Broj: Gž R-582/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice A. Č., iz B. sela kbr. 282, B., …., zastupane po Odvjetničkom društvu J. B. i partneri Z., protiv tuženika V. d.o.o., J. bb, B. na M., …., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1128/14 od 29. travnja 2016., dana 9. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1128/14 od 29. travnja 2016. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom je presudom obvezan tuženik isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 49.920,00 kn zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 46.500,00 kn od 29. siječnja 2014. do isplate, a na iznos od 3.420,00 kn od presuđenja do isplate (točka I. izreke); dok je u preostalom dijelu tj. za iznos od 20.500,00 kn, tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke. Ujedno je tuženik obvezan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.621,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen (točka III. izreke).

Protiv ove presude u odbijajućem dijelu žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači.

Žalbu protiv dosuđujućeg dijela odluke podnosi tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti podredno, preinačiti.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da je ista pretrpjela zbog ozljeđivanja u radnoj nezgodi od 11. kolovoza 2013.

              Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao dokazanim činjenicu radne nezgode te obim i visinu štetnih posljedica, uz ocjenu postojanja isključive odgovornosti tuženika za nastanak iste i time, štetne posljedice.

Tužbeni zahtjev je očito utemeljen na odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12; dalje: ZZR) koja propisuje u relevantnom razdoblju (izmjena u ZZR - "Narodne novine" broj 75/09) da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

U obrazloženju prijedloga izmjene ZZR, kao razlog izmjene sadržaja odredbe članka 15. navodilo se da se izmijenjenom odredbom članka 15. Zakona, institut odgovornosti za štetu usklađuje s općim propisima obveznog prava, osobito u području iznimnog ograničenja odnosno oslobođenja poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu.

Odredbom članka 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.; dalje: ZR), koji je važio u relevantnom razdoblju, propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom; dok je člankom 33. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika, a u skladu sa posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja.

              Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica dokazala da je došlo do radne nezgode, ali je zasada upitno je li tuženik dokazao da postoje pretpostavke koje bi ga u cijelosti ili dijelom oslobodile od odgovornosti. Činjenica je da kod objektivne odgovornosti radnik ne mora dokazivati krivnju već poslodavac mora dokazati razloge ekskulpacije. U ovoj pravnoj stvari odgovornost tuženika je objektivna i zasniva se na pretpostavci uzročnosti između štete i tehnološkog procesa odnosno zaštite na radu.

              Iz provedenih dokaza i to iskaza same tužiteljice proizlazi da je ista upravo obavljajući posao kod tuženika doživjela radnu nezgodu. Tužiteljica je već i prije radila kod tuženika na istim poslovima (branja grožđa) i znala je i bila upućena da u svakom redu u vinogradu jedan radnik bere grožđe s lijeve strane a drugi s desne strane pri čemu je razmak između redova 2-3 metra te potom ubrano grožđe radnici stavljaju u košaru (što proizlazi i iz njenog stranačkog iskaza); te je i prema potvrdi I. d.o.o. od 10. kolovoza 2010. osposobljena za rad na siguran način za radnika u poljoprivredi.

              Iz navedenog jasno proizlazi da uporabom uobičajenog stupnja pažnje prilikom okretanja od reda vinove loze prema košari radnik mora pogledati je li pristup slobodan odnosno, je li se drugi radnik u tom trenutku već nalazi kod košare radi stavljanja ubranog grožđa u istu.

              Prvo sporno pitanje je, je li rad organiziran na navedeni način osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika dok je drugo sporno pitanje, je li tužiteljica pri svojoj radnji kritične prigode bila dovoljno pažljiva ili se radi o nepažnji druge zaposlenice - N. T..

              Ovo posebno kada se ima u vidu sadržaj iskaza svjedokinje N. T. koja je iskazala da su se ona i tužiteljica „zezale, odnosno zafrkavale“ i da je tužiteljica bila položajno okrenuta s njene desne strane tj. bočno a svjedokinja da je imala škare u ruci, koje da je u jednom trenutku spustila dolje i kako su se njih dvije zafrkavale, tužiteljica se okrenula prema njoj i nabila se rukom na škare; u trenutku kada se dogodila nezgoda da je ona pakirala grožđe i uzela škare s namjerom da će krenuti rezati grožđe, košara u kojoj se odlagalo grožđe da se nalazila ispred nje, red grožđa u kojem se vršila berba bio je okrenut s desne strane, a tužiteljica da je radila u istom redu kao i ona, nalazila se zapravo ispred nje.

              Nakon takvog iskaza, tuženik je predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku iz područja zaštite na radu (jer je očito upitan mehanizam ozljeđivanja) koji dokaz je sud odbio provesti držeći da je tuženik prekludiran u pravu na predlaganje novih dokaza a da nije iznio ni dokazao okolnosti da bi se radilo o dokazu kojeg bez svoje krivnje nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

              Naprotiv, sud prvog stupnja drži da je tuženik isključivo kriv jer da radnicu T. nije osposobio za rad na siguran način i jer da je ta radnica izvodila radnu operaciju  suprotno pravilima zaštite na radu na način da je dok je bila nad kutijom za odlaganje grožđa, držala škare u položaju u kojem može ozlijediti drugu osobu.

              Međutim, sud prvog stupnja pri tome mora imati u vidu da je tužiteljica osposobljena za rad na siguran način i već je godinama radila kod tuženika na istim poslovima i u svom iskazu je navela da ih je to jutro rasporedio Š. M. na način da su ona i N. T. bile u grupi pa im je isti rekao da beru grožđe na lijevu i desnu stranu, s tim da je njoj rekao da bere lijevu stranu, a N. desnu stranu na koji način da su one i postupile.

              Dakle, već iz iskaza tužiteljice proizlazi proturječnost obrazloženja pobijane odluke te je time upitan zaključak suda prvog stupnja o tome da tuženik radnicu T. nije obavijestio o načinu rada a sama činjenica postojanja potvrde o osposobljenosti za rad na siguran način nije od značaja ukoliko obuka ne podrazumijeva neke posebne upute za obavljanje konkretnog posla što nitko ovdje i ne tvrdi.

              Također, tužiteljica iskazuje da nije vidjela N. pored kutije, pa da je N. tada pošla prema kutiji, njih dvije da su tada razgovarale; dok svjedokinja T. tvrdi da je ona već bila kod kutije i odlagala grožđe. Tu i druge kontradiktornosti sud prvog stupnja nije razjasnio čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

              Nadalje, činjenica jesu li tužiteljica i svjedokinja T. brale svaka svoju stranu reda ili su se pak nalazile jedna ispred druge od odlučnog je značaja, koja se od njih već nalazila kod košare, ili su se pak, "zezale" (o tome sud ništa ne obrazlaže), kao i mehanizam nastanka ozljede, može razjasniti gdje se točno tko nalazio i u kojoj visini odnosno položaju u trenutku ozljeđivanja a što vještaci zaštite na radu i liječnici vrlo lako mogu zaključiti primjenom pravila struke.

              Iz rezultata provedenog postupka za sada ne proizlazi je li tužiteljica radila svoj uobičajeni posao na uobičajeni način pa stoga niti koji je eventualni propust organizacije zaštite na radu u smislu osiguranja pristupa radnom prostoru.

              Oslobađanje od odgovornosti za štetu (potpuno ili djelomično) prema odredbi članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) se ne pretpostavlja već nepažnja radnika mora biti dokazana. Postojanje nepažnje za oslobađanje od objektivne odgovornosti za štetu koju radnik pretrpi na radu prosuđuje se prema psihofizički objektivno mogućem stupnju pažnje oštećenog u okolnostima u kojima je šteta nastala. U tom smislu tuženik je predlagao provođenje vještačenja što je sud odbio.

              Međutim, strogo pravilo o ograničenju prava na iznošenje novota, ublaženo je mogućnošću iznošenja novih činjenica i predlaganja dokaza i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali samo ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti odnosno predložiti u prethodnom postupku. Ako su nove činjenice i novi dokazi istaknuti protivno navedenom, sud ih neće uzeti u obzir. Stranke su u načelu dužne do zaključenja prethodnog postupka iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze a nakon toga se ovlaštenje stranaka na iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u redovnom postupku sužava na način da će na glavnoj raspravi, samo pod određenim pretpostavkama, moći s procesnopravnim učinkom iznijeti nove činjenice i predložiti nove dokaze. Kako tuženik očito nije ni mogao znati kako će iskazivati svjedokinja T., to nije ni mogao predložiti dokaz vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka.

              Imajući u vidu sve naprijed iznijeto, zaključiti je da činjenično stanje glede uzroka i tijeka štetnog događaja nije potpuno utvrđeno te da su iskazi tužiteljice i svjedokinje T. kontradiktorni, to se za sada u tom dijelu ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

Nadalje, a glede visine naknade štete već sada je za istaći da je odredbom članka 1100. ZOO određeno, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužiteljica u radnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede u vidu laceracije - razderotine desne šake, presijecanja tetive opružača palca desne šake te presijecanja tetive radijalnog karpusa desne šake; karakter i težina povreda koje je tužiteljica zadobila (obična teška tjelesna ozljeda), lokacija povrede (desna ruka a tužiteljica je dešnjakinja), duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpjela (jaki 1 dan, srednji 30 dana i blagi 50 dana), popratne neugodnosti pri liječenju (snimanje, hospitalizacija, kirurško šivanje, imobilizacija, fizikalna terapija, kontrole i dr.), dob tužiteljice (rođena 1982. godine), intenzitet i trajanje straha (sekundarni strah jakog intenziteta 1 dan, srednjeg 1,5 mjesec i 1,5 mjesec blagog intenziteta), manifestacije straha (zabrinutost za ishod liječenja), duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti (u stupnju od 20%, a subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se kroz umanjenu pokretljivost ručnog zgloba i palca u srednjem stupnju, utrnulost palca što sve traži od tužiteljice ulaganje povećanih napora u odnosu na stanje prije ozljeđivanja a posebice potreba ulagati pojačane napore kod najbanalnijih stvari kao što je zakopčati dugme, zatim kod obavljanja kućanskih poslova, kod kuhanja, prilikom sjeckanja, miješanja, kod vožnje automobilom, čišćenja doma, vrta, kod pisanja jer je motorika i osjetna komponenta umanjena, otežan rad na kompjuteru tj. držanje miša i korištenje tipkovnice), duševne boli zbog naruženosti (srednjeg stupnja, na šaci sa gornje strane - dorzalno lučni ožiljak preko ručnog zgloba u dužini od 6 cm, tužiteljica je osoba ženskog spola, mlada); za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 46.500,00 kn.

Glede tražbine naknade imovinske štete utvrđeno je da je tužiteljici bila potrebna tuđa njega i pomoć ukupno 30 dana po tri sata dnevno, potom 30 dana po dva sata dnevno i daljnjih 30 dana po jedan sat dnevno, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio o traženoj visini od 3.420,00 kn.

Za ukazati je ovdje da je prvostupanjski sud očito nespretno kod primjene odredbi ZOO utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, straha te duševnih boli što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe već naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretrpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

Konkludira, kako je činjenično stanje glede uzroka i tijeka štetnog događaja nepotpuno utvrđeno iz naprijed iznijetih razloga, to se za sada ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, a počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, to je valjalo prihvatiti žalbe stranaka i prvostupanjsku presudu ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud postupiti kako je naprijed upućen; te će potom, uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice a time i troškovima cjelokupnog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Splitu, 9. siječnja 2017.