslodavac može se potpuno ili djelomično osloboditi od odgovornosti za nastalu štetu ako se utvrdi da je oštećenik – radnik isključivo ili djelomično pridonio njezinom nastanku, pri čemu je neodlučno o kojem stupnju krivnje se radi. Nadalje 1.-tuženik navodi da su 1.-tuženik i RUS  d.o.o. sklopili ugovor kojim su u čl. 15. ugovorili da rizik i odgovornost za sve štete koje zaposlenici RUS d.o.o. po bilo kojoj osnovi pretrpe radeći u L. snosi RUS, koji je u obvezi osigurati se od odgovornosti kod C. o. d.d., Filijala R.. Ističe da je tužitelj ozljedu na radu pretrpio kao radnik RUS d.o.o., a ne kao radnik 1.-tuženika, pri čemu smatra neodlučnim što tužitelj nije stranka tog ugovora. Nadalje 1.-tuženik navodi da je vještak dr. Ž. C. svoj nalaz temeljio na subjektivnim očitovanjima tužitelja na bolnost i nemogućnost kretanja. Također da vještak nije dao svoje mišljenje da li predmetna ozljeda tužitelja isto je mogla uzrokovati sve tegobe na koje se poziva. Tim više što se iz nalaza iščitavalo kako tužitelj nije mogao pronaći lakše radno mjesto, da bi potom isti od 21. travnja 2009. godine bio u invalidskoj mirovini, a koje pravo mu je priznato zbog profesionalne nesposobnosti za rad (30%), te ozljede na radu (70%), a što vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir. Nadalje 1.-tuženik navodi da vještak nije uzeo u obzir ni dob samog tužitelja kao uzročno posljedičnu vezu u određivanju smanjenja životne aktivnosti. Što se tiče trajanja fizičkih bolova, straha i naruženja, te troškova liječenja i tuđe pomoći smatra da su previsoko određeni. Prvotuženik prigovara i visinu izgubljene zarade jer ozljeda na radu nije jedini uzrok umirovljenja tužitelja, a što proizlazi iz rješenja Zavoda, a prema kojem je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu dijelom zbog bolesti, a dijelom zbog ozljede na radu. Također navodi da komparanti I. B. i D. Ž. su zaposlenici RUS d.o.o., pa stoga 1.-tuženik nema mogućnost kontrole navedenih bruto plaća. Prvotuženik osporava i odluku o parničnom trošku.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Drugotuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U žalbi navodi da tužitelj nije radnik 1.-tuženika već je stradao u svojstvu radnika RUS d.o.o. – koperanta 1.-tuženika. Navodi da je ugovor o osiguranju od odgovornosti zaključen između tuženika i da je 1.-tuženik osigurao svoju građansko pravnu izvanugovornu odgovornost za štetu koju pretrpe treće osobe i radnici L.. Predmetnim ugovorom 1.-tuženik je osigurao svoju odgovornost za točno određeni broj svojih radnika i sukladno tome platio premiju. Navodi da nema nikakve osnove za izjednačavanje tužitelja sa radnicima 1.-tuženika. Tužitelj u okviru tog ugovora ne može imati status radnika 1.-tuženika te se predmetni ugovor o osiguranju ne odnosi na njega. Nadalje navodi, da se tužitelj ne može smatrati ni trećom osobom u smislu tog ugovora, obzirom da postoji ugovorni odnos između njegovog poslodavca i 1.-tuženika. S tim u vezi ukazuje na odredbu čl. 3. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti, koji je sastavni dio predmetnog ugovora i prileži spisu, a koja propisuje da se trećim osobama ne smatraju podugovaratelj i njihovi djelatnici u poslovima u kojima se ugovaratelj ili osiguranik pojavljuju kao izvođač radova, odnosno nosioc posla. Navodi da upravo iz razloga što radnici koperanta nisu obuhvaćeni ugovorom o osiguranju 1.-tuženika L. R. kao nosioca posla, 1.-tuženik je zaključio ugovor s poslodavcem tužitelja – RUS d.o.o. temeljem kojeg je RUS d.o.o.  preuzeo rizik i odgovornost za sve štete koje njegovi zaposlenici po bilo kojoj osnovi pretrpe radeći u L., te se obvezao osigurati od odgovornosti kod 2.-tuženika. Podredno 2.-tuženik smatra da je pogrešna odluka o isključivoj odgovornosti 1.-tuženika te da iz dokaznog postupka proizlazi da je do predmetne nezgode došlo zbog krajnje nepažnje samog tužitelja pri obavljanju poslova za koje je bio osposobljen. Drugotuženik pobija i odluku o visini naknade štete dosuđene po svim kriterijama neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, smatrajući dosuđene iznose previsokim i neprimjerenim obzirom na karakter i težinu ozljede, dužinu trajanja i intenzitet fizičkih bolova i straha te utvrđeni stupanj smanjenja životnog aktiviteta. Također smatra da je naknada za tuđu pomoć koja je utvrđena u iznosu od 23,00 kn po satu previsoka. Nadalje, 2.-tuženik navodi da je sud vezan rješenjem Zavoda kojim je odlučeno da postoji profesionalna nesposobnost tužitelja za rad uzrokovana 70% ozljedom na radu, a 30% bolesti, obzirom da pitanje uzroka umirovljenja predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici. Drugotuženik osporava i odluku o parničnom trošku, posebice u dijelu koji se odnosi na trošak sastava odštetnog zahtjeva i trošak sastava više podnesaka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je ozlijeđen kao radnik RUS d.o.o. na radnom mjestu lučko transportnog radnika, na radnom prostoru L. R. d.d. kao radnik kooperanta tvrtke prilikom obavljanja svakodnevnog posla lučkog radnika, pa stoga da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 109. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05; dalje ZR) te čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04; dalje ZZR). Navodi da tako utvrđenu odgovornost ne može otkloniti zaključeni ugovor između RUS d.o.o. i 1.-tuženika. Navodi da 1.-tuženik kao vlasnik radnog prostora odgovara po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO). Pored toga, u smislu čl. 5. st. 2. ZZR-a osobama na radu kod poslodavca smatraju se i osobe koje se po bilo kojoj osnovi nalaze u prostorijama i prostorima poslodavca, dakle u konkretnom se slučaju tužitelj čak smatra osobom na radu kod tuženika, a takvim osobama 1.-tuženik sukladno pozitivnim propisima je dužan osigurati obavljanje rada na siguran način, što on očito nije učinio obzirom da je upravo u njegovom radnom prostoru došlo do stradavanja tužitelja. Također navodi da prigovor 2.-tuženika da nisu osigurane treće osobe odnosno kooperanti 1.-tuženika ne može se primijeniti jer zakonske norme koje utvrđuju svojstvo stranke u postupku ne mogu ugovorne stranke promijeniti.  U odnosu na prigovor tuženika vezano za uzrok odlaska u invalidsku mirovinu navodi da je ozljeda na radu koju je tužitelj zadobio, doprinijela odlasku tužitelja u invalidsku mirovinu, odnosno da je umirovljenje tužitelja prouzročeno upravo ozljedom na radu.

 

              Predlaže žalbe odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u istom.

 

              Žalba 1.-tuženika nije osnovana, dok je žalba 2.-tuženika osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              -da je između pravnih osoba L. R. d.d. R., ovdje 1.-tuženika, i RUS d.o.o. dana 29. ožujka 2007. godine sklopljen ugovor kojim se RUS d.o.o. obvezao osigurati potrebnu radnu snagu (čl. 2.) s tim da je ugovor zaključen na vremensko razdoblje od 1. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine,

 

              -da je navedenim ugovorom između ostalog ugovoreno da radnici za vrijeme izvođenja ugovorenih radova smatraju se dijelom poslovnog sustava L. d.d. te su dužni pridržavati se tehničko-tehnoloških postupaka (čl. 7.), da se L. R. d.d. obvezala osigurati potrebna tehnička sredstva s rukovoditeljem (čl. 10.), da rizik i odgovornost za sve štete koje zaposlenici RUS d.o.o. pretrpe radeći u L., snosi RUS d.o.o. koji je ujedno obvezan osigurati se od odgovornosti kod C. o. d.d., Filijala R., a policu vinkulirati u korist L. R. d.d.,

 

              -da je između L. R. d.d. kao ugovaratelja osiguranja i C. o. d.d., Filijala R. kao osiguratelja sklopljen Ugovor o osiguranju 27. ožujka 2007. godine, a predmet osiguranja je javna odgovornost prema trećima i odgovornost prema djelatnicima,

 

              -da je prema polici za osiguranje od odgovornosti broj … osiguranik L. R. d.d. osiguran od odgovornosti prema trećima i odgovornosti prema djelatnicima s time da je obračun premije izvršen za 971 radnika,

 

              -da je tužitelj radnik pravne osobe RUS d.o.o., a na temelju naprijed citiranog ugovora izvodio je radove lučko transportnog radnika u L. R. d.d.,

 

              -da je dana 2. srpnja 2007. godine na poslu kod 1.-tuženika zadobio tjelesne ozljede  dok je obavljao poslove lučko transportnog radnika – ručno istovarao teret (vreće riže) iz kontejnera u otvorenom skladištu 1.-tuženika na način da je pala vreća na njega i tako ga ozlijedila u području koljena lijeve noge,

 

              -da je tužitelj navedenog dana poslove obavljao po nalogu djelatnika 1.-tuženika,

 

              -da je tužitelj zajedno sa kolegom J. P. tog dana istovarao vreće iz kontejnera,

 

              -da su pristupili poslu na uobičajeni način istovara vreća iz kontejnera i to na način da su prvo skidali vreće sa vrha,

 

              -da se radilo o kontejneru u koji stane 15-20 tona, da su vreće težile oko 50 kg svaka, bile su klizave jer su od plastike i obzirom da je prijevoz kontejnera bio brodom, znaju se porušiti tako da dolazi do njihovog klizanja.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da odgovornost 1.-tuženika kao nositelja poslova ukrcaja, iskrcaja i prekrcaja tereta u R. luci te kao vlasnika prostora u kojem se odvijaju lučko transportne operacije, odnosno 2.-tuženik kao osiguratelj 1.-tuženika, proizlazi iz činjenice da su u konkretnom slučaju 1.-tuženik i umješač na strani 2.-tuženika zajedno u zajedničkom poslovnom pothvatu, slijedom čega je 1.-tuženik bio odgovaran da se posao iskrcaja tereta obavi na siguran način, pa odgovara za štetu pozivom na odredbu iz čl. 109. ZR-a i čl. 15. ZZR-a, a 2.-tuženik pozivom na odredbu iz čl. 965. ZOO-a.

 

              S obzirom da je tužitelj u trenutku štetnog događaja obavljao posao koji predstavlja opasnu djelatnost jer je radio na iskrcavanju tereta koji nije bio vezan niti je na drugi način bio osiguran od klizanja iz kontejnera u kojem je bio posložen u deset redova tj. do vrha kontejnera koji se prevoze brodovima za koje je karakteristična pojačana nestabilnost zbog nekontroliranog ljuljanja uslijed nevremena na moru prilikom putovanja tj. transporta, sud prvog stupnja zaključuje da se odgovornost 1.-tuženika može cijeniti i primjenom odredbe čl. 1063. ZOO-a i to kao šteta koja je nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću.

 

              Pri tome sud prvog stupnja smatra da opisana dinamika nastanka štetnog događaja ni na koji način ne ukazuje na eventualnu odgovornost tužitelja za nastalu štetu.

 

              U naprijed navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a protivno shvaćanju suda prvog stupnja nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 109. ZR-a već se u konkretnom slučaju može primijeniti odredba čl. 15. ZZR-a.

 

              Naime, Zakonom o zaštiti na radu uređuju se odnosi radi sprječavanja ozljeda na radu radniku te drugim osobama koje se mogu izjednačiti s radnicima.

 

              Prema odredbi čl. 4. st. 1. ZZR-a u smislu tog Zakona poslodavac je svaka fizička ili pravna osoba koja zapošljava jednog ili više radnika uključujući i javne službe.

 

              Prema odredbi čl. 5. st. 1. ZZR-a u smislu tog Zakona osobe na radu su osoba koja je u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu uključujući i javne službe (radnici), osobe koje su na stručnom osposobljavanju kod poslodavca bez zasnivanja radnog odnosa (volonteri), učenici i studenti koji su kod poslodavca na praktičnoj obuci, osobe koje za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili odgojnih mjera obavljaju naređene poslove, osobe koje obavljaju djelatnost osobnim radom, dok je st. 2. istog članka propisano da se drugim osobama u smislu tog Zakona smatraju osobe koje se po bilo kojem osnovu rada nalaze u prostorijama i prostorima poslodavca (npr. poslovni suradnici, djelatnici tijela Državne uprave, korisnici usluga i druge osobe).

 

              Prema odredbi čl. 15. ZZR-a propisana je objektivna odgovornost poslodavca za štete uzrokovane ozljedom na radu prema općim propisima obveznog prava.

 

              U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu, pa 1.-tuženik odgovara tužitelju za štetu po načelu objektivne odgovornosti.

 

              Prvotuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja. Ovo zato što je u postupku utvrđeno, a što proizlazi iz iskaza svjedoka J. P. i T. Š. da je tužitelj radnu operaciju izvodio na pravilan način.

 

              Konačno, iz naprijed navedenog proizlazi da se štetni događaj zbio u otvorenom skladištu u vlasništvu 1.-tuženika prilikom iskrcavanja tereta koji nije bio vezan i osiguran od klizanja iz kontejnera. Od takvih tereta – vreća koje se mogu urušiti na način kako je u konkretnom slučaju i došlo, i po ocjeni ovog suda postojala je povećana opasnost za zdravlje i život ljudi zbog čega isto predstavlja opasnu djelatnost.

 

              Prema odredbi čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Stoga, u konkretnom slučaju za štetu koju je pretrpio tužitelj, 1.-tuženik odgovara i kao nositelj opasne djelatnosti.

 

              Valja dodati da 1.-tuženik u postupku istaknutim navodima i izvedenim dokazima nije dokazao da je šteta nastala radnjom treće osobe odnosno tužitelja. U vezi s time pored naprijed navedenog za istaći je da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj svojom radnjom nije ničim doprinio nastanku predmetne štete. 

 

              Stoga nisu ispunjene pretpostavke za djelomično i potpuno oslobađanje 1.-tuženika za predmetnu štetu, propisano odredbom čl. 1067. ZOO-a.

 

              Pri tome valja navesti da u ovoj pravnoj stvari za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučno da li je Ugovorom zaključenim između 1.-tuženika i RUS d.o.o. R isključena odgovornost 1.-tuženika jer navedeno daje 1.-tuženiku eventualno pravo regresa prema RUS d.o.o..

 

              Međutim, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u odnosu na 2.-tuženika.

 

Naime prema polici osiguranja broj … koja prileži spisu,  ugovor o osiguranju je sklopljen između 1.tuženika kao ugovaratelja osiguranja i osiguranika i 2.tuženika kao osiguratelja, a predmet osiguranja je osiguranje 1.tuženika od odgovornosti prema trećima i osiguranje prema djelatnicima.                           

                           

U takvoj situaciji kad je  u polici osiguranja navedeno da je predmet osiguranja odgovornost prema djelatnicima, pri čemu je premija obračunata za točno određeni broj djelatnika (971 djelatnika), a među kojima se tužitelj ne nalazi, budući da nije radnik 1.tuženika, nema osnove tumačenjem te odredbe proširivati krug osoba koje su osigurane iz osnove osiguranja 1.tuženika od odgovornosti.

 

Odredbom čl. 3. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti (dalje; Uvjeti za osiguranje) propisano je  da se trećim osobama ne smatraju između ostalog djelatnici osiguranika, osim ako se posebno ugovori i podugovaratelji i njihovi djelatnici u poslovima u kojima se ugovaratelj ili osiguranik pojavljuje kao izvođač radova odnosno nositelj posla, pa tužitelj nije ni treća osoba jer je radnik kooperanta.

 

S obzirom na činjenicu da tužitelj nije radnik 1.-tuženika niti je treća osoba 2.-tuženik je osnovano isticao prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

Ovo stoga jer na strani 2.-tuženika ne postoji odgovornost jer nije riječ o šteti koja je nastala radniku 1.-tuženika odnosno trećoj osobi.

 

Dakle, kako 2.-tuženik u ovoj pravnoj stvari nije pasivno legitiman to nisu odlučni žalbeni navodi 2.-tuženika u preostalom dijelu.

 

Nadalje u postupku je utvrđeno da je tužitelj u predmetnoj nezgodi zadobio udarac u područje lijevog koljena sa puknućem unutarnje i bočne sveze, što je obična teška tjelesna ozljeda. Odmah po ozljeđivanju obrađen je na HMT bolnica R.., te je u terminu od 4. srpnja do 9. srpnja 2007. godine hospitaliziran na odjelu traume bolnice R., a dana 5. srpnja 2007. godine učinjen je operativni zahvat u smislu rekonstrukcije – reinsercija hvatišta LCM te zglobne kapsule. Aplicirana je ortoza za koljeno. Potom je realizirana stacionarna fizikalna terapija u rujnu 2007. godine i nakon toga ambulantna fizikalna terapija prolongiranog tipa zbog uporne kontrakture lijevog koljena te razvoja Sudeckovog oboljenja.

 

Nadlaje u postupku je utvrđeno da je tužitelj zbog zadobivene ozlijede i njezinog liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta 5-6 dana, srednjeg intenziteta 15-20 dana i lakog intenziteta 4-5 mjeseci, potom je utvrđeno da je pretrpio i strah i to primarni strah jačeg intenziteta u trajanju od jednog sata, sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 3 do 4 dana i sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 7 - 10 dana kao i sekundarni strah slabijeg intenziteta u trajanju od 1 i pol do 2 mjeseca. Također je utvrđeno da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u periodu od ukupno 2 do 3 mjeseca kroz tri do četiri sata dnevno, a potom u periodu od 3 do 4 mjeseca po dva sata dnevno, kao i povremena tuđa pomoć kroz 5 do 6 mjeseci po dva do tri sata tjedno.

 

Nadalje kod tužitelja su zaostale određene trajne posljedice u vidu hipotrofije muskulature kvadricepsa, nestabilnost u frontalnoj ravnini prvog stupnja, ograničena fleksija u lakom stupnju uz kliničke znakove degenerativnih promjena, što sve otežava tužitelju obavljanje posla svakodnevnog života koji iziskuju duže funkcijsko opterećenje koljena, nagle kretnje, promjene položaja, aktivnosti na neravnom, duže čučanje, klečanje što predstavlja smanjenje životne aktivnosti od 9 do 11 %. Kao trajna posljedica zadobivene ozljede kod tužitelja je zaostala i naruženost u vidu postopreacijskog ožiljka dužine 13 cm, što je  prema lokalizaciji, veličini i eksponiranosti naruženje lakog do srednjeg stupnja.

 

              Protivno žalbenim navodima 1.-tuženika ovaj sud u svemu prihvaća kao pravilna utvrđenja suda prvog stupnja. Svi žalbeni prigovori 1.-tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka  dr. Ž. C. već su raspravljeni u prvostupanjskom postupku u dopunskom nalazu i mišljenju vještaka od 10. prosinca 2013. godine, koje je provedeno u vezi primjedbi 1.-tuženika na osnovni nalaz i mišljenje vještaka od 9. kolovoza 2012. godine. Dodatno na žalbene navode 1.-tuženika valja odgovoriti da je navedeni medicinski vještak dao opis objektivnog kliničkog stanja tužitelja odnosno posljedica predmetne nezgode te je sasvim jasno naveo koje tegobe i objektivne posljedice proizlaze iz predmetne nezgode, pri čemu je uzeo u obzir i dob tužitelja. Odlučujući o visini naknade neimovinske štete sud prvog stupnja ocjenjuje da u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a tužitelju za povredu prava osobnosti koje se sastoje o svim posljedicama za njegovo  zdravlje u tjelesnoj i duševnoj sferi pripada neimovinska šteta u ukupnom iznosu od 39.000,00 kn, pri čemu je vodio računa o svim naprijed navedenim okolnostima u vezi sa načinom povređivanja tužiteljice, s tijekom i načinom liječenja, težinom posljedica. Prvostupanjski sud je ocjenjujući značaj i težinu ukupnih posljedica u smislu odredbi navedenog članka tužiteljici dosudio ukupnu naknadu koju je prikazao kao zbroj dosuđenih naknada štete sukladno ranije pravno priznatim oblicima naknade štete u smislu čl. 200. ZOO/91 za fizičke bolove iznos od 18.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 kn,  za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 13.000,00 kn i duševne boli zbog naruženosti iznos od 4.000,00 kn.

 

 

Što se pak tiče novčane naknade pretrpljene imovinske štete sud prvog stupnja primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 223. ZPP-a utvrđuje kao primjerenu novčanu naknadu za troškove tuđe pomoći iznos od 15.000,00 kn te troškove puta i liječenja iznos od 3.000,00 kn.

 

Nadalje utvrđuje da je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu 1. travnja 2009. godine, pri čemu smatra da okolnost što je uzrok umirovljenja 30% bolest, a 70% ozljeda na radu nema utjecaja na ocjenu odgovornosti 1.-tuženika, a niti na utvrđeni opseg gubitka zarade, stoga 1.-tuženika obvezuje da tužitelju naknadi razliku između pretpostavljene zarade tužitelja i invalidske mirovine u utuženom razdoblju.

 

Ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl.1100. ZOO-a kad je tužitelju dosudio novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti izazvane pretrpljenim fizičkim bolovima, pretrpljenim strahom, duševnim  bolovima zbog smanjenja životne aktivnosti iznos ,  postotak smanjenja životne aktivnosti i stupanj naruženosti i pojavne oblike u kojima se manifestiraju. Što se pak tiče žalbenih prigovora tuženika navodi se da sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve okolnosti o kojima je u konkretnom slučaju vodio računa u odnosu na sve posljedice u tjelesnoj i duševnoj sferi tužitelja, a u vezi kojih je proveo dokazni postupak. U navedenom smislu sud prvog stupnja je pravilno ocijenio ukupnu neimovinsku štetu tužitelja u odnosu na težinu povrede i njezine posljedice.

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a i čl. 223. ZPP-a kad je tužitelju dosudio na ime naknade za tuđu pomoć iznos od 15.000,00 kn kao i za troškove puta i liječenja iznos od 3.000,00 kn, a uzimajući u obzir vremensko razdoblje i opseg u kojem je tužitelju tuđa pomoć bila potrebna, kao  troškove participacije za specijalističke preglede i fizikalnu terapiju i nabavku pomagala – štake, te troškove odlaska (puta) na šest do sedam pregleda u Poliklinika KBC R. i Bolnica L..

 

Nije osnovan ni prigovor 1.-tuženika u odnosu na izgubljenu zaradu. To zato jer je utvrđeno da je umirovljenje tužitelja prouzročeno upravo ozljedom na radu, pa kako je utvrđena adekvatna uzročna veza između ozljede koju je zadobio u predmetnoj nezgodi i štete koju trpi u vidu umanjene zarade, to je 1.-tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u punom opsegu.

 

Visinu zarade sud prvog stupnja je utvrdio provedenim vještačenjem od strane financijskog vještaka te ostalih materijalnih dokaza i posebice one koje su u prilogu. Stoga prigovor 1.-tuženika kojima izražava sumnju u visinu zarade komparanata ne mogu dovesti u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Obzirom na ishod ovog postupka valjalo je odlučiti o parničnom trošku 2.-tuženika primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a u vezi s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa).

 

Drugotuženiku pripada trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu od 13. svibnja 2011. godine, 22. rujna 2011. godine, 20. travnja 2012. godine, 18. lipnja 2012. godine, 11. studenog 2013. godine

zastupanja na ročištu od 11. travnja 2013. godine u iznosu od 1.250;00 kn ( Tbr.9.t.2. Tarife ) i 7. travnja 2014. godine u iznosu od 2.500,00 kn za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastav podneska od 27. rujna 2012. godine u iznosu od 500,00 kn ( Tbr. 8. t.3. Tarife ) što ukupno iznosi 17.750,00 kn, na koji iznos je obračunat PDV od 23% za radnje poduzete do 28. veljače 2012. godine, odnosno PDV od 23% za radnje poduzete nakon 1. ožujka 2012. godine, što iznosi 4.317,50 kn i daje ukupan trošak u iznosu od 22.067,50 kn.

 

Drugotuženiku je priznat i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1.) na koji iznos je obračunat PDV od 25% što iznosi 312,00 kn i daje ukupan iznos od 1.562,50 kn i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 2.354,00 kn.

 

Prema tome tužitelj je u obvezi 2.-tuženiku naknaditi ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 25.984,00 kn.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu 1.-tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u odnosu na 1.-tuženika, dok je istovremeno uvaženjem žalbe 2.-tuženika presuda suda prvog stupnja u odnosu na 2.-tuženika preinačena, a sve kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u točki 2. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

U Rijeci, dana 14. prosinca 2016. godine